Leona Paraminski sada je već u Americi. Prije njenog odlaska razgovarali smo o stvarima koje je drugi ne pitaju, baš kao što priliči rubrici Obrisi budućnosti.

Gledajući vaš dosadašnji život, izgleda kao da vam se želje ostvaruju. Već od samog početka krenuli ste s postizanjem uspjeha…

Točno tako. Sve što si zamislim, to mi se kad-tad ostvari. To ne mora biti istog trenutka, ali jednom se sigurno desi. Jedno od tih čuda je i ono što mi se dogodilo u mladosti. Kažu da nijedna glumica u Hrvatskoj nije u tako kratkom vremenu snimila toliko filmova. Da sam to nekome unaprijed rekla, nitko mi ne bi vjerovao. Sve što imam u životu, od ljubavi, posla, sebe iznutra, sve mi je došlo na takav čudesan način. Na taj način razmišljam i zračim. Sve što sam do sada u životu poželjela, to sam i dobila. Prije mi je bilo puno teže nego sada. S vremenom mi postaje sve ljepše i sve lakše. Na isti način ostvarila mi se želja za odlaskom u Ameriku.

Hipnoza i matematika

Pred velikim ste životnim promjenama. Odlučili ste se prekinuti glumačku karijeru i otići sa suprugom u Ameriku. Zašto?

Amerika je jedan moj davni san koji nisam odsanjala do kraja. Ona me ne fascinira, no jednostavno postoji neki razlog zašto tamo trebam otići. Ne mislim stalno ostati, no nije bilo šanse da ne odem. To je teško objasniti, nešto kao unaprijed zadano. Odlaskom u Ameriku neću prekinuti glumačku karijeru. Želja mi je da i tamo nešto napravim.

Kao da naslućujete nešto što tek treba biti. Jeste li nekada bili u situaciji da vam se dogodilo nešto što ste unaprijed znali?

Da, pogotovo kada sam bila mala. Imala sam sposobnost predviđanja i moram priznati da me je toga bilo malo strah. Znala sam unaprijed sanjati određene događaje i konstantno me pratio osjećaj deja vu. S vremenom su mi se te sposobnosti počele zatvarati. Naročito nakon jednog bolnog razdoblja u životu. Razlog tome je bio taj što sam se zgrčila i više nisam dozvoljavala stvarima da mi dolaze. Pri tom predosjećanju događaja koji slijede nije mi bilo potpuno jasno vidim li uistinu unaprijed ono što se treba dogoditi ili svojim razmišljanjem prizovem konkretni događaj. I sada ponekad znam predosjetiti nešto što mi se treba dogoditi, ali ne više u toj mjeri kao kada sam bila mala.

Kako tumačite činjenicu da se s vremenom vaša mogućnost predviđanja smanjila?

Protumačila sam to kao poruku da se trebam više okrenuti duhovnom. Počela sam se baviti meditacijom. Znam se jako raspršiti, pa se onda opet moram skupiti. Bavljenje sobom mi pomaže pri tom ponovnom objedinjavanju raspršenih komadića. Najosjetljivija točka na mom tijelu je srce. Tu me sve pogađa. Kada me u životu nešto emocionalno povrijedi, u srcu osjećam užasnu bol. Središte mog tijela je sigurno u srcu. Kroz njega stvaram sve odnose i suosjećam s ljudima. Kada vidim da je nekome teško, tada je i meni teško. Jako preuzimam stvari na sebe. To ponekad nije dobro i bila bih sretna kada bih to mogla promijeniti jer me zna opterećivati.

Vratimo se još malo vašem predviđanju budućnosti. Je li još netko u vašoj porodici imao tu sposobnost?

Moj tata se bavio, a i sada se ponovno bavi hipnozom. Bavio se i meditacijom. On je jako u tome. Živio je čudan život i bio potpuno otkačen. Sada se okrenuo i drugoj strani života, no uvijek je imao tu duhovnu komponentu. I on je imao neke naznake sposobnosti predviđanja.

Vaš otac se bavi hipnozom? Nema puno očeva koji to znaju…

O: Da, i mene je hipnotizirao kada sam bila mala. No ja sam vrlo brzo prevladala hipnozu, pa bih ga muljala. Pitao bi me koliko sam dobila u školi, a ja bih unatoč hipnozi rekla više od onoga što sam dobila. ‘Koliko, Leona, imaš iz matematike?’ Pet, pet, a imala sam jedan ili dva. Bila sam užasno nemirno dijete koje ni minutu nije moglo biti na miru. Svi su znali koliko sam inteligentna i iščuđavali se što nikako neću učiti. Uvijek bi me na kraju stavili da sjedim negdje u zadnjoj klupi.

Vježbanje života

U razgovoru ostavljate dojam djeteta koje vježba živjeti s ostatkom odraslog svijeta.

To je potpuno točno. Svjesna sam toga. To vježbanje života nije baš lako. Naizgled je sve divno, ali u pozadini ima puno napora. Sama sebi znam prizvati neke vrlo teške stvari, no istovremeno znam kako je to nešto što moram proživjeti. Jedan dio mene točno zna što mi je potrebno. Te teške stvari dođu upravo onda kada mi je to potrebno i nikada ih ne smatram pogubnim za sebe. Znam da se sve to događa zato što nešto trebam naučiti. Sama si kažem: dobro, naučit ću ono što trebam i onda idem dalje. Uvijek sam pozitivna.

Taj djetinji dio vas vrlo je simpatičan i pozitivan. Jeste li ikada imali problema zbog svojeg pristupa životu?

Nikada nisam sklona bilo kakvoj manipulaciji. No ponekad zbog takvog pristupa znam i nastradati. Tu si jednostavno ne mogu pomoći jer sam takva. Sve što na taj način izgubim, kasnije mi se vrati. To je ono što je zanimljivo. Kakav si, tako će ti se i vratiti.

Jedno pitanje o odrastanju. Kada ste osjetili da više niste dijete?

To se dogodilo kada sam prekinula jednu dosta bolnu vezu. Tad sam imala 20 ili 21 godinu. Prošla sam kroz jedan jako težak i negativan period. Nakon toga mi se sve okrenulo u životu. Znala sam da moram donijeti odluku o promjenama. Napravila sam rez i započela s njima. Nije mi bilo lako i trebalo mi je jako puno hrabrosti. Kao posljedica svih tih kriza kroz koje sam prošla, na kraju mi se pogoršalo zdravlje.

Kako se najbolje opuštate?

Spavam. Spavanje mi je užasno potrebno. Osim toga, dosta jedem i puno razmišljam. Družim se s dragim ljudima.

Nekako predosjećamo da imate vrlo snažne snove…

Da, puno sanjam. Imam jednu posebnu bilježnicu u koju zapisujem snove. Prije sam to vrlo predano radila, no sada sam to malo zapustila. Bilježnica je uvijek bila pored mog kreveta i nakon buđenja najprije bih zapisala snove. Stekla sam naviku pamćenja svojih snova.

Ima li neki san koji vam se ponavlja?

Kada sam bila mala, imala sam noćnu moru koja se ponavljala. Stalno su mi se približavali nekakvi ormari i govorili mi: ‘Leona, Leona.’ To sada može zvučati banalno, no u snovima je sve različito od stvarnosti. Ti ormari su bili ogromni i kao da su došli iz neke druge dimenzije. A i glas koji je govorio moje ime također je bio čudan. I kasnije sam imala nekoliko snova koji su se ponavljali s vremena na vrijeme. Bilo je i snova koji su se nastavljali. Isto tako, znala sam se baviti astralnom projekcijom, pa sam tada putovala u snovima. Letjela sam uokolo. Jako volim letjeti u snovima. U snu bih znala da sanjam i pritom se jako dobro zabavljala.