Prijeteće poruke, uvrede, zastrašivanje, govor mržnje upućen preko lažnih, a često i putem autoriziranih profila na društvenim mrežama rasprostranjena je i uobičajena pojava. Bilo da se informiramo, iskazujemo javno mišljenje ili prosto prelazimo prstom preko objava svih vrsta – negativni komentari su konstanta. Mržnja izrečena u virtualnom prostoru smatra se cyber nasiljem. Prema zadnjim podacima Europskog instituta za ravnopravnost spolova, sedam od deset žena iskusilo je virtualno uhođenje. Jedna od deset žena doživjela je neki oblik kibernetičkog nasilja, dok je više od polovine djece, korisnika interneta, uzrasta od 12 do 15 godina, imalo loše iskustvo u virtualnom svijetu.
Nedavni slučaj prerane smrti srpske influenserice Kristine Đukić pokrenuo je pitanje online nasilja i općenito pritiska s kojima se nose djeca, mladi i žene koji provode vrijeme ili rade na nekoj od internetskih platformi. Iako nitko ne smije olako i sa sigurnošću tvrditi što je bio okidač za čin suicida 21-godišnje gejmerice, javnost u Srbiji i balkanska YouTube scena je dobro upoznata s progonom i zastrašujućom količinom govora mržnje koji su Kristini bili svakodnevno pred očima, ispod njenih videa i u porukama. Osim toga, suicid je, uz prometne nesreće, glavni uzrok prijevremene smrti mladih.
"Vi kada biste videli zadnjih sto poruka na mom Instagramu, vi biste se zgrozili", ispričala je Kristina prije dvije godine svojim pratiteljima, u jeku brutalne hajke koju je protiv nje pokrenuo influenser Bogdan Ilić, poznatiji kao Baka Prase. Besmisleno je prepričavati kako je došlo do sukoba u kojoj dvije strane nikako nisu bile ravnopravne. Dovoljno je reći da je Ilić na ekstreman i prilično utuživ način komentirao prije svega Kristinin fizički izgled, otkrivajući pred milijunima pratitelja da ona, između ostalog, nema svoju kosu, već da nosi periku.
Sve što je Kristina htjela, i ono o čemu je često govorila, bile su videoigre. Sa samo 15 godina otvorila je YouTube kanal na kojem je prenosila igranje popularnog Minecrafta. S tako malo godina stekla je etiketu prve balkanske gejmerice, cure koja se usudila ući u izrazito muški svijet videoigara.
"Dobila sam 1000 pratioca za deset dana, u to vreme to je bilo dosta dobro. Moj kanal je bio najbrže rastući kanal na Balkanu, svi muški igrači su bili ljubomorni. Ali razumem ih, oni su se trudili, a ja dođem s jednim klipom i rasturim ih sve. Svi su se okomili na mene, hejtali su me i pravili video o meni", govorila je Kristina o svojim počecima kada se često pojavljivala na ekranu u crno-bijeloj slici, ne bi li izbjegla ružne komentare o količini šminke koju ima na licu. Prvi kompjuter za gejmanje kupila je odvajajući od školske užine, doslovno, što bi se reklo, od usta. Gradila je svoj kanal i pseudoblizak odnos s fanovima, karakterističan za tu vrstu posla, pokazujući svoju ranjivost i manjak samopouzdanja. "Kada sam počela da snimam, svi su mi pisali: 'Aaa, kako imaš malu gornju usnu, ti uopšte nemaš usta!' Mislim da sam tada dobila taj kompleks. Otada imam želju da povećam gornju usnu. Smeta mi što mi usna nestane kad se smejem dok se snimam. Čekala sam da napunim 18 godina da to napravim", govorila je Kristina Đukić. Preko 700.000 pratitelja i medijska eksponiranost od djetinjstva bili su njena realnost, nasuprot razlici između stvarnog svijeta i onog virtualnog, na kojoj se i dalje inzistira.
Lejla Talić, kognitivna i bihevioralna terapeutkinja i psihologinja, smatra da se djeca prerano upuštaju u mogućnosti koje im nude društvene mreže. No ako je osoba već ušla premlada u to, Talić naglašava da bi ona trebala biti uključena u terapiju, superviziju, da se vidi kako se osjeća, kako analizira negativne komentare, a sve to uz veliku podršku starijih oko nje, roditelja i šire zajednice.
- Kontrola dobi kreatora sadržaja je jako važna. Ako si dijete, onda ti treba pomoć. Sama platforma bi morala imati više alata da olakša stvaranje sadržaja mladima. Uvijek je dobar savjet: možeš se maknuti, odmoriti, neće se sve srušiti ako se pobrineš za svoje mentalno zdravlje - govori Talić.
Ako gledamo primjer Kristine Đukić i njenog najvećeg poznatog zlostavljača Bogdana Ilića, jasno je da je ona, nažalost, bila savršena meta. Djevojčica, pripadnica niže srednje klase, učenica tehničke škole, odrasla s majkom i bakom, i s druge strane on, muškarac, sin pravoslavnog svećenika s povelikim početnim kapitalom u stvaranju sadržaja, sklon skandalima i ugnjetavanju djece i žena.
- Ona je po svemu bila rizična, ali ljudima ne treba puno. Lako je napraviti povod, kad želiš razlog da nekog povrijediš, naći ćeš ga. To toksično ponašanje prisutno je u svakoj zajednici, pa tako i online. U njenom slučaju to je pogonjeno seksizmom, onim najgorim, koji je prisutan u gejming pričama, gdje djevojke koje strimaju bivaju izložene strahovitom seksualnom, virtualnom nasilju. Cure se nekad prave da su muškarci kako bi izbjegle taj nalet nasilja. One samo žele igrati igre, žele raditi ono što rade dečki njihovih godina. A blokiran im je pristup zato što su cure - objašnjava Talić.
U školi u kojoj Talić radi mali je broj prijava za cyber nasilje, s obzirom na raspon onoga čemu su djeca izložena na internetu. Djeca to, jednostavno, ne shvaćaju ozbiljno.
- Puno razgovaram s njima, oni kažu da su to samo šale i crni humor. Ja im onda pokušavam objasniti razliku između nasilja i crnog humora. Čim se ranije počne, to je bolje. Učenici trećeg razreda već imaju formirane stavove, ali za vrijeme osnovne škole se još nešto može napraviti. Mislim da je razlog i sram, da će im netko reći da su preosjetljivi, da ne znaju razumjeti šalu. Da se o tome više razgovara, da su stariji nježniji u komunikaciji, svakako bi više djece moglo prepoznati da se dogodilo nešto što nije u redu - naglašava psihologinja.
Budući da je upućivanje negativnih komentara i poruka široko rasprostranjeno, to kao da govori da danas svatko može postati nasilnik. Osoba u ostalim segmentima života može biti uzorna, pomagati starijima, ići u crkvu, a negativne komentare može opravdati izlikom "sloboda izražavanja". Pitamo Talić zašto netko postaje nasilnik.
- Društvene znanosti pokušavaju predvidjeti ponašanje na osnovi nekih prediktora. Internet nam pruža iluziju o anonimnosti. Ako se napravi policijska istraga, do osobe će se doći, ali ta iluzija o anonimnosti podstiče postupke koje osoba u realnosti nikad ne bi napravila. Zašto netko postaje nasilnik, pa često zato što je osoba sama bila izložena raznim oblicima nasilja kod kuće ili u školi, vidjela je nasilje kada nije mogla shvatiti što se događa. Ako je osoba kod kuće čula da se tako komunicira, puno je veća vjerojatnost da će tako komunicirati. Djeca empatiju usvajaju odrastanjem, to je svojevrsna komunikacijska vještina koja se može uvježbati i razviti - objašnjava Talić.
Važno je naglasiti da je cyber nasilje kazneno djelo. Onima koji ga odluče prijaviti, potrebno je pružiti svu podršku i ohrabrenje, preporučuje psihologinja. Iako se kao pojedinci osjećamo bespomoćno da utječemo na loše pojave na internetu, od nečeg treba početi. Svatko ima mogućnost prijave govora mržnje i neprimjerenog sadržaja. Svatko može prestati pratiti ili blokirati pojave poput Ilića, a s najmlađima, braćom, sestrama, nećacima, može se kritički razgovarati o sumnjivim klipovima.
- Idealno bi bilo da svi uključeni shvate što se dogodilo, da ponude ispriku i da pređu na stranu borbe protiv nasilja na internetu. To je možda naivan pogled, ali to bi zaista ostavilo najveći trag - zaključuje Lejla Talić.
