U prostorijama Matice hrvatske u Zagrebu 27. oktobra održano je predstavljanje Zbornika znanstvenih radova s međunarodnim sudjelovanjem "Vojna krajina u suvremenoj historiografiji", koji su uredili profesor emeritus Drago Roksandić i Vedran Muić. Skup su organizirali Centar za komparativnohistorijske i interkulturne studije i FF press Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, u suradnji s Odjelom za povijest Matice hrvatske, a moderirao ga je Željko Holjevac.
Po riječima profesora Borislava Grgina, dok je s jedne strane priča o Vojnoj krajini izmaknuta iz mainstreama moderne historiografije, s druge su se razvili novi metodološki pristupi istraživanjima, a područje interesa prošireno.
Po riječima profesora Tomislava Galovića, korijeni Vojne krajine, važnog segmenta hrvatske novovjekovne povijesti, potiču iz druge polovine 15. vijeka. Sama Vojna krajina formirana je u 16. stoljeću, a trajala je do kraja 19. vijeka. Godine 1873. je demilitarizirana, a 1881. sjedinjena s Hrvatskom. Naglasio je značajan interes za Vojnu krajinu početkom 80-ih kad je uz znanstveni skup povodom spomenute stogodišnjice održana i izložba.
Profesor Hrvoje Petrić naglasio je dva prelomna momenta u novijoj historiografiji vezana uz Vojnu krajinu – zbornik radova sa znanstvenog skupa iz 1981. i 20 godina od početka projekta Triplex Confinium (trojna granica između Habsburške monarhije, Turskog carstva i Mletačke republike). Ističući da su u zbornik uključeni radovi povjesničara iz Slovenije, Srbije i Mađarske te da bibliografija ima preko sto stranica, Petrić je zaključio da je FF press i sam Fakultet napravili veliki posao.
- Iako se na temu Vojne krajine dosta pisalo u Hrvatskoj, Sloveniji i Austriji, ta je tema nakon 1918. izgubila na važnosti, vrativši se u žižu zbivanja tek 60-ih godina prošlog vijeka - rekao je Andrej Hozjan s univerziteta u Mariboru, koji se za potrebe zbornika pozabavio korijenima špijunaže i kontrašpijunaže u Vojnoj Krajini, uključujući tu i izviđačke upade ili stvaranja obavještajnih mreža.
- Bez špijuna se nije moglo, a kako je Vojna krajina predstavljala jedinu permanentnu granicu u Evropi, tako su i špijunske mreže bile najdugovječnije - rekao je Hozjan.
Boris Bui iz FF pressa naglasio je odličnu 15-godišnju suradnju s Roksandićem, kao i da se na tom zborniku prvi put radilo 2013/14 kad se nakon dvije trećine posla moralo stati zbog nedostatka sredstava. Prije dvije godine ponovo se krenulo i sad je taj uspješno priveden kraju, rekao je Bui, dok je Vedran Muić govorio o uredničkim izazovima u pripremi zbornika.
- Vojna krajina je povijesna marginalizacija i kulturni barbarizam ovih prostora, a ne najvažniji doprinos hrvatske povijesti Evrope - rekao je profesor Drago Roksandić, ističući da dok je u druge krajeve Evrope civilizacija dolazila i učvršćivala se, na područjima krajine ona je kratko trajala i brzo odlazila. Za izgradnju neke pogranične tvrđave bilo je potrebno mnogo različitih majstora i alata, ali kad je ona završena, oni su odlazili. Ima i primjera kao u Glini koja je nakon ukidanja Vojne krajine izgubila bolnicu, jer civilne vlasti nisu znale šta bi s njom, pa je vraćena tek 30-ih godina prošlog stoljeća. Međutim, granice su ostale. Planinom Plješivicom na granici Hrvatske i BiH, preko koje su nekad dolazile akindžije i martolozi (turski vojnici), danas stižu izbjeglice iz dalekih zemalja od kojih ljudi strepe kao što su u 16. stoljeću strepili od turske vojske - rekao je Roksandić.
