Kao i svi dosadašnji, i ovogodišnji međunarodni naučni skup "Desničini susreti" s nazivom "(Ne)poznati Desnica: prema rukopisnoj ostavštini”, održan 12. i 13. novembra na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, donio je nove spoznaje o bogatom životnom i radnom opusu Vladana Desnice te okruženja i konteksta u kojem je djelovao.

Pojavila se i do sada neobjavljena zbirka kratkih novela "Zasluženi odmor", dok je težište većine radove bilo na analizi zatečene prepiske u prozi i stihu Vladana Desnice i njegovih suvremenika, čiji je značajan dio objavljen lani u "Epistolaru Vladana Desnice (1910.–1945)", ali i rasvjetljavanju novih podataka o njemu i njegovoj porodici. Ovogodišnji skup posvećen je nedavno preminulom akademiku Tonku Maroeviću, koji je bio nezaobilazan dio, ili kako je zapisano "dobri duh" Desničinih susreta.

Otvarajući naučni skup kao okosnicu Susreta, osnivač i voditelj Drago Roksandić naglasio je da se do sada znalo da postoje novele objavljene u zbirci, ali da se njima nitko nije bavio. Knjiga se sastoji od 12 novela uz predgovor Tonka Maroevića i pogovor Vlade Bajčete s beogradskog Instituta za književnost i umetnost, o kojoj je govorila recenzentica Marina Protrka Štimec.

- Nije riječ samo o objavljivanju rukopisne ostavštine, nego o kritičkom izdanju, što znači da su sve novele obrađene, da su kolekcionirane, da je donesena popratna tekstološka napomena što knjigu čini savjesno napravljenim djelom - rekla je Marina Protrka Štimec.

U uvodnoj sesiji predstavljen je i zbornik radova "Vladan Desnica i Zagreb 1924.-1930. i 1945.-1967." s lanjskih Susreta, o kojem su govorili profesor Marko Petrak, Filip Šimetin Šegvić i voditelj FF Press-a, izdavačke službe Filozofskog Fakulteta Boris Bui.

- Zajedno sa "Susretima" uigravali su se i autori i priređivači zbornika, pogotovo što je lanjski bio drugačiji. Skup različitih manifestacija, koji se protegnuo kroz skoro tri i pol mjeseca, bio je izazovan i zahtjevan s uredničke, tehničke i izdavačke strane - rekao je Bui, naglasivši da je zbornik nastao u vrlo kratkom vremenu.

Većina izlagača u dva dana trajanja govorila je o raznim aspektima prepiske Vladana Desnice, njegovog oca Uroša i strica Boška sa suvremenicima i prijateljima, kao i činjenici da je Vladan Desnica svojim kontaktima stvorio široki književni i kulturni krug - od Matice hrvatske i Matice srpske do izdavača širom Jugoslavije prije i nakon 1945. Bilo je tu i priloga o simbolikama i značenju pojedinih likova iz Desničinih novela, i iz stvarnog života koji su na ovaj ili onaj način bili povezani s Desnicom.

U raspravi o nastojanju svestranog Boška Desnice da sazna što se desilo s pogrebnim ostacima uskočkog junaka Ilije Smiljanića, o čemu je govorio Matko Globačnik, čulo se i da je mladi Vladan bio fasciniran muzejom u Obrovcu, ali i da u tom mjestu, koje je bilo svojevrsna baza porodice Desnica, danas nema mnogo toga čega je bilo u njihovo vrijeme, uključujući i ulicu koja bi bila nazvana po njemu. Zbog toga je Roksandić i predložio da se jedan od narednih Susreta održi u Obrovcu, kao što su se ranijih godina održavali u Zadru, Splitu i Beogradu.

Ovi Susreti nisu bili lišeni razgovora o partizanima, ustašama i četnicima. Roksandić je u svom radu "Desnica i partizani, Desnica u partizanima" podsjetio da je književnik nakon 1950. godine bio denunciran na razne načine, a da ga se 1961. na marginama Kongresa Saveza književnika Jugoslavije optužilo da je bio četnik, a iz Matice Hrvatske stigao ultimativni dopis da se izjasni o tome. Učinio je to tako da je poslao dokument u kojem se vidi da je njegov kolega i prijatelj, istaknuti književnik Gustav Krklec, bio ustaša, pritisci su, bar javno, prestali.

- Za razliku od strica Boška, kojeg su Talijani nakon 1920. godine zauzećem Zadra prognali iz grada, a koji je 1941. prihvatio poziv na suradnju, Vladan je morao rješavati porodične i egzistencijalne probleme - od smrti oca Uroša 1941. do pitanja zaposlenja i čuvanja imovine.

Nije se uključio u protalijansku Antikomunističku miliciju koja se borila protiv partizana, a zna se da je od 1942. podržavao NOP zahvaljujući svom daljnjem rođaku partizanskom rukovodiocu Dušanu Brkiću i da je, što se saznalo i iz razgovora s Budimirom Lončarom u vrijeme pripremanja njegove knjige, s porodicom u ljeto 1943. bio u Preku na Ugljanu koje je bilo takoreći partizansko mjesto - rekao je Roksandić.

Desnici se zbog porodice u partizane nije išlo, a kako su oni nastojali pridobiti svakog pripadnika građanske inteligencije, pa kako je bio i Brkićev rođak, upućen je na Vis. Nakon toga je prebačen u financijski odjel ZAVNOH-a u Šibeniku, da bi nekoliko godina potom radio u vladi, dok nije podnio ostavku. Zanimljivo je i što mu je stric Boško, čiji je sin 1943. otišao u partizane, 1944. bio u okružnom Narodnooslobodilačkom odboru. Iako je Desnica tvrdio da je njegov progon počeo kad je dao ostavku na mjesto u državnoj službi i napisao "Zimsko ljetovanje", njegov progon je mogao početi i nakon zatvaranja Dušana Brkića i njegovog slanja na Goli otok.

Roksandić se osvrnuo i na ratno djelovanje Gustava Krkleca koji je ljevičario, ali se i dobro priženio u Beogradu, odakle je 1941. pobjegao u NDH sa ženom. Iako je tokom rata uređivao proustaški list "Graničar" u Zemunu, nakon rata ostvario je karijeru u književnim forumima, intenzivno objavljujući brojna djela, pa i za djecu, da bi 1951. godine postao redovni član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, obavljajući i dužnost predsjednika Matice hrvatske. Zbog toga je, pogotovo zbog ideološkog prozivanja kojem su izloženi Desnica, a sada i "njegovi" Susreti, nužno kritičko propitivanje svih dokumenata na kojima se temelji denuncijacija o njegovu "četništvu", podvukao je Roksandić i naznačio mogućnost održavanja Susreta na temu "prokazanih".

Pitanjem rehabilitacije ili čak i propitivanja statusa kolaboracionista pozabavio se i Svjetlan Lacko Vidulić temom "Tko je tko u NDH? Novi prilozi za biografiju Viktora Ramova". O Ramovu, koji je bio činovnik u NDH, a od 1943. imenovan za župana u Zadru i Zemuniku, da bi 1944. bio smijenjen, autor se pita da li je bio Ramov nesposobni aparatčik ili partizanski simpatizer koji je sabotirao ustašku politiku i spašavao ljude, o čemu svjedoči da mu je smrtna kazna preinačena na 20 godina robije, s koje je izišao nakon pet godina. Autor je dao kritiku historičarskih manipulacija u jednom naučnom radu, ali i revizionističkog krivotvorenja na hrvatskoj Wikipediji s druge strane.

Učesnici su na kraju izrazili zadovoljstvo skupom i onom što se moglo čuti na njemu, pogotovo što je održan u uslovima epidemija, i to uživo, iako su neki od autora izvan Zagreba govorili preko Skypea.

Zamolili smo i profesora Roksandića za utiske o ovogodišnjim Susretima.

- Svake godine je mnogo toga novog. Ove godine svakako treba istaknuti pojavljivanje do sada neobjavljenih kratkih novela, zahvaljujući obitelji Desnica koja brine o Vladanovoj ostavštini. Kad je riječ o pristupu Desničinom opusu, mnogo držimo do inovativnih vrijednosti urbane provenijencije i istražujemo ga kao Zadranina, Splićanina i sada kao Zagrepčanina. Izbor radova nije problem jer "Susreti" integriraju nekoliko desetaka ljudi iz Zagreba, Zadra, Beograda, Novog Sada, Ljubljane, Trsta… Nije problem dobiti ljude, ali je mnogo važnije i za dugovječnost „Desničinih susreta presudno kako ćemo definirati glavnu temu koja osim svoje važnosti mora biti dovoljno inkluzivna za vrijeme koje je predmet rasprave, ali i za sadašnje ovo doba. Mnoštvo različitih ljudi, transdiciplinarnost i unutrašnja sinergija omogućavaju da "Susreti" postoje i traju. Kad je riječ o kulturno dizajniranim projektima i prožimanju hrvatske s drugim kulturama, nema projekata u ovom trajanju - rekao je Roksandić.

Skup su organizirali Centar za komparativnohistorijske i interkulturne studije - program "Desničini susreti" i Odsjek za kroatistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Hrvatsko društvo pisaca, te Srpsko kulturno društvo "Prosvjeta".