Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović ne propušta priliku da u neobjavljenoj predsjedničkoj kampanji i pokušajima približavanja desnici svako malo ne kaže nešto što izazove zgražanje barem onog normalnijeg dijela hrvatske javnosti. Tako je u Poljskoj, na obilježavanju 80-godišnjice početka Drugog svjetskog rata, izjavila da je ‘hrvatski narod razmjerno broju stanovnika najviše pridonio antifašističkoj borbi u Europi, u kojoj je aktivno sudjelovalo više od pola milijuna hrvatskih građana’.
Osim što u jednoj rečenici miješa narod i građane, što kao doktorantica na Fakultetu političkih znanosti nikako ne bi smjela, ne idu joj u prilog niti činjenice. Brojka od pola milijuna antifašističkih boraca koju spominje, mogla bi u okviru Drugog svjetskog rata funkcionirati isključivo ako je mislila na sudjelovanje građana NDH - današnje Hrvatske i BiH - na svim zaraćenim stranama, ali čak ni tada ne može dostići brojku od pola miliona. Da budemo još ilustrativniji, tek krajem rata, u maju 1945. godine, bilježi se 800.000 pripadnika cjelokupne Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije.
Evo što kažu brojke: krajem 1941. u Hrvatskoj je bilo 7.000 partizana, godinu dana kasnije 25.000; krajem 1943., dakle nakon talijanske kapitulacije, ima ih 100.000, dok ih je na završetku 1944. godine 150.000, da bi do kraja rata njihov broj bio dodatno uvećan.
Oružane snage NDH krajem 1943. godine činili su domobrani kojih je bilo 130.000, da bi iduće godine brojka bila upola manja jer su mnogi prihvatili Titov poziv da do 15. septembra pređu u partizane. Krajem 1944. ima i najviše pripadnika Ustaške vojnice, njih 76.000, koji su s onim što je ostalo od domobrana integrirani u Hrvatske oružane snage, pri čemu se ne računa policija, Oružništvo, Ustaška nadzorna služba i ostale specijalizirane formacije u NDH.
Slavko i Ivo Goldstein, iz čije knjige 'Srbi i Hrvati u Narodnooslobodilačkoj borbi u Hrvatskoj’'uzimamo ove podatke, ističu i da su, za razliku od partizanske statistike koja uključuje samo borce iz Hrvatske, u ustaško-domobranske statistike uključeni i Hrvati iz BiH, pa i veći broj Muslimana.
Ako pogledate nacionalnu strukturu vidi se da je među 7.000 hrvatskih partizana na kraju 1941. godine bilo približno 5.400 Srba ili 77 posto, te po 800 Hrvata i ostalih te nepoznatih nacionalnosti (po 11,5 posto). Tokom 1941. poginulo je 1.188 partizana, od toga Srba 927 ili 78 posto, Hrvata 231 ili 19,4 posto i ostalih 30.
Postotak Hrvata u partizanima do avgusta 1942. raste na 32 posto, a do septembra 1943. na 34 posto; tako da je u Hrvatskoj bilo približno 19.500 Srba i 10.500 Hrvata, pri čemu, kako se smatra, nisu uključeni pripadnici pozadinskih jedinica, naoružanih seoskih straža, saniteta i drugih pomoćnih službi.
Nakon kapitulacije Italije broj partizana ubrzano raste pa se njihov broj, prema procjenama, u desetak dana udvostručio i narastao na 60.000, s time da su novopridošle u većini činili Hrvati. Krajem novembra 1944. u partizanima u Hrvatskoj bio je 121.351 borac - Hrvata je bilo 73.327 ili 60,4 posto, Srba 34.758 ili 28,6 posto i 13.266 ostalih.
Prema popisu iz 1964. godine, u partizanima je stradao 60.131 borac: Hrvata 31.805 ili 52,9 posto, Srba 26.715 ili 44,4 posto, kao i 1.611 boraca ostalih i nepoznatih nacionalnosti.
U Hrvatskoj je krajem 1944. ukupno ratovalo 150.000 partizana i 146.000 domobrana i ustaša, što je zajedno još uvijek manje od pola milijuna
Što se tiče ostalih republika i pokrajina, 1941. godine najviše partizana bilo je u centralnoj Srbiji, njih 23.000, pa u BiH 20.000. U Srbiji kasnije dolazi do oseke ustanka i broj boraca se svodi na 8.000, ali ih je krajem 1944. opet najviše od svih republika – njih 204.000 uz 40.000 boraca u Vojvodini, dok je u to vrijeme u Hrvatskoj bilo 150.000, a u BiH 100.000 boraca.
A što o svemu kaže vrhovni komandant? Po Titu, nacionalni sastav NOVJ-a u maju 1944. izgledao je ovako: 44 posto Srba, 30 posto Hrvata, 10 posto Slovenaca, 5 posto Crnogoraca, 2,5 posto Makedonaca i 2,5 posto Muslimana iz BiH.
Historičarka Zorica Stipetić u razgovoru za Novosti prije nekoliko godina kazala je da se 'nakon kapitulacije Italije mogla provesti mobilizacija u dotadašnjoj talijanskoj zoni, pa je naglo porastao i broj Hrvata u partizanima'. 'U Hrvatskoj je 1945, bilo popisano ukupno 228.474 sudionika NOB, među njima 140.124 Hrvata i Hrvatica, kao i 63.170 Srba i Srpkinja. Krajem 1941. procijenjeno je da je u Hrvatskoj bilo 7.000 boraca, krajem 1942. oko 25.000, a krajem 1944,. oko 150.000, s tim da to nisu konačni popisi. Osim toga, jedinice iz Hrvatske bile su i na ratištima diljem Jugoslavije', podsjetila je tada Zorica Stipetić.
Za komentar predsjedničina izjave pitali smo i historičara Hrvoja Klasića
- Ne znam kako je predsjednica došla do izračuna da su Hrvati imali najviše antifašista. Složio bi se s tim da je rekla ‘građana Hrvatske‘, a posebno građana NDH, pri čemu sam siguran da su najveći dio partizana bili Srbi iz Hrvatske. Naravno, od pada Italije 1943. broj Hrvata u partizanima radikalno se povećao. Međutim, mislim da je uvlačenje brojki u cijelu priču sporedna stvar. Veći je problem što predsjednica po tko zna koji put mijenja stavove, odnosno govori ono što publika želi čuti. U Jeruzalemu je klanjala žrtvama holokausta, a onda dala intervju jednom ekstremno desničarskom tjedniku u broju u kojem je nekoliko stranica prije bio objavljen članak o Jasenovcu pod naslovom 'Ciganska posla' i u tom intervju govori da je najveći propust Ante Pavelića što je razočarao Hrvate. Ona hvali antifašiste, ali ne ide na mjesta gdje su ti antifašisti ginuli, nego gdje su ginuli pripadnici fašističkih vojski. Hvaliti antifašizam, a u intervjuu se ponositi izbacivanjem biste čovjeka koji je predvodio antifašistički pokret u Jugoslaviji i koji se tokom intervjua naziva najvećim izdajnikom hrvatskog naroda je veći problem i od brojki, rekao je Klasić.
