Zorana Vuksanović, 28-godišnjakinja iz Tenje pokraj Osijeka, znala je da će joj se upornost i privrženost vlastitim uvjerenjima jednog dana isplatiti. Želja da posjeti Afriku nije je napustila još od osnovne škole kada joj se u pamćenje urezala spoznaja o ekstremnom siromaštvu na crnom kontinentu. Nikad nije planirala otići u Afriku turistički, da ganja avanture, isprobava autohtonu kuhinju i odmara ispod palmi s koktelom u ruci. Davno je odlučila da će to putovanje biti sa svrhom, nikako iz komfora i obijesti. Sve o čemu je maštala nedavno joj se i ostvarilo. Tri tjedna u oktobru ove godine provela je u Ruandi s humanitarnom udrugom Putokaz za Afriku.
Udruga za pomoć djeci u neimaštinom pogođenoj Ruandi osnovana je 2018. u Slavonskom Brodu. Osnovale su je dvije žene, prijateljice Elizabeth Suzana Kozina i Slavica Gašparović, nakon njihovog prvog posjeta Africi i boravka u Ruandi. Kako navode na svojim stranicama, djeca u Ruandi već s 12 godina počinju raditi poljoprivredne poslove, jedu jednom do dva puta tjedno i često nemaju uvjete za obrazovanje. Udruga Putokaz za Afriku pokrenula je donacije, oformivši sustav kumstava te danas broji 5640 kumčadi, 111 učenika u internatu i četiri studenta. U pet godina rada ove udruge, kumovi iz Hrvatske i regiona omogućili su priliku za život i školovanje za više od 7000 djece u Ruandi.
Prema podacima Svjetske banke iz 2017., oko 38,2 posto stanovništva u Ruandi živjelo je ispod nacionalne linije siromaštva. U ruralnim predjelima nema vodoopskrbe pa je pitka voda teško dostupna.
Putokaz za Afriku djeluje u Muhanga distriktu. To područje je sat vremena vožnje udaljeno od glavnog grada Kigalija. Područne škole Kivumu, Cyicaro, Biringaga, Burerabana, Bwirika, Gifumba, Makeraq, Munini, Gatenzi i Horezo su pod pokroviteljstvom udruge iz Hrvatske.
Zorana je prije dvije godine dobila status kume. Za djevojčicu Christellu mjesečno uplaćuje određeni iznos za njeno školovanja. Naglašava da Ruanda nema dovoljno razvijen socijalni sustav, država škole financira sitnim iznosom, iako je, prema zakonu, osnovnoškolsko obrazovanje obavezno. Roditelji odlučuju da ne šalju djecu u školu u trenutku kada više ne mogu financirati školovanje. Nažalost, smatra se da su djeca u ovoj gusto naseljenoj državi, gdje je gotovo svaki pedalj zemlje obrađen, potrebnija na polju ili na nekom drugom fizičkom poslu.
- Upoznala sam kumicu koju financiram, nju i njene roditelje. Ona ima 14 godina. Planiram joj kupiti mobitel. Ona želi ići na fakultet, velika mi je želja da joj to omogućim. Voljela bih joj dati priliku da nešto postigne u životu – priča Zorana.
Učiteljica hrvatskog jezika u Osnovnoj školi Borovo dugo se pripremala za ovaj put. Njena kolegica iz škole je bila s udrugom u Africi i to je najviše motiviralo Zoranu da se oproba.
- Javila sam se prije nekoliko godina Suzani, predsjednici udruge, ali ona me je tada odbila jer sam bila premlada. S obzirom da sam tvrdoglava, nisam odustajala. S direktorom škole sam dogovorila da ću uzeti neplaćeni godišnji, a paralelno sam skupljala novac za kartu. Ponovo sam je kontaktirala za godinu dana i rekla da sam sad starija te da ću svakako ići, ili s njima ili sama. Prvi put su me odbili jer je angažman u Ruandi doista psihički zahtjevan i odgovoran. Odlazak tamo može ostaviti traumatske posljedice, pa je zato preporuka da ne idu jako mladi ljudi na takav teren. Ja sam si posložila u glavi da idem pomoći koliko mogu, da nije na meni da utječem na političku situaciju jer je to nemoguće. Djeca su izuzetno zahvalna i komunikativna. Teških situacija je bilo, vidjeli smo puno strašnih scena, siromaštva, beznađa i gladi, vidjeli smo djecu bez nadzora, svjedočili smo nehumanom odnosu prema bolesnima i ljudima s poteškoćama u razvoju. Velike su klasne razlike među ljudima, od najgoreg, nezamislivog siromaštva do brutalnih bogataša - objašnjava Zorana.
Posebno je ponosna što su ljudi s Balkana, kumovi i donatori, preko Putokaza za Afriku financirali izgradnju sigurne kuće za žrtve seksualnog nasilja. Ta kuća se, govori, nalazi na izoliranom mjestu i upravo se uređuje. Osim toga, u jednoj područnoj školi koju su posjetili postoji soba za djevojčice koje menstruiraju. One tamo mogu odmarati, ne moraju biti na nastavi ili odlaziti doma s nastave u slučaju da imaju fizičke tegobe. Potreba za pomaganjem na mjestu poput Ruande neće uskoro prestati. Zorana govori da se želi opet uputiti u Afriku, ali da joj je s učiteljskom plaćom taj izdatak financijski teško priuštiv. Možda je to iskustvo koje se desi jednom u životu, komentira ona.
- Ali zato nastavljam biti uključena na sve druge načine. Volontiram jer smatram da je to moja svrha u životu, tada se osjećam korisnom, sretnom i ispunjenom - poručuje Zorana.
Osim u Putokazima, Zorana volontira i u folklornom društvu u Tenji. Aktivna je i u Udruzi za darovitu djecu Klikeraj gdje pomaže u radionicama i vodi čitalački projekt. U proteklom periodu Zorana je bila polaznica Škole za društveno politički razvoj žena "Kata" Srpskog demokratskog foruma.
- U tom periodu kad sam se prijavila na "Katu" bila sam pod stresom, imala sam puno obaveza i poslova koji me nisu ispunjavali. Na fakultetu sam imala dva ili tri kolegija koji su se doticali feminizma, ali to je sve bilo površno. Uvijek mi je bila želja da to nadogradim s pravim znanjem. Otvorila se prilika i to baš u momentu kad mi je bilo potrebno da nešto učinim za sebe. Iskustvo u "Kati" je bilo prekrasno, žene iz različitih krajeva koje sam upoznala su me nadahnule svojim pričama. Puno žena me inspiriralo jer sam i sama imala problema u privatnom životu. Razgovarajući s njima došla sam do korisnih savjeta kako da to razriješim i krenem dalje. S dosta kolegica sam ostala u kontaktu. To je pravo širenje ženske mreže za osnaživanje. Na predavanjima samo učile o stvarima koje bi žene trebali znati, a nisu upućene jer su muškarci na nekim vodećim pozicijama, a mi smo samo usputno. Dosad sam za mnoge stvari u životu puštala muškarce da to obave umjesto mene - odlučno zaključuje Zorana Vuksanović.
Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma
