Nakon vala prijava slučajeva seksualnog nasilja i uznemiravanja u obrazovnim ustanovama, na radnim mjestima i ulicama naših gradova, portal Reci.hr je uz podršku 19 inicijativa i udruga pokrenuo peticiju za uvođenje seksualnog obrazovanja kao obveznog nastavnog predmeta u škole. Tim povodom razgovarali smo s Lanom Bobić, feminističkom teologinjom i aktivistkinjom Platforme za reproduktivnu pravdu.
Peticiju za uvođenje sveobuhvatnog seksualnog obrazovanja u prva tri dan potpisalo je više od 10.000 građana. Što bi taj predmet trebao obuhvaćati?
Poticaj za pokretanje peticije bila nam je kampanja "Nisam tražila" koja je razotkrila razmjere seksualnog uznemiravanja i nasilja nad ženama. Naime, jedan od ključnih mehanizama u prevenciji rodno uvjetovanog nasilja upravo je edukacija djece i mladih. Prošle školske godine je u nastavni program kao međupredmetna tema uvedeno Zdravlje, ali njome nije obuhvaćeno učenje o spolnim i rodnim stereotipima, ravnopravnosti i pozitivnim stavovima prema seksualnosti. U nižim razredima osnovne škole predviđeno je učenje o primjerenim i neprimjerenim dodirima, ali nastavnicima je ostavljeno da sami procijene ima li potrebe za time, iako relevantni podaci pokazuju da je svako peto dijete doživjelo neki oblik seksualnog zlostavljanja. Ono što djeca i mladi uče o seksualnosti na kraju je svedeno na njenu biološku komponentu, pri čemu se zanemaruje širi društveni, politički i kulturni kontekst. Zato se zalažemo za uvođenje sveobuhvatnog obrazovanja temeljenog na znanstveno dokazanim informacijama koje će mladim generacijama pomoći da uz brigu o seksualno-reproduktivnom zdravlju, odgovornom ponašanju, uvažavanju različitih seksualnih orijentacija i rodnih identiteta nauče prepoznati nasilje, reagirati na njega i graditi odnose temeljene na poštovanju, kako sebe tako i drugih. U javnom prostoru se često čuju glasovi koji seksualnost poistovjećuju sa seksom. Poprilično je perverzno seksualnost svoditi na mehanički čin seksa jer je ona puno više od toga. Seksualnost je prirodan dio ljudskog iskustva i umjesto da je tabuiziramo i prikazujemo kao grijeh, trebamo o njoj otvoreno razgovarati.
Raskrinkane manipulacije
Sličnim glasovima svjedočili smo prije osam godina, kada su ultrakonzervativci u suradnji s Katoličkom crkvom pokrenuli kampanju protiv uvođenja zdravstvenog odgoja u škole. Očekujete li sada takve pokušaje?
Ne bih se čudila da se ultrakonzervativna scena ponovno digne na zadnje noge. No mislim da ovaj put naprosto ne mogu imati utjecaj kakav su imali u periodu koji spominjete. Naime, kada su 2013. napali autore modula "Spolna i rodna ravnopravnost i odgovorno spolno ponašanje", koji je trebao biti sastavni dio zdravstvenog odgoja, koristili su dezinformacije i manipulacije, poput one da se time u škole uvodi pedofiliju. Tada su uspjeli dići moralnu paniku, no u međuvremenu su njihove metode raskrinkane. Sličnim pokušajima nastojali su zaustaviti ratifikaciju Istanbulske konvencije. Tada su zastrašivali takozvanom rodnom ideologijom, pa na kraju nisu uspjeli. Danas je ipak većini ljudi ili naroda, kako oni to vole reći, sasvim jasno da se seksualnim obrazovanjem ne uvodi pedofiliju, štoviše njime se djecu štiti od takvih pojava.
Kao teologinju i vjernicu ljuti me zloporaba duhovnog autoriteta, primjerice kada se ginekolozima prijeti ekskomunikacijom iz Crkve u slučaju obavljanja pobačaja. Istodobno se ne prijeti nasilnicima, a svjedočili smo i blagoslivljanju tenkova
Ima li šanse da aktualna Vlada razmotri prijedlog za uvođenje takve vrste obrazovanja?
S obzirom na sve dokumente koje je potpisala i ratificirala, uključujući Konvenciju Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, Republika Hrvatska je dužna integrirati takav nastavni predmet u obrazovni sustav. Nisam sigurna hoće li se to uistinu dogoditi, skeptična sam, ali bez obzira na odluke koje će Vlada donijeti, mislim da je došlo vrijeme da se povede javna rasprava, lišena demagogija, dezinformacija i manipulacija, i da se počne ozbiljno razgovarati o sveobuhvatnom seksualnom obrazovanju koje smo dužni pružiti našoj djeci.
Spomenuli ste da bi jedan od zadataka kvalitetnog obrazovanja trebala bi biti prevencija seksualnog nasilja o kojem u recentnom periodu progovara sve veći broj žena. No što kada takva svjedočanstva relativiziraju oni koji se nalaze na pozicijama moći, kao što to čine predsjednik Milanović i zagrebački rektor Boras?
Kada kroz svoje izjave i postupke relativiziraju nasilje, predsjednik Zoran Milanović i rektor Damir Boras ga i perpetuiraju. Tako unazađuju borbu protiv nasilja i to je velik problem, pogotovo zato što se radi o osobama koje ne nalaze na jakim pozicijama moći. Da su njih dvojica prošla sveobuhvatno seksualno obrazovanje, onda ne bi prosipala izjave koje pokazuju da nemaju ni najmanje znanja i razumijevanja o problematici seksualnog nasilja. Iz Milanovićevih izjava razvidno je da ne razumije problematiku rodno utemeljenog nasilja, pitanja ravnopravnosti žena i muškaraca, nestereotipnih rodnih uloga, uzajamnog poštovanja, nenasilnog rješavanja sukoba u odnosima i prava na osobni integritet. Dakle, sve ono što Istanbulska konvencija propisuje da je potrebno uključiti u redovni nastavni plan i program na svim razinama obrazovanja. Da je predsjednik osoba sa stavom, kako on sam za sebe voli reći, onda bi bio odlučan i za vrijeme svog premijerskog mandata ratificirao Istanbulsku konvenciju, što nije učinio. Što se tiče Borasovih izjava, one su ispod svake razine, no od njega smo već, nažalost, navikli na takve poteze. Ono što mene u cijeloj toj priči mučni nije samo rektor, već činjenica da na razini sveučilišta nema adekvatnog odgovora na poplavu prijava slučajeva nasilja koje je potaknula kampanja "Nisam tražila". Adekvatni odgovori se zapravo svode na odluke pojedinaca, primjerice dekanice zagrebačke Akademije dramske umjetnosti. To je izrazito velik problem, pogotovo ako znamo da imamo protokol o postupanju u slučajevima seksualnog nasilja koji bi svi dekani i rektori trebali dobro proučiti i primjenjivati ga u praksi.
Što možemo očekivati od novog tzv. Zakona o pobačaju koji bi uskoro trebao biti donesen? Prema rješenju Ustavnog suda iz 2017., on ne smije biti zabranjen. Međutim glasovi koji dolaze iz redova HDZ-a ukazuju na to da bi ostvarivanje tog prava moglo biti otežano uvođenjem obaveznog savjetovanja za žene.
Problem je što pobačaj, unatoč svojoj formalnoj legalnosti, već sada nije dostupan velikom broju žena u Hrvatskoj. Uvođenjem obaveznog savjetovanja on bi bio još nedostupniji zbog mogućeg zloupotrebljavanja tog procesa. Naime, liječnici i liječnice koji se protive pravu na izbor moći će rastezati termin savjetovanja sve dok ne prođe period u kojem je pobačaj uopće legalan ili pak ženama neće ponuditi cjelovite i znanstveno utemeljene informacije. Drugi problem, koji je još opasniji, jest da je takva ideja u svojoj suštini izrazito mizogina. Njome se ženama šalje poruka da nisu sposobne same donositi odluke o svojim životima i tijelima. Osobno se zalažem za pružanje psihološkog savjetovanja ženama i po pitanju pobačaja, kao i onima koje ne mogu zatrudnjeti, koje trebaju roditi ili su već rodile. Međutim, takva vrsta pomoći i podrške mora biti opcionalna i treba je provoditi isključivo na zahtjev pacijentica. To je ono što bismo trebali pružiti ženama, a ne ih tretirati kao niža bića.
Pitanje dostupnosti pobačaja ne staje tu zato što već sada postoje bolnice u kojima se ta medicinska usluga uopće ne obavlja zbog velikog broja ginekologa i ginekologinja koji se pozivaju na priziv savjesti. Tu je i pitanje cijene pobačaja. U Platformi za reproduktivnu pravdu smatramo da pobačaj mora biti besplatan jer u suprotnom nije ni dostupan. Poslužit ću se vrlo plastičnim primjerom žene koja je žrtva fizičkog, seksualnog i ekonomskog nasilja, što znači da je financijski ovisna o svom partneru. Žene u nasilnim odnosima nerijetko ostaju trudne silovanjem, ali se o tome ne govori jer se taj čin u partnerskom odnosu nerijetko shvaća kao "obnašanje bračne dužnosti". Budući da nema svoj novac, ona ne može platiti pobačaj. I ženama koje su u takvoj poziciji moramo osigurati dostupnost te medicinske usluge.
Cijena savjesti
Je li uopće moguće imati sustav u kojem postoji priziv savjesti, a koji poštuje prava pacijentica?
Pravo pacijentica se mora poštovati bez obzira na priziv savjesti, što znači da bolnice moraju omogućiti medicinsku uslugu prekida trudnoće. Ako se svi ginekolozi i ginekologinje zaposleni u nekoj bolnici pozivaju na priziv savjesti, onda je ta ustanova dužna zaposliti dodatne liječnike i liječnice i tako svojim pacijenticama osigurati zakonom zagarantiranu uslugu. Sve se može kad se hoće, ukoliko se ženama uistinu želi osigurati njihovo pravo umjesto da se podilazi klerikalnim i ultrakonzervativnim krugovima.
Na ulicama smo se izborile za pravo glasa, pravo na obrazovanje, rad i sigurna sam da ćemo se izboriti i za pravo da nesmetano odlučujemo o svojim tijelima i životima
Kako kao teologinja i vjernica gledate na taj institut?
Priziv savjesti se podudara s katoličkim naukom o slobodi savjesti. On nije nastao u medicini, već u vojsci jer su se ljudi prizivali na savjest kako ne bi išli u rat i ubijali druge. U tom kontekstu taj institut izrazito cijenim, posebice zato što su ljudi gubili živote kako bi obranili pravo na slobodu savjesti. Problem nastaje kada se priziv savjesti instrumentalizira u ideološke svrhe. Teologinja Ana Raffai je odlično detektirala kako je jedan od najvažnijih kriterija pri korištenju tog instituta taj da ga se iskazuje prema autoritetima. U medicini to nije slučaj, već se njime nasrće na prava žena koje u tom kontekstu nisu u poziciji moći. Kao teologinju i vjernicu ljuti me zloporaba duhovnog autoriteta, primjerice kada se ginekolozima i ginekologinjama prijeti ekskomunikacijom iz Crkve u slučaju obavljanja pobačaja. Istodobno se ekskomunikacijom ne prijeti nasilnicima, a svjedočili smo i blagoslivljanju tenkova. Puno je tu licemjerja i oportunizma. Pitam se koliko košta savjest ako znamo da imamo slučajeve u kojima ginekolozi i ginekologinje odbijaju napraviti pobačaj u bolnici, ali ga naplaćuju u privatnim praksama. Načelno nisam za ukidanje tog instituta, ali u medicini imamo puno više primjera zloporabe nego iskrenog priziva savjesti zbog kojeg bi liječnici i liječnice bili spremni izgubiti posao u obrani svojih uvjerenja. Zbog toga sam sve sklonija stavu da tom institutu nije mjesto u medicini. Tko ne želi raditi pobačaje, neka ne bira ginekologiju.
Nedavno je propala inicijativa radikalno desnog zastupnika Hrvoja Zekanovića da se u Hrvatskoj de facto zabrani pobačaj, kao što je to slučaj u Poljskoj. Na ulicama poljskih gradova već mjesecima prosvjeduje na tisuće žena. Možemo li sličnu vrstu otpora očekivati i kod nas u slučaju restrikcije postojećih prava?
Hrvoje Zekanović, veliki suverenist, pokrenuo je peticiju kojom je pokazao da ne poštuje ustavnopravni poredak zemlje, odnosno spomenutu odluku Ustavnog suda. To je u najmanju ruku kontradiktorno. Želim izraziti punu podršku ženama u Poljskoj i mislim da bi takva vrsta restrikcije u Hrvatskoj itekako naišla na otpor. Ženama je dosta nasilja, sile i prisile, dosta nam je da se odlučuje i pokušava odlučivati umjesto nas. Na ulicama smo se izborile za pravo glasa, pravo na obrazovanje, rad i sigurna sam da ćemo se izboriti za pravo da nesmetano odlučujemo o svojim tijelima i životima. A prije ili kasnije izborit ćemo se i za pravo da tim ulicama šetamo sigurne od nasilja.
