UMREŽAVANJE; termin koji primjereno oslikava narav i način funkcioniranja epohe tranzicije o kojoj ovdje pišemo. Današnja su društva umrežena, određena mehanizmima djelovanja mreža – društvenih, medijskih, poslovnih, komunikacijskih – uobičajena je konstatacija s primjesom zdravorazumskog agitpropa. Mreža, to gusto tkanje navodno horizontalnih tipova povezivanja, s koncem 20. i u 21. stoljeću sve više potiskuje starije verzije odnosâ vertikalnog profila (princip ‘komandne zapovijedi’), što nikako ne znači da time nestaju hijerarhijski modeli moći, dominacije i eksploatacije.
Upravo suprotno, piramidalnu vertikalu u mnogim slučajevima sada nadomještaju mrežna čvorišta na kojima se koncentriraju forme odlučivanja, informacija i znanja. O ‘čvorištu’ ovisi kakvi će se tipovi veza ostvarivati s (polu)perifernim prostorima, do kojih će ih razina, kada i na koji način, ako uopće, tzv. središte uključivati u svoje poslovno-ekonomske, komunikacijske i geopolitičke tokove. Prema Manuelu Castellsu, teoretičaru umreženog društva, spomenuto je okosnica sustava u čijoj se esenciji nalazi informacija kao sirovina, a imenuje ga informacionalizmom ili informacijskim kapitalizmom. Logika umrežavanja značajno određuje i profil današnjeg subjekta koji definiciju svoje afirmativnosti i suvremenosti praktično prepoznaje i preko teze da je to ‘onaj/ona koji/a je uvijek u mreži’, permanentno dostupan, pripravan, mobilan, spreman brzo, u trenutku – djeliću sekunde koji simbolizira diktaturu prezenta, razvučenu točku neprekinute sinkronije – odgovoriti na poziv, ‘staviti sebe na raspolaganje’. Na takvim principima funkcioniraju i tzv. novomedijske društvene mreže.
No što ako je konstitutivno mjesto kreiranja stvarnog Subjekta negdje drugdje, izvan Mreže, u gesti otpora, subverzivnosti, kontriranju interpelaciji, svojevrsnoj afirmativnoj nelagodi da se tek tako, lagano i bezbrižno, prepusti zovu mreže i umrežavanja? Nije li preduvjet stvarne subjektivacije suprotstavljanje hegemoniji? Iskoračimo li iz ovog konteksta i apliciramo li ovu metaforičku dilemu na strukturnu makrorazinu prostora naše regije u tranziciji, brzo ćemo uvidjeti da gotovo ni ne postoji osmišljena opozicija ideologiji umrežavanja koju najočitije reprezentira fraza o ‘bezuvjetnosti euroatlantskih integracija’, ergo Europske unije i NATO-a te njima prišivenih vrijednosti tržišta, kapitala i militarizacije.
Rijetki glasovi koji osporavaju samorazumljivost ove logike najčešće dolaze s krajnje desnice te onemoćale ljevice koja je, nažalost, u defenzivi i krizi imaginacije izvedivih alternativa opisanom scenariju.
