O aktualnim događajima u Zambiji, gdje je osmero hrvatskih državljana umjesto završetka procesa posvajanja privedeno i osumnjičeno za pokušaj trgovanja djecom, zbog čega čekaju suđenje, ali i o nejasnoj ulozi državnih institucija u tom slučaju, razgovaramo s Lovorkom Marinović, stručnjakinjom za migracije i članicom nekoliko međunarodnih asocijacija za suzbijanje trgovanja ljudima.
Dulje od dva desetljeća bavite se suzbijanjem trgovanja ljudima, a radili ste i na uspostavi prvog Nacionalnog plana za suzbijanje trgovanja ljudima 2001. godine. Podvucimo zasad ono što je izvjesno: hrvatski su državljani osumnjičeni za trgovanje djecom u pokušaju.
Točno, migracijska služba u Zambiji posumnjala je u vjerodostojnost dokumentacije iz Demokratske Republike Konga. To je za njih pokušaj i zato provjeravaju dokumente i postupak posvajanja. Kada govorimo o posvajanju djece, ali ne samo iz trećih država, treba reći da ona mogu završiti u lancu trgovanja ljudima. Zato mislim da je neophodno stalno raditi na suzbijanju trgovanja ljudima, podizati javnu svijest o problemu i raditi programe prevencije u čemu je Hrvatska opet zakazala. U ovom trenutku mi nemamo Nacionalni plan za suzbijanje trgovanja ljudima, jer je zadnji prestao važiti 2021. godine. Očito se nekome ne žuri, pri čemu možemo povući paralelu s Nacionalnim planom za ravnopravnost spolova koji smo čekali pet godina. Može se zaključiti da to nisu teme od interesa vladajuće politike, odnosno prekrile su ih dnevnopolitičke teme.
Neophodno je donijeti zakonsku regulativu koja će jasno propisati procedure kako djelovati, kako podijeliti odgovornost, kako definirati nadležnosti među državnim institucijama
Mediji prenose riječi Josepha Yav Katshunge, zambijskog profesora i eksperta koji se bavi međudržavnim posvojenjima, koji kaže da su se hrvatski državljani morali osobno pojaviti na sudu u Kongu kako bi uopće dobili sudsko rješenje o posvajanju, a ondje navodno nisu bili. Kako to komentirate?
Iz iskustva dosadašnjih posvojitelja jasno je da nije bilo potrebe ići u Kongo, prvenstveno zbog sigurnosti jer se u toj zemlji, koja je jedna od najkorupiranijih i najsiromašnijih država svijeta, vodi dugogodišnji rat i opasnosti kojima su stranci izloženi su ogromne. I dosadašnji posvojitelji išli su po djecu u Keniju ili Zambiju. Osobno smatram da su se posvojitelji o kojima govorimo i koji u Zambiji čekaju suđenje rukovodili iskustvom ljudi koji su već posvojili djecu, načinom na koji su oni to učinili pri čemu nije bilo problema. Budući da u Hrvatskoj ovaj postupak nije zakonski uređen, posvojitelji posvajaju djecu u Kongu po tamošnjem zakonu. Kongo je 2013. godine suspendirao izlazne vize za posvajanje te je to i ozakonio 2016. godine, ali bez obzira na obustavu međunarodnog posvajanja, ta država je nastavila dopuštati međunarodna posvajanja uz veće mjere zaštite i propise dok kongoanski sudovi imaju diskreciono pravo donošenja rješenja o posvajanju. Kad posvojitelji dakle dobiju odluku iz države posvajanja za koju smatraju da je legalna, podnose je sudu u Hrvatskoj radi ovjere vjerodostojnosti dokumenta. Neke države – SAD, Belgija, Francuska – sklopile su sporazume s Kongom o određenom broju djece koja mogu dobiti izlazne vize za posvajanje te su u značajno drugačijem tretmanu od država koje nisu potpisale te bilateralne sporazume. A zatim posvojitelji iz tih zemalja dolaze u Kongo po djecu i imaju drugačiju proceduru od primjerice naših državljana koji su sad zapali u probleme.
Nekako se čini da se krivica za trenutno stanje nastoji prebaciti na leđa posvojitelja?
Osobno ne smatram da su oni krivi jer su slijedili ustaljenu proceduru po kojoj su drugi dosad postupali i nisu zapali u probleme, vjerovali su u državu jer je zadnjih desetak godina posvojeno dosta djece. Nemojmo zanemariti da je po naknadno prikupljenim podacima MUP-a iz Konga posvojeno 94 djece i da nitko ni u što nije posumnjao. Dakle 94 posvojiteljskih obitelji ima iskustvo u tome, tako da su svi išli po istom principu. S obzirom na to da su posvojitelji bili prisutni u medijima i dugi niz godina iznosili svoja iskustva posvajanja, mislim da je vrlo bitno da nadležne službe javnosti podastru informaciju koje su to države nepotpisnice Haške konvencije o pravima djeteta iz 2014. godine. Također, kada govorimo o broju posvajanja iz država koje nisu potpisnice, trebalo bi reći koliko je djece posvojeno iz drugih država koje nisu potpisnice Haške konvencije, a ne samo iz Konga. Neka država izađe s tom listom radi transparentnosti i upozorenja o rizicima kojima su potencijalni posvojitelji izloženi u postupku posvajanja.
Rupe u zakonodavstvu
Što bi naposljetku dokazala informacija o ukupnom broju posvojene djece iz zemalja koje nisu potpisnice Haške konvencije?
Imali bismo evidenciju, odnosno podatke o posvajanjima, a isto bi tako trebalo oformiti stručno tijelo koje bi između ostalog napravilo analizu temeljem koje bi se donijele preporuke i smjernice za izradu zakonske regulative, koja sada nije uređena te je neophodno u cijelosti urediti sustav posvajanja iz trećih država.
Vrhovni sud Republike Hrvatske nedavno je u svom priopćenju amnestirao od odgovornosti općinske sudove nakon što je istražio njih ukupno 16, vezano uz ovjeravanje dokumentacije i rješenja iz trećih zemalja za posvajanje djece iz Konga. Iz tog priopćenja proizlazi kako hrvatski sudovi nisu posumnjali u vjerodostojnost odluka kongoanskih sudova i vjerojatno zbog toga nisu provodili poseban postupak ispitivanja njihove vjerodostojnosti. No zasad je nejasno zbog čega je Vrhovni sud pribavio i podastro podatke isključivo za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 31. prosinca 2020., odnosno što taj vremenski interval dokazuje u aktualnoj priči?
Vrhovni sud trebao bi pojasniti zašto je obuhvaćen samo taj period. To je moguće zato što nemamo zakonsku regulativu, nema obaveze vođenja statistike i podataka o međunarodnim posvajanjima iz trećih država. Također ukazuje da postoje nered u evidenciji i rupe u zakonodavstvu.
Osnovno je da se osumnjičene ne smije diskriminirati ni po kakvoj osnovi, njihova ljudska prava treba zaštititi. Ne smiju se diskriminirati nadalje ni djeca koja su upravo u postupku posvojenja, kao ni ona koja su već posvojena
Teško je oteti se dojmu da upravo zbog te rupe hrvatski državljani u Zambiji čekaju suđenje, uz pretpostavku da su išli u dobroj namjeri po djecu za posvajanje. Isto tako, ne bismo li trebali i dalje propitivati rad pravosuđa u ovom slučaju? Prije svega nije nemoguće da su dokumenti iz Konga krivotvoreni, a da su ih država, odnosno sudovi, kao takve potvrdili.
Mi trebamo propitivati, ali to možemo onda kada se donesu zakonski akti i podakti. Neophodno je, ponovno napominjem, donijeti zakonsku regulativu koja će jasno propisati procedure kako djelovati, kako podijeliti odgovornost, kako definirati nadležnosti među državnim institucijama. U ovom slučaju, nažalost, sudovi nisu imali nikakvu obavezu bilo provjeravanja, bilo propitivanja u nadležnom ministarstvu nalaze li se dotične osobe u registru posvojitelja, i onda su jednostavno ovjerili legitimnost rješenja iz Konga.
Općinski sud u Zlataru donio je tako od 1. siječnja 2018. do 31. prosinca 2022. ukupno 23 odluke o priznanju sudskih odluka o posvojenju djece iz DR Konga. Uzmemo li u obzir da su posvojenja iz te afričke države zabranjena od 2016., kako je moguće da je dotični sud ovjerio toliku količinu sudskih odluka?
Oni nisu uopće morali znati za tu zabranu, pogotovo jer, kao što smo već rekli, sudovi u DR Kongu imaju pravo da samostalno donose odluke za izlazne vize o posvojenju. Ono što je Hrvatska trebala napraviti ranije, to sada čini Zambija. U Zambiji se dakle upravo provjerava vjerodostojnost kongoanskih dokumenata. I premda to Hrvatska nije imala obavezu napraviti, to ih ne ekskulpira od odgovornosti. Jer država je uvijek odgovorna za svoje građane i treba ih štititi gdje god da jesu i što god da im se desi. I sudovi su mogli inicirati da se nešto poboljša u radu jer je zabilježen veliki broj slučajeva posvajanja djece iz DR Konga, njih 94 u kratkom vremenu. Ali ni to nisu znali jer se o međunarodnom posvajanju iz trećih država nije vodila evidencija.
Posvojitelji prepušteni sebi
Dosad nismo vidjeli da je bilo tko od predstavnika hrvatske vlasti otišao u Zambiju kako bi na licu mjesto pomogao svojim državljanima, osim što ih je posjetio konzul iz Pretorije. Nikoga iz hrvatskih institucija očito ne zanima uživo vidjeti kako stoje stvari na afričkom terenu?
Smatram da su u Zambiju trebali poslati visokog dužnosnika Ministarstva vanjskih poslova, ako ne i ministra osobno. Trebali su se također obratiti za pomoć, a nemamo informaciju jesu li to uradili, Europskoj službi za vanjsko djelovanje, tijelu EU-a koje je nadležno i za ovakve slučajeve, a imaju svog predstavnika u Africi. Jer naši državljani su također i građani EU-a. No dosad nismo čuli izjave vezane za takvo što. Mislim da bi zajedničko djelovanje ojačalo položaj naših sugrađana kojima se sudi te pomoglo da se u određenom trenutku zatraži i ekstradicija naših građana iz Zambije, da im se sudi u Hrvatskoj.
To dakako ima smisla jer cijeli postupak posvojenja povezan je, ponovno ističem, s državnim strukturama. Posebno s centrima za socijalnu skrb koji nominalno pripadaju Ministarstvu rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, s obzirom na to da su zaduženi za prikupljanje dokumentacije vezane za posvojenja. Zatim je tu i Zavod za socijalnu skrb unutar Ministarstva koji također ima ulogu u procesu posvojenja. Kako je onda moguće da, prema priznanju Ministarstva, dva od četiri para koja nisu bili u registru posvojitelja dođu u mogućnost posvojiti djecu, što je, zlu ne trebalo, Ministarstvo imalo potrebu poslije istaknuti?
Mi nemamo kompletnu informaciju o slučaju, dapače imamo šum u komunikaciji pa tako ne znamo odgovor na zadnji dio vašeg pitanja. Možda imaju potvrdu od socijalnog rada da su posvojitelji ili im ona ne treba. To sada znaju samo posvojitelji. Ali svakako bih pitala centre za socijalnu skrb da li su mogli povezati posvojenja u trećim zemljama s rizicima i opasnostima koje nose sa sobom i da li su na višim instancama pitali kako da se to eventualno rješava. Ili smatraju da im je to još jedan posao više. Jer posvojitelji su u ovom slučaju prepušteni sami sebi, a mogu biti žrtve prevare.
Valja se to zapitati jer postoje oni koji ih sada žele diskreditirati i diskriminirati, s obzirom na to da je jedna od njih transrodna osoba?
Osnovno je da ih se ne smije diskriminirati ni po kakvoj osnovi, njihova ljudska prava treba zaštititi. Ne smiju se diskriminirati nadalje ni djeca koja su upravo u postupku posvojenja, kao ni ona koja su već posvojena. Treba o tome voditi računa. Ali također i o djeci koja u Hrvatskoj žive, određen broj njih i dulje od deset godina. Za mene su, opet kažem, isključivi krivci za ovu situaciju državne institucije. Nikakva naknadna moraliziranja u ovom slučaju nemaju smisla. Ovaj događaj mora se sagledati iz sigurnosnog, sociološkog, humanitarnog, psihološkog, kulturološkog i etičkog ugla.
U uvodu za ovaj razgovor napomenuli ste da, ako je riječ o trgovanju ljudima, onda smo u domeni organiziranog kriminala koji se po definiciji ne može odvijati bez uplitanja institucija, onih koji rade u policiji, sudu, carini, pravosuđu, socijali i slično.
Općenito je to tako. Ovdje bih već spomenutima dodala i – nevladine udruge. Tako su predstavnici jedne nevladine udruge iz Francuske koja je posredovala u posvajanjima iz Konga 2009. bili optuženi za trgovanje djecom, jer je više od stotinu djece završilo kao žrtve trgovanja, što je i ponukalo kongoanske vlasti da donesu odredbu i pojačaju je kasnije zakonom o zabrani posvajanja. Prema tome, kada govorimo o lancu trgovanja ljudima, nitko nije izuzet. U Hrvatskoj dosad nije bilo takvog slučaja, ali rizik postoji. Mada posvojitelji idu s dobrim namjerama, postoji mogućnost da budu uvučeni u taj međunarodni lanac u koji su uključeni organizatori i posrednici, od države porijekla do države odredišta.
