Tako je počinjalo i još uvijek počinje svako pravo ljeto, spuštanjem prema jugu, a subjektivno jug je južnije od Omiša, ukazuje se tamo negdje na cesti prema Makarskoj dok vozimo poviše Vrulje i svi se nasade na prozore i netko prvi vikne: "Vrulja!" Ili: "Vruja!" Zatim ostali ponove: "Vrulja je to, nije mala zajebancija. Drž'mo se da ne poletimo."
I svaki put, nošeni niz litice nevidljivim naletom bure, prateći zanosne okuke, poletimo ravno u meko, u vilovito lito. Vrulje i vruje su razasute po cijeloj obali, tamo gdje su morski vrutci svježe slatke vode, tajanstvena ušća ponornica; ima ih nekoliko većih, ali ova blizu Piska je najveća i najfascinantnija.
O njoj kruže razne legende, one koje imaju stvarnu podlogu i maštovitu nadogradnju, od one da ovdje puše najjača bura, takva da baca auta u ponor, do magnovenja iz bespuća povijesne zbiljnosti koje kaže da su baš poviše vrujskog ambisa Tuga, Buga, Vuga i petorica braće Hrvata prvi puta ugledali more.
Što god da je istina, u Vruji se do dana današnjeg ni Hrvati ni ostali nastanili nisu, jer je na sreću, zbog nepristupačnosti s kopna, ovu prirodnu ljepotu dugo zaobilazio povijesni usud – koji bi je nedavno umalo stigao da u njenu obranu nisu stali znani i neznani junaci i junačice.
Obrana Vrulje od strane aktivista i lokalnog stanovništva te rušenje bespravno izgrađenih objekata u ovoj uvali, jedna je od boljih vijesti koje su se mogle čuti u dugo vremena. Postoje stvari koje su nemjerljivo veće od dnevne politike i pitanja je li bespravno gradio kompa od Zorana ili kum od Andreja.
Ti kompe i kumovi su, gledajući dalekosežnije, sporedni u ovoj priči, svedeni pod isti nazivnik onih koji slabo poštuju i razumiju život; jer radi se o nečem drevnom i vječnom, o nadmorju i podmorju koje je ovdje od početka svijeta ili barem od ledenog doba, o stometarskim klisurama koje se ruše u duboko modro more, o kamenu koji vrvi od života, moćnim strujama koje vriju, vrte i miješaju slano more i slatke vode Cetine, o bujnom i pucketavom svijetu planktona od kojeg počinje dugi hranidbeni lanac, gdje smo mi ljudi na začelju, ovisni o svemu prije.
Otvorite oči i zaronite (zatvorite oči i zamislite): rascvjetali žarnjaci, kolonije ružičastih i crvenih spužvi i žutih moruzgvi, a oko njih jata brancina i cipala. Kad izronite, opet zamislite kako bi, jednom kad se započne graditi, na ovu floru i faunu utjecala betonizacija, privatizacija, kanalizacija, turisti, pontoni…
Ustvari, ne morate zamišljati, takvih primjera ima duž cijele obale. O onome što je oku vidljivo, o obali, još i pričamo, ali rijetko spominjući taj divan svijet pod morskom površinom koji je preživio do danas zahvaljujući upravo svojoj prirodnoj izoliranosti. Mjesta poput Vrulje dokazuju da gdje čeljad nije bijesna, obala nije tijesna i ima mjesta za planktone i brancine i brnistru i ljudska bića, onaj svit kojemu trka za šoldima nije posve popila pamet.
Tipičan lokalni stanovnik hrvatske obale često i nije neko biće za isticanje, vjerojatno se kune u mater-zemlju, a pritom zdušno sudjeluje u devastaciji iste. Za tipičnog lokalnog prvaka bespravne gradnje, Dalmacija je samo valuta i zastavica kojom povremeno mahne.
Ipak, čak i na ovom rubu stvarnosti, uvijek će se naći i dovoljno atipičnih naivčina koji će moguće iz svega izaći više popljuvani nego slavljeni, a naša je budućnost kao i budućnost obale, stabla i moruzgve, zasad upravo u rukama pojedinaca, entuzijasta i aktivista koji su spremni na višegodišnju borbu s daleko moćnijim protivnikom koji sebe naziva privatnim investitorom, koncesionarom i tim lipim domaćim nazivljem kojim će se, predmnijevam, skoro pozabaviti ultra korisna i progresivna HAZU.
Manje od ilegalne, kojoj je sklon naš čovik, zapravo brine čudnim putevima ozakonjena gradnja kojoj je sklona naša elita. Svaki dan donosi novu priču o obali koja se pretvara u nasip i beton. Uz blagoslov općinskih načelnika, obala je postala mjesto na kojem se neumorno ziđa. Pravi simbol suvremene Dalmacije bila bi, bez konkurencije, miješalica za beton.
Kao zadnja žrtva "ziđanja" nekidan je palo jedno veličanstveno stablo koštele, pelegrinke, u centru Splita i to u neposrednoj blizini onog mjesta s kojeg su prije nekog vremena uklonili (pa naknadno premjestili) Lipovčevo plavo stablo. Onaj bager koji ruši pelegrinku najtužnija je i najpreciznija slika vulgarnosti i brutalnosti koju Dalmacija danas živi.
Moj frend pjesnik kaže da je naša obala još uvijek jedna od očuvanijih na preizgrađenom Mediteranu. Nisam proputovala sve te krajeve kao on, ali ispričat ću vam kratku priču o turskoj Buyukadi.
Buyukada je najveći od Prinčevskih otoka na Mramornom moru, u blizini Istanbula. Tamo je grabež priobalnog pojasa stigla stoljećima ranije negoli kod nas, vjerojatno i zato što su na ove otoke slali protjerane plemiće koji su zadržali svoje feudalne običaje pa zapasali obalu i doslovno zagradili more. Iznenađenje me dočekalo kada sam se trajektom iz Istanbula uputila na kupanje na Buyukadu, što je kao da se iz Splita zaputiš na Hvar ili iz Dubrovnika na Korčulu – i tu usporedba prestaje.
Buyukada je otok na kojemu nema automobila, uređena pješačka staza udara posred otoka, ali osim u pristaništu gotovo je nemoguće pristupiti obali ili uopće vidjeti more, ukoliko nisi kućevlasnik. Socijalne razlike su veće negoli kod nas, pa su veće i nepropusnije i ograde. Na ograđenim plažama za koje treba platiti ulaznicu (a i takve su tek dvije na čitavom otoku), ljudi sjede/leže u ležaljkama kao u kinu – u praksi to izgleda tako da je moguće sunčati se u npr. desetom redu lijevo ili četrnaestom redu desno.
I inače, djeca koja odrastaju u ovom velegradu uz more, uglavnom ne žive s morem, ono je povlastica. Ovo nije slučaj samo s Istanbulom, slično je u nekim talijanskim gradovima odrezanim od svog morskog pojasa, i zapravo, čini mi se da su rijetki morski gradovi u kojima se tako blisko i intenzivno živi na moru, u moru i s morem kao na ovoj strani Jadrana.
Bilo da je to zbog brdovitih zaleđa koja su se nadvila nad uski plavi pojas ili zbog pitomosti istočne obale, povijesnih okolnosti i činjenice da je more od pamtivijeka bilo i kruh, makar sa sedam kora, ili svega toga skupa, ovo more i obala oduvijek su bili otvoreni dvadeset i četiri sata dnevno.
Taj suživot ljudi i mora uključivao je i to da Jadran doživljavamo zdravo za gotovo, više kao golemu i beskrajnu septičku jamu, negoli kao iskonsku juhu, ali taman kad smo počeli učiti misliti i brinuti o njemu, pametne su se glave dosjetile da je obalu moguće totalno rasprodati.
Kaže onaj moj prijatelj pjesnik i putnik da je more sreća koju je ova zemlja imala. Ipak, te morske sreće za mnoge građane ove zemlje nema.
Vrijedi ponoviti i sto milijuna puta: javno dobro je jedino bogatstvo običnih ljudi, luksuz za sve. Zato je pobjeda u borbi za zabranu i rušenje bespravne gradnje u Vrulji jedna naoko mala dobivena bitka u moru izgubljenih, ali baš važna. Ona pokazuje ne samo da se u borbi za javni prostor može pobijediti, nego da se boriti ima smisla. I to sve dok postulati te borbe ne postanu zakon – ali zakon koji vrijedi za sve, pa i kumove i kompanjone.
Svaka ugrabljena i zabranjena plaža, svako zbog shopping centra srušeno stablo je poraz civilizacije i života. Stablo u Splitu nismo obranili, neka nam oprosti, neka bude zadnje koje je palo za slobodu.
Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma
