Opozicijski bojkot prošlih parlamentarnih izbora osakatio je srpski parlament. Nakon što ni spuštanje izbornog praga s pet na tri posto nije pomoglo manjem dijelu opozicijskih stranaka koje su izašle na izbore da njihovi kandidati izbore zastupnički mandat, Narodna skupština Srbije umjesto višestranačkog parlamenta pretvorila se u puku transmisiju vodstva Srpske napredne stranke i njezinih koalicijskih partnera. Već na konstituirajućoj sjednici parlament je izgubio svoju svrhu i smisao, sveo se na glasački stroj i zapravo postao suvišan u političkom sustavu zemlje. Zato je i bio osuđen na skraćeni mandat. Rok njegovog trajanja ovisio je o tome kad će se udarni dio bojkot opozicije predomisliti i odlučiti sudjelovati na novim parlamentarnim izborima.

Zahvaljujući posredovanju Europske unije i njezinog parlamenta, ustupcima vladajućih i korekcijama izbornog procesa, ali ponajviše tavorenju političkih stranaka koje su bojkotirale izbore u vanparlamentarnoj opoziciji, taj obrat se relativno brzo dogodio i Srbija će već nakon godinu i pol birati nove zastupnike. Parlament u kojem stranke vladajuće koalicije imaju 231 od 250 zastupnika odlazi u povijest jer je obesmislio višestranačku parlamentarnu demokraciju u Srbiji. Da je potrajao, različiti politički i ini interesi, kojih ni u Srbiji ne manjka, mogli bi se izraziti i sukobiti jedino unutar vladajućeg SNS-a i njegovih frakcija. Koliko god Vučićeva stranka pod njegovim vodstvom izgledala monolitno, i u njoj nužno tinjaju podjele i sukobi koji se u nju prelijevaju iz društva koje je okružuje.

"Velikim korporacijama od kojih danas u najvećoj meri zavisi ekonomski razvoj Srbije važniji su IT stručnjaci, pa čak i kvalifikovani varioci, nego profesori književnosti", ističe Vuletić

A to društvo se u proteklih desetak godina znatno promijenilo. Profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu Vladimir Vuletić tvrdi da se "tokom poslednjih desetak godina odigrala značajna društvena promena, gotovo mirna revolucija". U komentaru "Meka moć kruga dvojke" u beogradskoj Politici on piše o promjenama koje su se dogodile u srpskom društvu i srpskoj višoj srednjoj klasi. Po njemu, pripadnici stare više srednje klase oličeni u pojmu "beogradski krug dvojke" kao sinonimu za "rezidencijalno i poslovno" središte Beograda, iz kojeg su širili svoju "meku moć" diljem Srbije, počeli su gubiti tu svoju moćnu poziciju. Vuletić tvrdi da je "poslednjih desetak godina položaj ovog sloja uzdrman. Nagli priliv stranih investicija ubrzao je ekonomski razvoj a time je, što je posebno važno, počela da se menja društvena struktura. Kao što pokazuju sociološka istraživanja naše društvo je postalo znatno otvorenije, odnosno pripadnicima nižih društvenih slojeva omogućena je uzlazna socijalna pokretljivost kakva se odavno ne pamti. Ne čudi otuda što su upravo pripadnici tih slojeva postali istovremeno i socijalna baza vladajuće političke stranke".

S druge strane, nastavlja Vuletić, "položaj više srednje klase ostao je manje-više isti, a u relativnom smislu – spram klasa koje se uzdižu, on je počeo i da se pogoršava. Pored toga, njen politički uticaj je marginalizovan pa je sve ukupno stvorilo utisak opšteg propadanja. Poznato je, naime, da svaka klasa teži da svoj položaj prikaže kao univerzalan pa se u kvaziideološkom narativu ove grupe, ukupna društvena situacija, uprkos činjenicama koje govore suprotno, prikazuje kao propast sveta. Panika koju podiže ova grupa posledica je, dakle, njene društvene frustracije".

No zasluge za tu društvenu promjenu, "gotovo mirnu revoluciju", on ne pripisuje aktualnoj vlasti Vučićevih naprednjaka, jer iako je "politički protagonista te revolucije, ona nije njen uzrok. Uzrok je mnogo dublji, širi i udaljeniji od stranačke politike i tiče se promena u svetskom kapitalizmu. Transnacionalne korporacije i transnacionalna kapitalistička klasa koja je tokom devedesetih zagospodarila svetom ne mari mnogo za usluge stare više srednje klase posebno ne one u poluperiferijskim zemljama. Položaj srednje klase na tržištu rada postao je znatno nepovoljniji nego što je bio ranije. I nju je, kako pokazuju novija istraživanja, zahvatio proces prekarizacije. Velikim korporacijama od kojih danas u najvećoj meri zavisi ekonomski razvoj Srbije važniji su IT stručnjaci, pa čak i kvalifikovani varioci, nego profesori književnosti".

Ako se na tragu Vuletićeve analize i ocjena malo pažljivije promotri srpska opozicijska scena, onda se lako uočava da su na njoj rijetke političke stranke koje hvataju priključak s društvenim promjenama koje su se dogodile. Većina njih i ne pokušava da, poput Vučićevih naprednjaka, bude makar "politički protagonist" tih društvenih promjena. Ušančile su se u stare političke matrice. Vuletić podsjeća da "ovakve promene nisu novum. Nakon Drugog svetskog rata zamenjena je gotovo kompletna društvena elita. Sličan 'scenario' bio je na vidiku krajem osamdesetih, ali je sprečen zahvaljujući tome što je viša srednja klasa uspela da, podstičući nacionalizam, održi svoju poziciju i privilegije ugrožene nadolazećom privatizacijom i liberalizacijom. Upravo zbivanja devedesetih svedoče koliko maligna mogu da budu nastojanja više srednje klase da očuva svoj položaj. Ništa manje nije upečatljiva ni njena sposobnost mimikrije. Ne treba zaboraviti da je viša srednja klasa popločala put kojim je Milošević došao na vlast. Istraživanja pokazuju da je upravo on očuvao njen društveni status, a ona ga se kasnije odrekla i srušila da bi zadržala svoju privilegovanu poziciju".

Povijest se i danas u Srbiji ponavlja, tvrdi Vuletić. Ilustrira to političkim sukobom oko "Beograda na vodi". I to ne ponajprije između vlasti i opozicije, iako je on u izbornoj kampanji u prvom planu, pogotovo u kampanji za beogradske gradske izbore. Sukob je pokrenula inicijativa Ne davimo Beograd, pa iako su se njezini pripadnici i iz "pomodnih razloga" svrstali među protivnike džentrifikacije, odnosno procesa zamjene čitavih nekad uglavnom radničkih kvartova novim skupim kvartovima za dobrostojeće pripadnike srednje klase, ipak su to ponajprije uradili inspirirani kulturom i ideologijom. Međutim, tvrdi Vuletić, "danas se u tu borbu uključuju i pripadnici stare elite, ali su njihovi motivi potpuno drugačiji. Njima ne smeta džentrifikacija. Uostalom, podržali su izgradnju Belvila. Oni se, pre svega, protive premeštanju 'kruga dvojke' u taj novi, njima nedostupni, deo grada koji simbolizuje uspon nove elite i istovremeno čini vidljivom njihovu socijalnu detronizaciju".

Na to da Vuletićeve tvrdnje drže vodu ukazuje i činjenica da je Đilasova Udružena opozicija za beogradskog gradonačelnika istaknula "elitnu staru političku kvrgu" iz "kruga dvojke", Vladetu Jankovića, nakon što je za istu funkciju opozicijska koalicija Moramo! kandidirala lidera Ne davimo Beograd Dobricu Veselinovića. Vuletić pritom konstatira da Janković "svojim klasno prkosnim nastupom bolje od drugih može da probudi i mobiliše pripadnike stare više srednje klase", ali ipak zaključuje da je problem to "što je demokratija igra brojeva. Trenutno je mnogo više onih koji se penju uz društvenu lestvicu, nego onih koji niz nju silaze ili stagniraju. Staru elitu smenjuje nova elita. To večito kruženje elita, kako je tvrdio Pareto, čak ni samozadovoljni starčić ne može da zaustavi".