NEOKOLONIJALIZAM; pojam koji ukazuje na staru, više stoljeća dugu matricu kolonijalizma u novome ruhu, s posebnim naglascima na period s kraja drugog i početka trećeg tisućljeća.
Stoga pojmu kolonijalizam prišivamo prefiks neo-. Iako će neki marksistički orijentirani filozofi, sociolozi i teoretičari, primjerice danas pomalo zapostavljeni Henri Lefebvre, pisati o povijesno-društvenom trendu neokolonijalizma na tzv. zapadu karakterističnom već za rane 1950-e. Aludira se time na historijske okolnosti svojevrsnog seljenja klasičnih kolonijalističkih mehanizama i politika s tradicionalnih kolonijalnih područja tzv. trećeg svijeta natrag kući, u domaća urbana okruženja samih kolonizatora, pri čemu se efikasne alatke relativno novih tipova "mekše" društveno-ekonomske eksploatacije ovaj put traže i pronalaze u okvirima uznapredovale potrošačke kulture i ideologije konzumerizma.
No sve to, naravno, ne znači da su obilježja globalnog kolonijalizma naprosto nestala, dapače. Dovršetkom tzv. hladnog rata i blokovske podjele svijeta s kraja 20. stoljeća, stvorene su prilike za manje-više neometano širenje kapitalističkih tržišta, to jest za preuzimanja strateških resursa i u zemljama tzv. drugog svijeta – tranzicijskim državama nekad socijalističkog tipa uređenja države i društva – od strane megakorporacija iz zemalja centra, tradicionalnih kolonizatora tzv. trećeg svijeta. Svjedočimo starim mehanizmima ekonomske geopolitike i širenja sfera utjecaja u novim izdanjima karakterističnima za kraj 20. i početak 21. stoljeća.
Provođenjem neoliberalnih agendi – pod geslom neminovnosti prihvaćanja privatizacijskih politika, s društveno pošastnim učincima deindustrijalizacije, gubitka cijelih izvozno-proizvodnih industrijskih grana i masovne nezaposlenosti uslijed nestanka poslova i radnih mjesta, a uz svesrdno asistiranje domaćih kompradorskih političkih elita i ustoličenja novih vodećih klasa u zemljama tranzicije u vidu tajkuna, oligarha, mogula... riječju, "pobjednika tranzicije" – veliki društveni i prirodni nacionalni resursi završavaju u vlasništvima stranih kompanija i/li država tzv. središta. Pritom se ne radi samo o dominaciji ove ili one svjetske velesile, bilo da je riječ o Sjedinjenim Američkim Državama, Kini, Velikoj Britaniji, Njemačkoj ili Indiji. Stvari su malo kompleksnije.
Na djelu je globalni poredak kojim dominira ideja kapitalističkog tržišta kao nosive, dominantne paradigme novog-starog kolonijalizma i imperijalizma planetarnih, globalnih razmjera. Odnosno o onom što su Antonio Negri i Michael Hardt u osvit ovog milenija imenovali imperijem, globalnim kapitalizmom bez klasičnog središta, ali s prepoznatljivim polugama ekonomsko-političke i vojne premoći.
