Tamo negdje 1883., između Finnovih i Sawyerovih putovanja, i Mark Twain se otisnuo parobrodom uz Mississippi zastavši u Minneapolisu i s njime sljubljenom glavnom gradu Minnesote, St. Paulu: "Ovi zapanjujući gradovi bili su prije samo par mjeseci desetak milja udaljeni, a onda počeli tako ubrzano rasti da su vjerojatno već stopljeni. (...) Ovim tempom u pet godina će se među njima protezati tako značajna nakupina zgrada da putnik koji se namjeri u te krajeve neće moći razaznati gdje jedan sijamski blizanac počinje, a drugi završava."
Tome putniku danas ne bi pomogao ni suvremeni gradski prijevoz u takvom zadatku. "Zelena linija" kreće od Target Field Stationa u Minneapolisu i završava u centru St. Paula, s nizom stanica koje nose nazive po ovim ili onim trgovačkim centrima, stadionima ili kompanijama, gdje se krajolik koji se nazire putem razlikuje u mnogočemu drugom od industrijskoga grada u nastajanju koji je promatrao i opisao Twain.
Na jednoj od stanica "plave linije", Franklin Avenue Street, s nama silazi starija žena s dječjim biciklom spustivši se na njemu niz nizbrdicu do obližnje ulice, jedna pogrbljena osoba nešto mrmljajući i s naporom gurajući stara trgovačka kolica zatrpana dekama i jorganima te nekoliko mladića u ranim dvadesetima, u pohabanoj odjeći. Naizgled nepovezana grupa ljudi u nekom trenu je zaokrenula s ceste prema mostu, samo par koraka od stanice metroa, jednom od prenoćišta minneapoliskim beskućnicima u gradu u kojem zime prodiru duboko ispod nule, ovoga januara dosegnuvši i -14 Celzijevih stupnjeva.
U Minneapolisu je povijest radničke borbe i sindikalnog organiziranja duboko ukorijenjena; uz radnike tzv. Mills Districta, štrajkovi skladištara i vozača 1930-ih značajno su doprinijeli razvoju američkog radnog zakonodavstva
Od 1965. do 2003. zgrada Washburn A Milla, jednog od preostalih, zapuštenih mlinova Minneapolisa, služila je kao skvot pružajući utočište od oštrih temperatura dok nije pretvorena u muzej. Vode St. Anthony Fallsa pokretale su pogone mlina u vlasništvu Cadwalladera C. Washburna, kao i drugih okolnih mlinova od 1875. da bi samo par godina kasnije, 1880., bio razoren i ponovno sagrađen na istom mjestu nakon eksplozije prašine u kojoj je stradalo četrnaest radnika. Školskoj djeci, koja bi radije zaronila ruke u brašno i vodu iza drugih vrata na pekarskoj radionici, muzejska pedagoginja kemijskim eksperimentom pokazuje kako se to dogodilo.
Od te 1875., Washburnov mlin sagorio je još dvaput, 1928. i 1991. (tada posebno ostavivši traga na ljude koji su nastanjivali zgrade). Mlinarska firma transformirala se 1928. u General Mills, danas jednu od najvećih multinacionalnih prehrambenih kompanija. (Velikim slovima piše: "Tko god da ste, odakle god dolazite, što se ovdje dogodilo prije 100 godina, oblikovalo je svijet u kojem živite.")
Proizvodnja General Millsa danas je dislocirana i ulančana u 13 država, od Argentine do Kine, a niz organizacija ukazuju na kršenja radničkih prava, posebno djece na plantažama kakaa u Gani. New York Times krajem je februara ove godine ukazao i na eksploataciju djece migranata u dobi od 12 do 15 godina u američkim tvornicama na iscrpljujućim manualnim poslovima i u noćnim smjenama, gdje, između ostalog, rade u proizvodnji Millsovih Cheeriosa, uredno posluženih svako jutro i u hotelu u kojem smo bili smješteni.
U Minneapolisu je povijest radničke borbe i sindikalnog organiziranja duboko ukorijenjena; uz radnike tzv. Mills Districta, štrajkovi skladištara i vozača 1930-ih značajno su doprinijeli razvoju američkog radnog zakonodavstva. U muzejskom dućanu, među suvenirima i popularnom literaturom, zabačen je negdje na polici jedan od rijetkih tragova tih spona, dokumentarni film o tome što se 1934. zbivalo uslijed ekonomske krize. Sindikati su štrajkovima zahtijevali uvažavanje činjenice da zastupaju radnike, povećanje nadnica i kraće radne sate.
Grad na Mississippiju
U julu te godine vozači i skladištari sukobili su se s policijom koja je krenula oružjem štititi interese poslodavaca u današnjem Warehouse Districtu. Ranjeno je 67 radnika i drugih sudionika štrajka, dvoje ubijeno. Štrajkovi su dokumentirali i iznimnu solidarnost, s brojnim agrikulturnim radnicima u pretežno ruralnoj Minnessoti, ženskim odborima i udruženjima nezaposlenih na ulicama. I Warehouse District i većina industrijskih zgrada danas su gentrificirani.
Majskih dana, u svim tumaranjima gradom, ulice su sablasno prazne, čak između 15 i 18 sati, kada zagrebačke vrve ljudima. Prometne gužve pulsiraju i zakazuju uglavnom na autocestama, ne protežući se pretjerano zainteresirano u svakodnevnicu. "Većina ljudi ide autima posvuda, na posao, kući i gdje god trebaju biti", komentira jedan putnik metroa. Stakleni neboderi u poslovnim zonama povezani su omanjim mostovima koji ljudima u odijelima, kada napokon izađu iz oklopnih kutija, podižu noge i poglede s ulica zaklanjajući ih od života koji se na njima odvija.
Na stanicama metroa uglavnom su studenti, radnici i ljudi koji na njima borave slušajući muziku. No isto tako, u svakom potezu gradom, moguće je naići i po nekoliko polusnenih ljudi klonulih tijela, bolno zgrčenih i uvijenih ruku i nogu, zabačenih preko sjedala. Naglo se trgnu kako metro zastane, iako se na momente čini kao da ne bi imali ništa protiv prespavati, i stanicu na kojoj trebaju izaći i sve ostalo što se oko njih događa. Ispijenih se lica nesigurno i uznemireno ustaju tražeći vrata, gledajući gdje su i gdje bi uopće trebali biti.
Majskih dana, u svim tumaranjima gradom, ulice su sablasno prazne, čak između 15 i 18 sati, kada zagrebačke vrve ljudima. Prometne gužve pulsiraju i zakazuju uglavnom na autocestama
U jednom fast foodu (koji izranjaju posvuda) nadomak sveučilišnog kampusa, odmah uz umivaonik i držač za papirnate ubruse, nalazi se i narančasti metalni držač za odlaganje iskorištenih igala i injekcija koji će uskoro trebati isprazniti, napunjen do samog vrha. Iznad pulta istaknut je natpis koji tjera beskućnike ako bi se slučajno poželjeli nakratko skloniti negdje na toplo i suho: "Zabranjeno zadržavanje dulje od 30 minuta (ako se ne naručuje hrana)".
U izokrenutom svemiru, udaljenom ovaj put par autobusnih stanica, susjedstva su s igralištima, školama i slastičarnicama koje, umjesto zabrana, na oglasnim pločama imaju išarane motivacijske poruke (kredom ispisano na tabli jednog lokalnog kafića: "Vaše brige ovdje se svaki dan brišu!"). Tu valjda većina tih nevidljivih automobila i ljudi završava. Te bermudske trokute čine uglavnom bjelačke i egzistencijalno umirenije obitelji ili ljudi koji su se iz petnih žila potrudili biti tamo zbog "dobrih škola" i "sigurnijih okolnosti", bez obzira na to što ta sigurnost odiše privremenošću i nekom drugom vrstom uspavanosti od one u metrou, u pastelnim montažnim kućama poredanim pravilno jedna uz drugu s uredno podšišanom okućnicom i pokojim stolićem za jutarnju kavu.
Djeca u lokalnoj knjižnici ohrabrena su da istražuju i igraju se, s dvojezičnim slikovnicama na korejskom i drugim migrantskim jezicima na polici. Na ponekim prozorima istaknute su poruke Black Lives Matter. "Sve je tu pristojno, saslušat će se mirno i preuzeti odgovornost u razgovorima, ali kao da je to kimanje glavom ograda od dubljeg zaranjanja u probleme", kaže Emina Bužinkić, istraživačica u području migracija koja je provela par godina na tamošnjem sveučilištu.
Sveučilište u Minneapolisu sagrađeno je na starosjedilačkoj zemlji, iako ga trenutno pohađa svega jedan do dva posto studenata vezanih uz jedno od 11 starosjedilačkih plemena na tom području – sedam Anišinaabe grupa i četiri Dakota zajednice. Tokom razgovora u fakultetskoj knjižnici s jednim od profesora Pravnog fakulteta Ryanom Greenwoodom saznajemo kako je u martu organiziran studentski prosvjed jer, iako Sveučilište od 2022. nudi mogućnost smanjenja ili ukidanja školarine za studente iz starosjedilačkih konteksta, to ne čini tako da ohrabruje upis novih, već tu mogućnost sužava samo na mali broj ranije upisanih studenata.
Protestna komemoracija za Georga Floyda
Četvrtina njih pogurnuta je u programe Morrisova fakulteta, dijela Sveučilišta sazdanog na mjestu nekadašnje internatske škole, čija je povijest natopljena nasiljem i prisilnom asimilacijom djece iz starosjedilačkih zajednica. Izgrađeno u antičkom stilu, markirajući snagu akademije i države, Sveučilište se nalazi samo par ulica dalje od spalionice smeća s razornim utjecajem upravo na rasijalizirane i starosjedilačke zajednice.
Kraj maja zaokružio je i tri godine od ubojstva Georgea Floyda, 46-godišnjeg crnog muškarca, pokrenuvši proteste diljem SAD-a i šire. Minneapoliski policajac Derek Chauvin prislonio je Georgeu Floydu koljeno na vrat dok se Floyd u lisicama i prikovan za zemlju borio za zrak i nije micao koljeno s njegova vrata ni dok se približavala hitna. Izvještaj iz istrage o radu policije Minnesote iz 2022., koju je zatražio državni Odjel za ljudska prava, bilježi da je policija u 12 godina na ulicama ubila 14 osoba, od kojih samo jedna nije bila dijelom crnačke, latinoameričke ili starosjedilačke populacije.
U 63 posto prijavljenih slučajeva upotrebe prekomjerne sile u Minneapolisu, radilo se o nasilju prema crnim muškarcima, dok, za usporedbu, crnih osoba u gradu ima svega 19 posto. Black Lives Matter aktualizirao je pitanje uloge policije tražeći da se sredstva korištena za financiranje policije preliju u lokalne zajednice, kao i da se preispita uopće čemu služi da bi se mogla s vremenom i dokinuti. Uza zid na kojem je ispisano "Gdje su ljudi, tamo je moć", na mjestu gdje je Floyd ubijen, održana je protestna komemoracija na kojoj je jasno izrečena nužnost solidarne i svakodnevne borbe protiv rasizma.
U prolazu nas kolega Jared Goyette s lokalne Fox 9 televizije upoznaje s Floydovom obitelji. Floydova teta s osmijehom i iznenađenjem kad čuje da nismo odavde, stišće nam srdačno ruku u prolazu. Snagu Black Lives Mattera jedna od organizatorica Jeanelle Austin mjeri jednim mogućim načinom, time kako se i koliko mijenja svakodnevnica rasijaliziranih ljudi: "Potrebni su nam prostori u kojima možemo zacijeliti svoje zajednice istodobno nalazeći načine kako reorganizirati trenutne okolnosti." Pritom, kako objašnjava jedan od sudionika: "Tu nema mjesta za tješenje bijelih ljudi kojima je žao, samo za zajedničko zasukavanje rukava da nešto promijenimo."
Jedan od zadnjih dana boravka u Minneapolisu odlazimo do Minnehaha parka, jedne od zelenih oaza unutar grada, čiji naziv potječe od jezika Daktota. I u Minneapolisu (dak. Mnisota Makoce, gdje voda zrcali nebo, uz grč. polis) i Minnehahi (dak. Mniȟaȟa, vodopad) rastrgani su komadi znanja i legendi starosjedilačkih Dakota. Na ulazu u park spomenik je poručniku Johnu Stevensu, prvom doseljeniku u Minneapolis. Kolonijalizacija i nasilje uzeli su što su mogli pripitomiti, ljudi to nisu nikada mogli biti. Napori usmjereni protiv rasizma i načina na koje ga kapitalistička država mobilizira utkani su u bilo Minneapolisa. Industrijske zone u kojima je skovan urezale su u njega načine, metode i solidarnosti. Samo preostaje toga se prisjetiti.
Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma
