Tri dana nakon što je ulicama Beograda zbog ilegalnog rušenja jednog dijela grada protestiralo 15.000 ljudi, srpski premijer Aleksandar Vučić izjavio je na televiziji: ‘Nacrtaćemo sve i reći ćemo narodu istinu, ma koliko ona bila teška i nama problema pravila… Govorilo se da su ljudi u Savamali, čiji su objekti rušeni, zarobljavani, vezivani i zatvarani. Nijedan čovek nije vezivan, to je potvrdilo 11 svedoka koji su davali iskaze.’ Rekao je i da je u ‘ružnom događaju’ sudjelovalo između devet i 11, a ne, kako se navodilo, 30 osoba, te da je riječ o ‘prevarantima koji su radili u ličnu korist, a protiv države’.

Bilo je to više od mjesec dana nakon što su u izbornoj noći sa 24. na 25. travnja nepoznati počinitelji u beogradskoj Hercegovačkoj ulici porušili sve objekte koji su se tamo nalazili – restorane, poslovne prostore i nečije domove. Za razliku od Vučića, koji je pet tjedana nakon događaja baratao netočnim informacijama, novinari, aktivisti i zaštitnik građana Saša Janković znatno ranije ustanovili su da je na područje namijenjeno izgradnji projekta Beograd na vodi te noći, dok su se još brojili glasovi s izvanrednih parlamentarnih izbora, došlo 30-ak zamaskiranih muškaraca. Čuvare i slučajne prolaznike vezali su i oduzeli im telefone. U međuvremenu su bagerima srušili sve na što su naišli, pa nekoliko sati kasnije, kada je posao bio završen, napustili poprište ‘ružnog događaja’, oslobodivši svjedoke koji im nisu vidjeli lica jer su na glavama nosili kape fantomke.

Svjedoci su zatim stali nazivati i odlaziti u policiju, no iz policije im je poručivano da to nije u njihovoj nadležnosti i da se obrate komunalnoj policiji, građevinskoj inspekciji ili gradskoj skupštini. U izvještaju koji je 9. svibnja objavio zaštitnik građana Saša Janković utvrđeno je sljedeće: ‘Umesto da hitno preduzmu sve propisane i potrebne mere i radnje radi sprečavanja mogućnosti daljeg ugrožavanja bezbednosti građana i imovine, potrage za licima i obezbeđenja i pregleda mesta događaja, operateri dežurne službe Policijske uprave za Grad Beograd, posle konsultacije sa nadređenima, upućivali su građane da se obrate Komunalnoj policiji…’ Napisao je i da ‘navedeni propusti u radu organa i službenika Policije nisu rezultat propusta policajaca, već su očigledno organizovani i sprovedeni u okviru ranije pripremljenog plana i izdatih naloga’.

Zaštitnik građana napisao je da ‘navedeni propusti u radu organa i službenika Policije nisu rezultat propusta policajaca, već su očigledno organizovani i sprovedeni u okviru ranije pripremljenog plana i izdatih naloga’

Kada se nekoliko sati kasnije razdanilo, područje Savamale, smješteno praktički u centru Beograda, izgledalo je kao zgarište. Srušene su kuće, ugostiteljski objekti, prostorije firmi Transport peroni i Iskra. Beogradski gradonačelnik Siniša Mali, premijer Vučić i ministar policije Nebojša Stefanović jedan za drugim izjavljivali su da nemaju pojma o čemu se radi, tko je to napravio ni po čijem nalogu. S obzirom na to da je zaštitnik građana ovaj događaj okarakterizirao kao ‘privremeno preuzimanje faktičke vlasti nad delom Beograda’, upadala je u oči neprirodna ravnodušnost i nezainteresiranost spomenutih dužnosnika.

Kako je ispričano u emisiji ‘Insajder’ prikazanoj na televiziji N1, ministar policije oglasio se tek šest dana kasnije, dok se desetak dana nakon rušenja na poprištu pojavila samo mehanizacija komunalne inspekcije koja je odnijela šutu, iako su je vlasnici srušenih objekata smatrali potencijalnim materijalnim dokazima različitih kaznenih djela, ali i temeljem za vještačenje zbog naknade štete. Veći broj nadzornih kamera, raspoređenih tako da pokrivaju cijelo područje iz različitih kutova, te noći nije radio, a u međuvremenu je u bolnici preminuo i jedan od vezanih čuvara.

Kada se prašina od šute slegla, nametnulo se logično pitanje je li ilegalno rušenje u Savamali povezano s Beogradom na vodi, megalomanskim projektom kojim bi država Srbija i investitor iz Ujedinjenih Arapskih Emirata na području površine 90 hektara trebali izgraditi dva milijuna kvadratnih metara stambenog i poslovnog prostora, uključujući i ‘najveći trgovački centar na Balkanu’, te 220 metara visoku Beogradsku kulu.

Vlasti su, međutim, odgovorile da to nipošto nije povezano s projektom jer faza koja se odnosi na Savamalu počinje s realizacijom tek 2019. godine. No novinarke ‘Insajdera’ ubrzo su otkrile da dužnosnici ne govore cijelu istinu: u dodatku ugovora vidi se, naime, da područje Hercegovačke ulice mora biti raščišćeno do kraja lipnja ove godine. Za razliku od većine vlasnika na spornom području, koji su s vlastima dogovorili sporazumno iseljenje, neki vlasnici iz Hercegovačke ulice na to nisu pristali. Umjesto toga pokrenuli su upravne sporove, zbog čijeg se trajanja zadani rok za čišćenje nikako ne bi mogao ispoštovati. No rušenjem objekata nestao je i taj problem.

Skupština Republike Srbije usvojila je u travnju prošle godine specijalni zakon kojim se omogućava eksproprijacija privatnog vlasništva radi realizacije projekta Beograd na vodi. Zakon je donesen po hitnom postupku i bez javne rasprave, a svih sedamdesetak amandmana odbačeno je. Vlasnicima treba biti ponuđena odšteta po tržišnoj cijeni, a u slučaju izostanka dogovora oni imaju pravo pokrenuti sudske postupke. Vlasnici u Savamali ostali su, međutim, i bez svoje imovine i bez naknade. Ni do kraja svibnja, više od mjesec dana nakon ‘ružnog događaja’, državno tužilaštvo još nije bilo u mogućnosti podignuti optužnicu jer nije od policije dobilo podatke o očevidu, razgovore sa svjedocima i ostale prikupljene dokaze.

Prvi glas o projektu Beograd na vodi mogao su čuti u proljeće 2012. godine, kada je, kao tadašnji kandidat za beogradskog gradonačelnika, Aleksandar Vučić ugostio bivšeg njujorškog gradonačelnika Rudolfa Giulianija, pa mu, ploveći Savom, pokazao područje na kojem će se graditi ‘Belgrade waterfront’. Dvije godine kasnije Vučić je postao premijer, a gradonačelnik Beograda Siniša Mali, ličnost koja je, kako piše Branislav Dimitrijević na Peščaniku, ‘posle 2001. učestvovala u nizu državno-privatnih operacija vezanih za privatizaciju – prvo kao pomoćnik ministra za privatizaciju, pa direktor Centra za tendersku i aukcijsku privatizaciju, da bi onda osnovao svoju privatnu firmu koja se bavi savetovanjem u oblasti kupovine i prodaje preduzeća’. S takvim ‘simbolom jednog političkog sistema koji je zapravo antipolitički’ mogla je započeti i kolosalna otimačina grada od njegovih građana.

Investitor, kompanija Eagle Hills iz Abu Dabija, poznata je po sličnim projektima u Maroku, Pakistanu i Nigeriji, projektima kojih se većina nije razvila dalje od početne faze. Ona će, govorilo se tada, investirati 3,5 milijarde dolara svoga novca u projekt koji će stvoriti ni manje ni više nego 200.000 novih radnih mjesta. Započela je furiozna propagandna kampanja i samo se o tome govorilo, a trebalo je i promijeniti Generalni urbanistički plan i donijeti nove zakone, poput onoga o eksproprijaciji, jer onaj dotadašnji nije dozvoljavao eksproprijaciju za projekt koji nije od javnog interesa, što ovaj, sa svojim ekskluzivnim stanovima i skupocjenim šoping-centrima, sasvim sigurno nije.

Smatramo da je država namerno prikrila vrednost našeg udela u investiciji da bi se investitoru omogućio ekstraprofit. Pokrenućemo i krivične prijave protiv odgovornih za potpisivanje ugovora – kaže Dobrica Veselinović

Kako je ‘Novostima’ ispričao Dobrica Veselinović, jedan od koordinatora kampanje ‘Ne da(vi)mo Beograd’, interesantno je da se u legislativne promjene krenulo prije potpisivanja ugovora, jednako kao i u raseljavanje dvjestotinjak porodica koje su na tom području živjele. Kada je ugovor napokon potpisan - a kako napominje Veselinović, nije ga potpisao glavni promotor projekta Vučić jer je toga dana ‘bio bolestan’, već potpredsjednica Vlade Zorana Mihajlović – njegov sadržaj objavljen je pod pritiskom javnosti tek pet mjeseci kasnije. Baš kao što se rušenje u Savamali zgodno dogodilo u izbornoj noći, tako je i tadašnja konferencija za štampu zakazana u nedjelju, sat vremena prije početka visokorizične beogradske Parade ponosa. Na sličan način organizirana je prije toga i javna rasprava o promjeni GUP-a, koja je trajala nekoliko sati, tijekom kojih je svih 2000 primjedbi jednim potezom odbijeno kao neosnovano.

Kako se kasnije pokazalo, 3,5 milijardi dolara istopilo se u 20 milijuna u formi direktne investicije i još 130 milijuna naknadno od prodaje stanova i drugih prostora, dok se država obavezala od iste firme uzeti kredit u vrijednosti od 150 milijuna eura za pripremu terena i izgradnju nužne infrastrukture. Veselinović kaže i da je rok izgradnje pomaknut s četiri na 30 godina, ugovorom je predviđeno da strani partner bude vlasnik 68 posto nove firme, a država preostalih 32 posto, čime se ovome prvome omogućava kontrola u upravljanju i maksimiziranje profita. Država se, osim toga, obavezala da neće mijenjati zakone na način da oni idu na štetu ‘investitora’, kojemu je omogućila i da pravo vlasništva prebaci na sebe nakon izgradnje objekata.

‘Projekt je problematičan sa svih aspekata’, kaže Veselinović, ‘pri čemu je najbitnije da se privatni interes predstavlja kao javni, odnosno da se javno dobro ustupa privatnom investitoru. Tamo već postoji privatno obezbeđenje, a kada prostor napokon postane ekskluzivna zona, on sasvim sigurno više neće biti javni prostor dostupan svima.’

‘Sledeći protest će biti 11. juna, a pokrenućemo i pravni proces gde ćemo tražiti da se ugovor poništi jer nije u skladu sa zakonima. Smatramo da je država namerno prikrila vrednost našeg udela u investiciji da bi se investitoru omogućio ekstraprofit. Pokrenućemo i jedan broj krivičnih prijava protiv odgovornih za potpisivanje ugovora’, govori Veselinović.

Uza sve ove činjenice koje nedvosmisleno ukazuju na to da projekt nije u interesu građana, postoji još i cijeli niz detalja koji dodatno pojačavaju sumnje. Sve je oko projekta obavijeno velom tajne, do te mjere da su prosvjednici za vrijeme potpisivanja ugovora od zgrade u kojoj se svečani čin odvijao bili ograđeni dvama zaustavljenim tramvajima, te da su gotovo svi mediji upregnuti u propagiranje projekta, bez minimalnog upliva javne rasprave ili kritike.

U najrecentnijoj fazi obmanjivanja javnosti premijer Vučić pokušao je, zbog famoznih fantomki, povezati nalogodavce rušenja u Savamali s političkim strankama ‘koje su uz pomoć zemunskog klana’ organizirale hapšenje Slobodana Miloševića. Veselinović smatra da taj spin pokazuje da se vlastima ‘teško nositi sa činjenicom da je Ne da(vi)mo Beograd građanska inicijativa finansirana od strane građana i bez ikakve veze s političkim strankama’.

‘To je inicijativa koja izlazi van okvira njihove igre prema kojoj možeš biti samo omladina neke stranke, strani špijun ili igrač nekog tajkuna i ništa drugo. A upravo to drugo, što oni ne priznaju, ujedno je i ono što ih najviše plaši’, kaže Veselinović.