ČETNICI; u povijesnom smislu radi se o srpskom ustaničkom pokretu s kraja 19. i početka 20. stoljeća koji je kontekstualno određen raspadom Otomanskog Carstva i Balkanskim ratovima. U ‘modernijoj’ verziji riječ je o nacionalističkoj ratnoj formaciji nastaloj 1941. iz dijelova raspadnute vojske Kraljevine Jugoslavije čiji pripadnici nisu kapitulirali prilikom napada Njemačke na tu zemlju. Četnici su bili pod utjecajem jugoslavenske kraljevske vlade u izbjeglištvu (Velika Britanija), a pod službenim imenom Jugoslavenska vojska u otadžbini predvodio ih je bivši general te iste vojske Draža Mihailović.
U počecima Drugog svjetskog rata na prostoru Jugoslavije, četnici su predstavljali konzervativni antikomunistički rojalistički pokret koji je računao na naklonost američko-britanskih saveznika u borbi protiv okupatora. Međutim, kako je rat odmicao, sve su otvorenije ulazili u savezništva s njemačkim nacistima, talijanskim fašistima i hrvatskim ustašama, boreći se protiv antifašista ovih prostora, Titovih partizana.
Ideološku podlogu četničkom pokretu činila je ideja o etnički čistoj ‘velikoj Srbiji’ koja bi pored Srbije uključivala Crnu Goru, Kosovo, Vojvodinu, Makedoniju, Bosnu i Hercegovinu te veliki dio Hrvatske, a u pokušaju realizacije tog projekta nisu prezali od masovnih zločina nad nesrpskim stanovništvom spomenutih prostora, etničkih progona i pritisaka na vjerska preobraćenja. Neposredno uoči raspada SFRJ s početka 1990-ih, ideologija četništva i reafirmacija četničkog pokreta – ovaj put sa zaleđem u vidu zloglasnog Memoranduma Srpske akademije nauka i umetnosti iz 1986., kao suvremene programske platforme za ideju ‘velike Srbije’ – doživjet će veliki zamah u Srbiji, Crnoj Gori, Vojvodini, dijelovima BiH, Kosova i Hrvatske te će predstavljati udarnu snagu velikosrpske agresije na BiH, Kosovo i Hrvatsku u ratovima 1990-ih. Tako su brojne vojne i paravojne srpske jedinice u BiH, Hrvatskoj i na Kosovu ratovale i činile zvjerstva pod četničkim obilježjima, a krunski epilog takve politike bio je genocid nad Bošnjacima u istočnoj Bosni, u Srebrenici u ljeto 1995.
Na svojevrsne vrhunce dosadašnje simboličke i praktične reanimacije četništva u Srbiji pričekat ćemo tranzicijske godine s početka ovog milenijuma. Taj finale povijesnog revizionizma po pitanju četnika i četništva reprezentira sramotan, ali i vrlo opasan, zakon o rehabilitaciji ovog pokreta, usvojen u srbijanskom parlamentu 2015., u procesu započetom desetak godina ranije. Cijelo ovo vrijeme, u svim proteklim desetljećima tranzicije, u Srbiji i entitetu Republika Srpska u BiH sustavno će se promovirati neistinita i nakaradna teza o četnicima kao antifašistima, navodno pravednim borcima za otadžbinu koji su bili jednakopravni, ako ne i superiorni, partizanskom pokretu u Drugom svjetskom ratu.
