Neokrunjeni lider srpske opozicije Dragan Đilas demonstrativno je u nedjelju zašutio pri kraju emisije Utisak nedelje. Nervozno skidanje mikrofona i slušalice Đilas je odbio objasniti. Na upit voditeljice Olje Bećković zašto je skinuo "bubicu", predsjednik Stranke slobode i pravde tek je promrmljao: "Nisam glup, znam šta govori Boban Stojanović. Mislim da je sramota i ne želim da učestvujem u tome do kraja emisije."

Što je to tako strašno prethodno izgovorio politolog Boban Stojanović što je Đilasa isprovociralo da se "samougasi" u emisiji? Kao treći sudionik Utiska nedelje, uz Đilasa i predsjednika koalicije NADA Miloša Jovanovića, profesor politologije Boban Stojanović puna dva sata je od svojih sugovornika pokušavao iskamčiti uvjerljivo objašnjenja što žele postići bojkotom ponovljenih beogradskih izbora koji su naprasno počeli zagovarati nakon što je vladajuća koalicija odbila opozicijski zahtjev da se beogradski izbori održe istoga dana kad i preostali lokalni izbori u Srbiji. Umjesto toga, Stojanović je dobio Đilasovo i Jovanovićevo dvosatno prelijevanje iz šupljeg u prazno. Za njih je bojkot beogradskih izbora navodno jedino ubojito političko oružje za kojim opozicija sada može posegnuti da bi Srbiju spasila od "Vučićeve diktature". Đilas bi usto bojkotirao i sve preostale lokalne izbore, a Jovanović bi zasad bojkot zadržao samo u beogradskom gradskom ataru.

Ne dobivši odgovore na svoja pitanja o strateškim i taktičkim planovima i ciljevima koje Đilas i Jovanović namjeravaju postići bojkotom beogradskih izbora, Stojanović je u svojoj završnoj riječi pomalo rezignirano poručio da se nada da "bojkot izbora u Beogradu i lokalnih izbora u Beogradu (opštinama) nije u stvari sredstvo za konzerviranje položaja opozicije u ovom trenutku. Ako nema izbora i na njih ne ide i neće izaći niko ko je opozicija, onda odnosi moći u opoziciji ostaju isti i onda nema odgovornosti za prethodne godine, nema odgovornosti za proteste, izbore i borbu u Evropi, silna obećanja. Ja se samo nadam da nije to."

Nakon dramoleta u Utisku nedelje ni Đilas ni Stojanović nisu željeli javno protumačiti što se zapravo u emisiji dogodilo. No čir je pukao i iz opozicijske koalicije Srbija protiv nasilja krenule su informacije da su se barem neke od stranaka u njoj usprotivile izbornom bojkotu koji im nameće Đilasova Stranka slobode i pravde. Đilas je Stojanovićevo "nadanje" očito protumačio kao optužbu da zagovaranjem bojkota on i njegova stranka žele cementirati predvodničku ulogu koju su ishodili u procesu ujedinjavanja šarolike i mnogobrojne lijevo-liberalne opozicije za izvanredne prosinačke parlamentarne, vojvođanske i beogradske izbore. I Stojanovićeva nada da bojkot izbora nije samo izgovor da "odnosi moći u opoziciji ostaju isti", međutim, nije pala s neba. Đilas i Jovanović, naime, nisu ni trepnuli kad je u emisiji izgovorio da mu se nameće zaključak da su Vučićevi naprednjaci unatoč tome što su mogli skrpati vijećničku većinu u gradskom parlamentu pristali na ponavljanje izbora u Beogradu upravo zbog toga da bi isprovocirali opozicijski bojkot izbora i bez prevelike muke dobili još četiri godine da neometano vladaju Beogradom.

Da svi u koaliciji Srbija protiv nasilja ne namjeravaju tek tako dopustiti naprednjačkoj koaliciji da vlada u Beogradu ukazuje i to što je Zeleno-levi front početkom ovoga tjedna objavio sljedeći poziv građanima: "Pomozite nam da na biralištima sačuvamo slobodnu volju građana i građanki. Kako bi se suprotstavili kriminalnom režimu Srpske napredne stranke, moramo da razvijemo mrežu obučenih i pouzdanih kontrolora na svim izbornim mestima u Beogradu! Zato postani deo tima Zeleno-levog fronta (Ne davimo Beograd) za kontrolu izbora!". Pritom se lideri Zeleno-levog fronta još uvijek ne izjašnjavanju hoće li podržati bojkot izbora, nego tek najavljuju da će "odluku doneti demokratski".

Njihova suzdržanost je razumljiva jer je Beograd njihovo političko ishodište i uporište bez kojega kao politička stranka ne bi ni postojali. Za Zeleno-levi front bojkot izbora i napuštanje beogradskog parlamenta praktično bi bio samoubilački potez. ZLF zapravo začuđujuće pomirljivo zasad reagira na Đilasovo nametanje bojkota. Uvijek, naravno, ima izuzetaka. Prvi je rukavice skinuo Svetislav Kostić, profesor beogradskog Pravnog fakulteta i dužnosnik Zeleno-levog fronta. Svojim stranačkim kolegama na svojoj je Facebook stranici poručio: "Ako moja partija ZLF i ostatak koalicije Srbija protiv nasilja ima bilo kakav instinkt za samoodržanjem, ona će se maksimalno boriti za bolje uslove, ali će na izbore izaći." Kostić je svoj apel da ZLF i ostatak opozicije izađu na izbore u poduljem tekstu potanko objasnio.

Podsjetio je da je koalicija Srbija protiv nasilja "proizvod moranja" jer je "izlazak na jednoj listi bio preduslov za veću izlaznost, za ostvarivanje efekta sinergije, za sprečavanje da se opozicioni glasovi uzalud daju listama koje će ostati ispod cenzusa. U taj brak se ušlo bez mnogo ljubavi, ali sa veoma jasnim ciljem." Kostić ne krije da se u koaliciji Srbija protiv nasilja ni u međuvremenu "ljubav" nije rodila. Ustvrdio je da je kampanja Srbije protiv nasilja, prije svega na parlamentarnim izborima bila "potpuna katastrofa. Fijasko epskih razmera" za što je odgovoran SSP. U Beogradu je kampanja "bila nešto manje očajna". Na zahtjev SSP-a kandidat za gradonačelnika je bio onaj kojeg je poslije izbora odbacio i SSP. Razlog zašto su imali tog kandidata bio je taj da kandidat ne bude Dobrica Veselinović, "kako ZLF ne bi suviše profitirao od ovih izbora".

Uz sve probleme koje je Srbija protiv nasilja nosila u svojoj prtljazi, Kostić ipak konstatira: "Posle 17. decembra opozicija uspeva da se sabere i da krene u uspešno delovanje. Ona je primorala vlast na više ustupaka nego što smo ih imali u proteklih deset godina. Ovako se nije razgovaralo sa opozicijom jako dugo. Neki pomaci se mogu napraviti. Oni su teški, bolni, mukotrpni, ali opozicija sve ovo vreme ide napred." A onda opet grom iz vedrog neba: "I sada se dolazi ponovo do genijalne ideje da se ide na bojkot", ironično zaključuje Kostić. Nabraja zašto se po njegovu sudu zagovara bojkot, od puke geste bez ikakve vrijednosti, preko želje da se spriječi "rast nekog drugog a ne onog ko sada glumi prvaka opozicije", pa do toga da se "zamrzne stanje u opoziciji i sebi očuva primarna pozicija koja je na prvom mestu zasnovana na uticaju koji se ima, ili za koji se veruje da se ima, na opozicione medije, naročito one TV. Ovde je Boban Stojanović potpuno u pravu."

S druge strane, Kostić tvrdi da "bojkot može da ima smisla samo ako je širi od političkog. Profesori i studenti idu u štrajk, ne snimaju se serije i filmovi, zatvaraju se pozorišta, sve se zatvara, ide se u građansku neposlušnost, u opšti generalni štrajk. Ako to nije moguće sprovesti onda je bojkot sulud i osuđen na propast. I to jednostavno zato što na svetu nema primera uspešnog samo političkog bojkota. U Srbiji za ovakav pokret građanske neposlušnosti trenutno nema ni naznaka da je realan. Ni naznaka."

Kostić ne štedi ni koaliciju DSS-POKS jer "umesto da se prvo dokažu kao opozicija njima se daje primat". Do prije nekoliko mjeseci "su bili potencijalni saradnici ove vlasti", podsjeća Kostić, a sada su "prvi da građanima daju lažna obećanja kako su spremni na organizovani otpor. I još uzimaju sebi za pravo da određuju ko je prava opozicija." Nakon što konstatira da "plan za posle bojkota ne postoji. Laž je da postoji. Kao što nije postojao ni 2020. On je formula za propast."