Operativni program za nacionalne manjine, koji je Vlada donijela za razdoblje od 2017. do 2020. godine, uglavnom se u najvažnijim segmentima, posebno kada je riječ o srpskoj nacionalnoj manjini, ne provodi u zakazanim rokovima ili pak uopće, čime se uskraćuju legitimna manjinska prava. Izvješće o provedbi tog dokumenta za razdoblje od 24. kolovoza 2017. do 24. veljače 2019., koji je Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina lani dostavio Vladi, ponegdje pokazuje kontradiktorne prakse: iako se, primjerice, Vlada obavezala poduzimati mjere za dosljednu primjenu prava na služenje ćirilicom u skladu s Ustavom i Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina, Gradsko vijeće Vukovara odbacilo je zahtjeve srpske manjine i ignoriralo odluku Ustavnog suda, zaključivši da još uvijek nisu sazreli uvjeti za ravnopravnu upotrebu srpskog jezika i ćiriličnog pisma u tom gradu. Umjesto da služenje jezikom i pismom manjine postane uobičajena, opće prihvaćena, a ne kontroverzna pojava, takva praksa zasad nije ostvarena ni u općini Gračac, gdje živi 45 posto Srba, jer ondje nisu usklađene odredbe Statuta o upotrebi srpskog jezika i ćiriličnog pisma, ali ni sukladno Zakonu postavljene dvojezične ploče na zgradu općine. U Vrbovskom pak, u kojem nije bilo ratnih zbivanja, gradski je Statut usklađen, ali se u praksi ne provodi.
U posljednje tri godine nemamo saznanja da je otvorena neka nova istraga ili podignuta optužnica za ratne zločine počinjene nad Srbima – kaže zastupnik sdss-a Boris Milošević
Gruba stigmatizacija ćiriličnog pisama primjer je neprovođenja vladinog Operativnog programa, koji svoje rezultate ne ostvaruje ni u politici stambenog zbrinjavanja bivših nositelja stanarskog prava, sređivanju zemljišnih knjiga, istragama za ratne zločine počinjene nad građanima srpske nacionalnosti kao ni zapošljavanju manjina.
Saborski zastupnik SDSS-a i predsjednik SNV-a Boris Milošević kazao je za Novosti da je tek djelomično zadovoljan procesom elektrifikacije i obnove niskonaponske mreže na područjima povratka Srba, što je, usput budi rečeno, odavno trebalo biti završeno. Zadovoljan je i donesenim Programom potpore za područja naseljenim manjinama, u koja je prošle godine uloženo oko 45 milijuna kuna namijenjenih razvoju lokalne infrastrukture i malih obrtnika i poljoprivrednika, te ulaganjima u vodovodnu i drugu infrastrukturnu mrežu.
Zadovoljstva nema, mada je još rano govoriti, kada su u pitanju učinci novog Zakona o stambenom zbrinjavanju na potpomognutim područjima, koji je stupio na snagu s početkom prošle godine. Iako Zakon uređuje i definira stambenu politiku u smislu zbrinjavanja najugroženijih skupina stanovništva, od branitelja i njihovih potomaka do staračkih i samačkih obitelji, beskućnika, osoba s invaliditetom i žrtava obiteljskog nasilja, u njemu se nigdje izrijekom ne navode građani srpske nacionalnosti, koji su u najvećoj mjeri bivši nositelji stanarskog prava. Novosti su, vezano uz srpsku povratničku populaciju, početkom godine zabilježile da je od 1990-ih dodijeljeno više od 9300 stambenih jedinica bivšim nositeljima stanarskog prava, od čega je 1647 njih dano u najam izvan područja posebne državne skrbi.
- Bivši nositelji stanarskog prava s najvećim se problemima susreću izvan potpomognutih područja, odnosno u gradovima poput Splita, Dubrovnika, Zadra, Zagreba. Problem je posebno izražen u primorskim gradovima gdje su stanovi skupi i deficitarni. Država ne gradi nove stanove pa ih u tom slučaju mora kupiti kako bi ih prodala nositeljima stanarskog prava po određenim uvjetima, a jedan od njih je da oni nemaju nikakvu stambenu jedinicu u svom vlasništvu. Ovaj zakon govori o potpomognutim područjima, a ona su, za razliku od područja od posebne državne skrbi, proširena za dodatnih 150 gradova i općina. No proširenje nije popraćeno povećanjem financijskih sredstava - kaže Boris Milošević.
Država ignorira i katastarske izmjere u svrhu sređivanja zemljišnih knjiga, posebno na području naselja Drežnice, gdje su zemljišne knjige od kraja rata van snage, kao i grada Ogulina. Iako to područje nije lukrativno poput obale, zbog čega je država manje zainteresirana za aktivnosti oko zemljišnih knjiga, to je ne abolira od neprovođenja programa. Također, unatoč postojanju zemljišnih knjiga, u dijelu Like i Dalmacije one često ne odgovaraju stvarnom stanju, a ponegdje se, primjerice, pojavljuje velik broj suvlasnika određene parcele.
- Država bi taj problem mogla riješiti novom parcelacijom i izmjerom, a za to je potrebno angažirati struku i uložiti određeni novac - govori Milošević.
Sve dotle građani srpske nacionalnosti u tim područjima ne mogu prodati svoju imovinu, a vlasnici OPG-ova ne mogu konkurirati na natječajima za novac iz EU-fondova i subvencije, primjerice za energetsku učinkovitost.
Na području cijele zemlje tek je petero zaposlenih Roma u javnim ustanovama. U jedinicama lokalne samouprave nemamo niti jednog zaposlenog, čak ni spremačicu – ističe zastupnik Veljko Kajtazi
Prema mišljenju našeg sugovornika, Operativni program zakazao je dijelom i u području rada i mirovinskog sustava, čija je provedba bila najavljena za kraj prvog kvartala 2018. Riječ je uglavnom o neisplaćenim mirovinama od 1991. do 1998. za oko 20.000 građana, koji su do kraja rata živjeli u sastavu tzv. Krajine, primajući, prema argumentaciji Ministarstva, mirovinu iz krajinskog parafonda, pa im stoga oni po istoj osnovi ne mogu isplatiti dvije mirovine.
- Smatramo da oni nisu primali hrvatsku penziju zbog okolnosti na koje nisu mogli utjecati, a kada su krenule isplate, nisu bili upozoreni da moraju podnijeti zahtjev za isplatom neisplaćenih penzija. Parafond im dakle nije isplaćivao penzije, već neku vrstu socijalne pomoći - kaže Milošević.
Premda se u Izvješću o provedbi operativnih programa za nacionalne manjine navodi da Ministarstvo pravosuđa odlučno nastavlja s istraživanjem i procesuiranjem ratnih zločina počinjenih u Hrvatskoj od 1991., i to bez obzira na etničku pripadnost ili rang počinitelja, nema nikakvih novijih podataka što je s istragama zločina počinjenih prema pripadnicima srpske nacionalnosti.
- U posljednje tri godine nemamo saznanja da je otvorena neka nova istraga ili podignuta nova optužnica. Takvo stanje bez vidnog napretka traje manje-više od ulaska Hrvatske u EU. Zalažemo se za stvaranje društvene klime u kojoj će Državno odvjetništvo progoniti sve počinitelje zločina bez obzira na nacionalnost. Ukupno, rezultati su jako loši - sumira zastupnik SDSS-a.
Činjenice govore da su ratni zločini nad Srbima u Hrvatskoj, pogotovo oni počinjeni tijekom operacija ‘Bljesak’ i ‘Oluja’, mahom prošli nekažnjeno, iako su počinitelji i nalogodavci kao hrvatski državljani u pravilu dostupni hrvatskom pravosuđu. Tako su za ratne zločine u ‘Oluji’ donesene tek dvije pravomoćne presude: jedna za zločin u Prokljanu, za koju je zapovjednik voda 113. brigade HV-a Božo Bačelić dobio sedam godina zatvora, i jedna oslobađajuća za ubojstvo šestero srpskih civila u Gruborima. Riječki Županijski sud je lanjskog marta zbog ubojstva troje srpskih civila 1995. u Kijanima, selu kod Gračaca, nepravomoćno na 10 godina zatvora osudio Rajka Kričkovića, bivšeg pripadnika HV-a. Sve je to premalo ako znamo da nitko dosad nije odgovarao za likvidacije srpskih civila u Vukovaru u lipnju 1991., ratne zločine u Voćinu, Medarima i brojnim drugim mjestima. I Ustavni sud je lani u studenome priznao da DORH nije učinkovit u istragama ratnih zločina, i to na osnovu tužbe koju je pokrenula obitelj Bogdana Mudrinića iz Virovitice, srpskog civila ubijenog 1991. Sud je donio odluku da se tročlanoj obitelji Mudrinić isplati ukupno 70.000 kuna zbog utvrđene povrede članka 2. Konvencije za zaštitu ljudskih prava (pravo na život), odnosno zbog nerada DORH-a. Ove je godine iz Europskog suda za ljudska prava pak stigla odluka kojom je pritužba obitelji žrtava rata (u predmetu obitelj Kušić protiv Hrvatske), također zbog neučinkovite istrage u Hrvatskoj, jednoglasno proglašena nedopuštenom.
Situacija nije bolja ni kada je u pitanju ostvarivanje prava pripadnika nacionalnih manjina na prednost pri zapošljavanju u tijelima državne uprave, pravosuđu i policiji. Zadnji podaci govore da je tijekom 2018. udio svih pripadnika nacionalnih manjina (od njih ukupno 7,67 posto) u tim tijelima iznosio tek 3,24 posto. Pri tome Srbi čine 2,11 posto od ukupnog broja zaposlenih. Trendovi ukazuju na blagi pad tog postotka na godišnjoj razini, tako da prednost pri zapošljavanju temeljem nacionalne pripadnosti ostaje tek mrtvo slovo na papiru.
Operativnim programom Vlade za nacionalne manjine nije zadovoljan ni Veljko Kajtazi, saborski zastupnik romske nacionalne manjine. Njegovu provedbu ocjenjuje negdje između dvojke i trojke. Dinamika provođenja je, kaže, loša. Posebno je nezadovoljan reakcijom institucija, uglavnom ministarstava, koje se bave operativnom problematikom. Kajtazi tvrdi da ta tijela ne odgovaraju na mailove i da otvorena pitanja iz programa rješavaju sporo ili nikako. Na prste jedne ruke, kazuje Kajtazi, mogu se izbrojati stavke iz programa koje se odnose na romsku manjinu, dok su problemi istovremeno umnažaju. Ipak, navodi on, romska manjina ove godine prvi put ima vlastitu stavku u državnom proračunu, pa je za nadati se nešto bržem rješavanju problema.
- Od 2013. do danas ukupno je 96 posto Roma predalo zahtjev za legalizaciju svojih stambenih objekata, a dosad smo njih oko 70 posto i legalizirali - govori Kajtazi i ukazuje na problem u dijelu Rijeke, na Rujevici, gdje unatoč osiguranim financijama tamošnja vlast ne želi riješiti pitanje postupka legalizacije gotovo 200 romskih objekata, smatrajući, kako kaže, da su ondje sve nacionalne manjine podjednake.
- Ne slažemo se s time jer za razliku od romske zajednice imate razvijenije, obrazovanije i stambeno zbrinutije pripadnike drugih manjina. Eto, na području cijele zemlje tek je petero zaposlenih Roma u javnim ustanovama. U jedinicama lokalne samouprave nemamo niti jednog zaposlenog, čak ni spremačicu - ističe Kajtazi.
Potpredsjednik Sabora i zastupnik talijanske nacionalne manjine Furio Radin također nije zadovoljan Operativnim programom za manjine, što bi nam, kaže, rekao i da smo ga pitali i prije pet godina.
- Područje koje se tiče nacionalnih manjina je osjetljivo i ranjivo, a takva je situacija sa svim malim skupinama. Država i lokalna samouprava vrlo često zaboravljaju da je ono što je za njih mali problem za male skupine zapravo veliki problem - ističe Radin.
Kad je riječ o talijanskoj nacionalnoj manjini, Radin izdvaja pitanje dvojezičnosti i poštivanja međunarodnih ugovora, odnosno područja u kojima u posljednjem razdoblju nije bilo zapaženih pomaka.
- Postoji ugovor između Hrvatske i Italije, star više od 20 godina, u kojem se govori o ujednačavanju prava tako što bi se proširila prava talijanske manjine, posebno na jezik u dijelu gdje se ono nekada najbolje provodilo. Riječ je o bivšoj zoni B, području Buja, Umaga i Novigrada. Tu tražimo bolje rezultate - kaže Radin.
Za kraj dodajmo zanimljiv podatak koji se pomalja između 180 stranica Izvješća o provođenju Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina iz 2018. godine. Tijekom te godine izdano je ukupno 3184 dvojezičnih osobnih iskaznica za pripadnike talijanske nacionalne manjine, dok je, komparativno gledajući, u istom razdoblju izdano tek 98 dvojezičnih osobnih iskaznica za pripadnike srpske manjine. To ponovno zorno svjedoči o opravdanom strahu Srba u Hrvatskoj, koji dvoje hoće li uslijed negativne atmosfere imati neugodnosti zbog ćiriličnih dokumenata.
Iako je Vladin Operativni program dokument o kojem nacionalne manjine pregovaraju s Vladom u trenutku njezinog formiranja, nije naodmet dodati da bi donošenje takvih programa trebalo postati praksa koju će podržati svaka vlast. To je dobar pokazatelj odnosa države prema manjinama, koji za sada, unatoč lijepim napismenim željama, nije na razini poštivanja ljudskih prava i demokratskih standarda na kojoj se nitko neće osjećati isključeno i diskriminirano.
