Jurij Šeljaženko istraživač je na studiju prava Sveučilišta KROK u Kijevu, izvršni tajnik Ukrajinskog pacifističkog pokreta i član odbora Evropskog biroa za prigovor savjesti i međunarodne antiratne organizacije World Beyond War.
Ukrajinska vlada već tjednima od zapadnih zemalja traži uspostavu zone zabrane letenja. Vi se, kao i vlade tih zemalja, tome protivite. Zašto?
Pozivi da članice NATO saveza uspostave zonu zabrane letenja iznad Ukrajine impliciraju uključivanje NATO-a u vojni sukob s Rusijom na strani Ukrajine. Čak i ako bismo prihvatili rizik uvjerenja da je eventualni nuklearni napad kao odgovor na uključivanje NATO saveza tek blef Putinovog režima, to bi u svakom slučaju dovelo do neprijateljstava većih razmjera i značajno većeg broja brutalnih napada na Ukrajinu i na članice NATO-a, kao i izvjesne totalne vojne mobilizacije u Rusiji. Umjesto toga, potreban nam je sveobuhvatan mirovni sporazum kako bi se razriješio temeljni sukob između zapada i istoka i njegov derivat, sukob Rusije i Ukrajine. U konzervativnim sporazumima zaraćene strane mogu implementirati već uglavnom postojeća rješenja. Za temeljni konflikt to bi bili miran suživot i odsustvo ekspanzije, a za derivatni sukob nesvrstanost Ukrajine i odricanje od svih vrsta oružja za masovno uništenje s međunarodnim sigurnosnim garancijama. Premda konzervativni mirovni sporazum može pomoći da se na površini razriješe glavni problemi i tako stvore uvjeti za neposredno primirje, on vrlo vjerojatno neće razriješiti sve točke prijepora, a naročito ne dublje uzroke sukoba. Zbog toga se zalažem za progresivni sporazum temeljen na ideji nenasilnog globalnog upravljanja. Takav sporazum može krenuti od konzervativnih modela i kompromisa, ali na način da se obje strane obavežu da će razvijati kulturu mira i nenasilja. Kada istok nauči tehnike socijalne kohezije bez opresije i kada zapad nauči tehnike globalnog upravljanja bez vojne dominacije, sve zaraćene strane, sa svim spornim teritorijima, transformirat će se u mirne dijelove jednog boljeg svijeta bez vojski i granica.
Ulaganje u kulturu mira
Zapad se ne želi uključiti direktno u sukob, ali je zato Ukrajinu preplavio oružjem. Kakva je po vama trebala biti reakcija zapadnih zemalja?
Sukob bi trebalo rješavati za pregovaračkim stolom, a ne na ratištu, unatoč tome što proizvođači oružja i njihovi politički jastrebovi govore suprotno. Zapad bi trebao promotriti samog sebe sa strane, analizirati sukob objektivno i započeti mirovne pregovore. Opskrba oružjem, ekonomske sankcije, simplificirano okrivljavanje Rusije za sve probleme, uključujući i one za koje je odgovoran sam zapad, ne samo da neće pomoći razriješiti sukob, već će dovesti do njegove eskalacije. Najbolja pomoć koju zapad može pružiti Ukrajini su humanitarna pomoć i sve vrste poticaja – političkih, ekonomskih, informacijskih – za mirno razrješenje sukoba s Rusijom i ulaganje u kulturu mira kako bi se izliječio ovaj nesretni razdor između istoka i zapada.
Kada istok nauči tehnike socijalne kohezije bez opresije i kada zapad nauči tehnike globalnog upravljanja bez vojne dominacije, sve zaraćene strane, sa svim spornim teritorijima, transformirat će se u mirne dijelove jednog boljeg svijeta bez vojski i granica
Imajući na umu do koje mjere rat raspiruje negativne stavove i emocije, koliko je među Ukrajincima rašireno mišljenje da bi ga trebalo zaustaviti pregovorima, a ne pobjedom na ratištu, naročito ako ti pregovori uključuju teritorijalne ustupke?
Istraživanje koje je objavila agencija Rejting pokazuje da mirovne pregovore između Zelenskog i Putina podržava 74 posto populacije, ali da njih 89 posto ne bi prihvatilo primirje a da se ruska vojska ne povuče s ukrajinskog teritorija. Također, 93 posto ispitanih podržava Zelenskog i vjeruje da će Ukrajina pobijediti. Ljudi imaju svako pravo tako se osjećati nakon brutalne i nezakonite ruske vojne intervencije, no ovakvo javno mnijenje ujedno znači da Zelenski ima manevarskog prostora da nužne ustupke predstavi kao pobjedu u ratu diplomatskim sredstvima. Postoje brojne efikasne metode kontroliranja masovno raširenih sentimenata, uključujući induciranjem i reduciranjem radikalno negativnih osjećaja, naročito u zemlji u kojoj je vlada uspjela konsolidirati većinu utjecajnih medija. Neki stručnjaci upozoravaju da ti mediji već oprezno daju mig da ovo nije pravo vrijeme za učlanjivanje u NATO ni za preuzimanje kontrole nad Donbasom i Krimom, iako Zelenski i dalje inzistira na tome da teritorijalni ustupci nisu mogući. Suverenitet je politička fikcija i stoga je moguće zamisliti i druge načine da se ta fikcija realizira bez krvoprolića, primjerice davanjem suverenih teritorija drugim suverenim entitetima u koncesiju ili odgađanjem donošenja teških odluka putem referenduma.
Kakva je uloga američkog vojno-industrijskog kompleksa u ovom ratu?
Svako huškanje i strah od rata idu na ruku vojnim kontraktorima zbog općeg povećanja vojnog budžeta i hitne potrošnje. Primjerice, nuklearna prijetnja dovodi do utrke u naoružanju i povećanih profita za kompanije kao što su Boeing i Lockheed Martin. Ista stvar je i s proizvođačima konvencionalnog oružja kao što je Raytheon. Ova je kompanija dobar primjer kako vojno-industrijski kompleks utječe na javnu potrošnju jer je američki ministar obrane Lloyd Austin bio član njezinog odbora. Trgovci smrću puno troše na svoje političke veze kako bi osigurali rast vojnih proračuna i plaćali think tankovima i neprofitnim organizacijama da zagovaraju vojna rješenja. Oni profitiraju od rata i od priprema za rat, ne samo od prodaje oruža Ukrajini, već i od dodatnog, strahom uvjetovanog naoružavanja SAD-a i Evrope. Dovoljno je pogledati koliko je na burzama narasla vrijednost dionica njihovih kompanija u tjednima ruske invazije na Ukrajinu. A oni koji ulažu u rat lobiraju za njegovu eskalaciju. Pitam se kako misle profitirati u slučaju najgoreg scenarija, nuklearne konfrontacije čitavog planeta. Možda je vjerojatnost tog scenarija mala, no ona raste s rastom tenzija, a rastu i profiti oružanih kompanija.
Mejnstrim politika u Ukrajini mogla bi se opisati kao populizam pogonjen militarizmom, jednako kao u Rusiji. Ekstremno desna politika samo je dio većeg problema, arhaične politike i kulture nasilja. To je zajednički postsovjetski problem i Ukrajine i Rusije
Vaša organizacija ne traži samo prestanak ruske agresije, nego i raspuštanje NATO saveza. No danas svjedočimo suprotnome, NATO je jači i konsolidiraniji nego što je bio posljednjih godina, pa i desetljeća?
Mi vjerujemo da su sve vojne alijanse, poput Amerikom predvođenog NATO-a i Rusijom predvođenog CSTO-a, instrumenti nasilne globalne dominacije i da bi trebale biti raspuštene, a umjesto toga svijetu treba nenasilno globalno upravljanje, poput bolje organiziranih i bolje financiranih Ujedinjenih naroda. Svjestan sam toga da neki eksperti predviđaju militariziraniji i raskoljeniji svijet nakon ove krize, što u suštini znači da će ta kriza eskalirati. Naravno, uvijek je moguće kladiti se na kolektivnu glupost i pobijediti puno puta, no u ovoj geopolitičkoj igri ulozi su visoki, a to bi za one koji donose odluke trebalo biti otrežnjujuće. Ulozi su zbog nuklearnog oružja viši nego u Drugom svjetskom ratu, što je dovoljno jeziv razlog da se bude mudar. Također, nakon stoljeća modernosti imamo iskustvo grešaka iz prošlosti i razvijenija znanja i tehnike mirnog rješavanja sukoba, čime bismo trebali zaustaviti bezumne projekte geopolitičke hegemonije putem izgradnje vojnih alijansi.
Prava demokracija
U javnosti se dosta problematizira utjecaj ekstremne desnice u ukrajinskoj politici i društvu. Kako biste ga vi opisali?
Mejnstrim politika u Ukrajini mogla bi se opisati kao populizam pogonjen militarizmom, jednako kao u Rusiji. U tom smislu, s obzirom na to da govorimo o evidentno nasilnom kapitalizmu naoružanom do zuba, on je na desnoj strani političkog spektra. U ratu u Donbasu sudjelovale su neonacističke milicije i na proukrajinskoj i na proruskoj strani. U samoj Ukrajini neonacistički politički pokreti su marginalna manjina koja, paradoksalno, ima značajan utjecaj u vojsci, politici i civilnom društvu, dovoljno velik da je dovodio do promjena imena ulica i školskog kurikuluma kako bi se glorificirao nacistički kolaboracionist Stepan Bandera, ili da bi se isključivao ruski jezik iz javne sfere, ili da bi se sabotirali sporazumi iz Minska. Politika u Ukrajini je kompromis između neoliberalnih oportunista i ekstremno desnih siledžija koji su sposobni činiti nerede svaki put kada vladajuća elita nije dovoljno tradicionalna, konzervativna ili tvrda prema Rusiji.
Jeste li zabrinuti da će, kao rezultat rata, desnica jačati, a vlast postajati manje demokratična?
Naravno da je to problem, ali ekstremno desna politika je samo dio većeg problema, arhaične politike i kulture nasilja. To je zajednički postsovjetski problem i Ukrajine i Rusije. Politika u obje zemlje danas se temelji na primitivnoj ideji da se narod treba ujediniti oko herojskog vođe i suprotstaviti se neprijatelju koji mu radi o glavi, a svaki disidentski glas smatra se prijetnjom nacionalnoj sigurnosti. Naravno da to dovodi do autoritarnih tendencija. Možda bi nas malo viši stupanj individualizma u ukrajinskom mentalitetu učinio otpornijima. Nemojmo zaboraviti da je demokracija više od formalnih elektoralnih procedura ili građanskih prava ispisanih na papiru i upotrijebljenih s vremena na vrijeme. Prava demokracija je narodna kultura nenasilne svakodnevne samoorganizacije i univerzalnog sudjelovanja u donošenju odluka u svim sferama života, uključujući ekonomiju i politiku. Nasilje razdvaja ljude i ograničava demokratske slobode. Militarizam i demokracija nisu kompatibilni i zato moramo demilitarizirati i naše zemlje i naš planet što prije.
