Jubilarno, dvadeseto izdanje Liburnia Film Festivala (LFF), festivala hrvatskog dokumentarnog filma, koje će se održati od 24. do 28. kolovoza u Opatiji donosi bogat program. Uz 19 recentnih domaćih naslova koji će se natjecati za sedam nagrada, izvan konkurencije će biti prikazano još 18 filmova, a popratni program uključuje edukacije i razgovore, muzičke nastupe i posebne projekcije.

- Kako i priliči proslavi okruglog rođendana imamo nekoliko dodatnih događanja. Jedan od njih je posebna projekcija u lučici u Ičićima kada se na jednu večer vraćamo na "mjesto zločina", odakle je uz velik entuzijazam, ali usuđujem se reći bez razrađenog plana da izraste u pravi festival, 2003. krenuo LFF. Uz prvog pobjednika, film "Patchwork" Tanje Miličić, prikazat ćemo i dokumentarac "Bez" Luke Papića koji je pobijedio na ovogodišnjem Beldocsu - govori direktorica festivala Jelena Androić.

Jubilarno izdanje pratit će i izložba "XX godina LFF-a" u Galeriji SKC-a u Rijeci.

- Našu staru publiku provest ćemo alejom sjećanja putem starih plakata, kataloga, programa, niza fotografija od prije 20 godina, starih prijavnica pisanih rukom, filmova koji su nam u to vrijeme stizali na "betama", novinskih članaka i videa, a bit će riječi o kulturnoj i društvenoj klimi s početka 2000-tih te projektima kakav je LFF. Od ove godine, u suradnji s Art-kinom, dodjeljujemo i Nagradu za kritičara/ke "Dragan Rubeša", u čast filmskog kritičara i osobi koja je mnogo učinila za promociju hrvatskog filma, za medijsku pismenost, za hrvatski dokumentarac, pa tako i za LFF - kaže Androić.

Danas respektabilan festival nastao je kao odgovor na potrebe zajednice.

- U počecima njegovi ciljevi i nisu bili tako ambiciozni. Bilo je to vrijeme kada na našem širem području uopće nije bilo filmskih festivala, a kamoli dokumentarnog filma. Koliko sam upoznata, u prvom izdanju LFF je bio više dokumentarističko druženje nego što je pretendirao postati rasadnikom nadolazećih autora/ica. Dakle bila je to klasična priča prepoznavanja potreba zajednice i odgovaranja na njih bez nekog budžeta. To je ključna razlika u odnosu na danas kada kulturni i civilni sektor "ganjaju" programe i sami se sa sobom i svojim kapacitetima natječu radi golog preživljavanja, pa tu bude i niz aktivnosti koje društvu uopće nisu potrebne - smatra Androić.

U dvije decenije LFF je poprimio današnji format, a o poticanju produkcije može se ozbiljnije govoriti tek unazad nekoliko godina.

- Izuzetno mi je drago da smo dokumentarni film smjestili na mainstream mapu, jer početkom 2000-tih tamo definitivno nije bio. Često nas pitaju kako je moguće da 500-tinjak ljudi uredno svake večeri prati hrvatske dokumentarce koji se percipiraju depresivnima. Uz dobar program, dobar rad i odnos s publikom, kao i entuzijazam, dakako da je moguće - ističe direktorica festivala, dodajući da su u posljednje dvije godine radi pandemije ugošćavali 200-tinjak gledatelja, iako je interes bio puno veći.

Sve je veći interes i za popratne programe, prije svega one radioničke. Jednako tako sve su bolje posjećene projekcije filmova izvan konkurencije i tribine, dok na masterclassove i studije slučaja dolazi i "nefilmska" publika, a na Pićima s autorima/cama padaju brojna pitanja.

- Važno nam je i širenje medijske pismenosti i u tom smislu godinama imamo kontinuiranu skupinu djece koja prati "Filmsku početnicu", radionicu za klince do deset godina. Također, lani smo krenuli s "LFF Rough cut" radionicom za filmske profesionalce koji su s projektima zapeli u fazi grubog šnita, što se u samom startu pokazalo punim pogotkom - kaže direktorica festivala.

Od ove godine LFF je i među projektima od posebnog značaja za Grad Opatiju, a tu je odluku potaknuo novi gradonačelnik koji već godinama prati festival.

- Rijetko se dogodi da političari isprate što netko u njihovoj zajednici radi a da ih se ne vuče za rukav, međutim nama se to dogodilo, što nam daje vjetar u leđa - komentira Androić.

Niz institucija, prije svega HAVC, godinama ih financijski podupire, no ta se sredstva uglavnom nisu mijenjala, no organizatori su ove godine osjetili da ona više nisu dovoljna.

- Hotelski smještaji na ovom području cijene su dizali i do 150 posto, a mi uistinu ne želimo odustati od prakse ugošćavanja svih redateljica i redatelja filmova u programu. Ako se prilike ne promijene, morat ćemo nešto smisliti - kaže Androić.

Redoviti gosti LFF-a su selektori i direktori drugih regionalnih festivala, a postoji i tješnja suradnja s Beldocsom. Ove godine, zahvaljujući potpori Zaklade "Kultura nova" održava se prvi sastanak regionalnih festivala dokumentarnog filma: Kina Otok/Isola Cinema iz Slovenije, Beldocsa iz Srbije, Dokufesta s Kosova, Makedoxa iz Makedonije i UnderhillFesta iz Crne Gore.

- Voljeli bismo, naime, uspostaviti neki oblik suradnje, o čijem bismo formatu razgovarali na festivalu, kako bismo dodatno utjecali na regionalnu promociju dokumentaraca koji nastaju na području bivše Jugoslavije, razmijenili prakse festivala koji se suočavaju sa sličnim financijskim i organizacijskim izazovima i jačali poziciju te podizali međunarodnu vidljivost ex-Yu dokumentarca - zaključuje Androić.

O tome što je od filmova stiglo i što će biti prikazano razgovarali smo s programskim direktorom i selektorom Oliverom Sertićem.

- Pogledao sam 80-ak filmova, što je gotovo isti broj prijava kao i svake godine s tim što je ove godine bilo više dugometražnih. Ponovno je stiglo preko 20 prijava autora i autorica iz Ličko-senjske, Primorsko-goranske i Istarske županije, što mi je posebno drago jer se dokumentarna scena pomalo decentralizira. Cijele godine pratim što se snima i kada bi što moglo biti završeno od profesionalnih produkcija do filmova nastalih na radionicama i pokušavam dati prostor i najboljima, ali i mladim nadama jer se svake godine pojavljuju nova autorska imena i nove produkcije. Na to dosta utječe sve više edukacijskih programa koji se održavaju tijekom godine, poput Filmaktivove Škole, Blankovih radionica i produkcija Kino klubova, a iz svakog od njih izađe nekoliko zanimljivih autorskih pristupa na koje valja obratiti pažnju. Kvantiteta, naravno, ne rađa odmah kvalitetu, ali činjenica da je znanje dostupnije i da je više prilika za kreativno istraživanje, ohrabruje autore i autorice da se upuste u obrazovanje i kasnije snimanje filma - kaže Sertić i ističe da igrom slučaja ove godine nema filmova naših najvećih producenata, ali to samo znači da se spremaju neke veće stvari koje će biti prikazane na sljedećim izdanjima festivala.

- U Hrvatskoj nema posebne programske strategije za dokumentarce i sigurnog dotoka novca za puno talentiranih autora. Dugometražni filmovi dugo se rade i to više nije jeftin posao, pa sve traje još duže, a broj edukacijskih programa se povećava, ali su često financijski nedovoljno stabilni. Imali smo i lockdown i potres, a da ne govorim o nuspojavama nakon svega toga, poput, npr. depresije, anksioznosti, izgubljenosti, stalnog straha za egzistenciju. Sve to utječe i na produkciju filmova. A za hrvatske dokumentariste se ne bojim. Ima se tu još za raditi na puno razina, ali situacija svakako ne izgleda tako loše - zaključuje Sertić.