Premda je od katastrofalnog potresa na Baniji i na dijelu Korduna prošlo više od osam mjeseci, 72-godišnji Ilija i 66-godišnja Marija Kekić iz Golinje, opustjeloga sela desetak kilometara sjeverozapadno od Vrginmosta, još se trzaju prilikom svakog podrhtavanja tla. Čak i kad je uzrok prolazak auta ili traktora u njihovoj blizini.

- Kad je zatreslo, oboje smo bili u kući. Istrčali smo u dvorište čim nas je prašina zasula, a pošto se zemlja malo smirila, imali smo što vidjeti: kuća popucala na sve strane, neki zidovi nagnuti, dimnjaci se urušili i probili krov - prisjeća se Ilija Kekić, koji ne živi u svojoj kući.

Ona je, naime, u vlasništvu Ivane Brujić, njihove susjede i prijateljice, koja im ju je ustupila nakon svog odlaska iz sela prije 18 godina. Prema dogovoru, ne plaćaju najamninu, nego joj zauzvrat održavaju svu imovinu i imanje. Potkraj prosinca su, radi potresa, i takav dom morali napustiti, pa su prvih dvadesetak dana poslije katastrofe noćili u skučenom automobilu, parkiranom podalje od kuće.

- Ubrzo je počela pristizati pomoć, a s njom i općinski načelnik Milan Vrga. Dobili smo tako nekoliko paketa s hranom od Crvenog križa te ponešto odjeće, tekstila i ostalih kućnih potrepština od nepoznatih donatora. Velike smo hladnoće proveli uglavnom u autu, a onda su s prvim znacima proljeća stigli i statičari: u kuću nisu ni ulazili, samo su nalijepili crvenu naljepnicu i zabranili nam ulazak u nju, jer bi, kazali su, to bilo opasno po život – objašnjava nam Marija.

Za koji mjesec pristigao je kontejner, a cijela se priča, kaže Ilija, zbila ovako: kraj njihove je avlije autom prolazio neki čovjek, pa kad ih je uočio kako izlaze iz parkiranog vozila, nije mu trebalo dugo da shvati u kakvom to smještaju žive. Upustili su se u razgovor, da bi im par dana kasnije netko dovezao kontejner i postavio ga usred dvorišta; kasnije će Ilija doznati da je čovjek koji se kraj njih zaustavio, bio direktor neke tvrtke u Blatuši.

Ali kad su zaredale nesnosne ljetošnje vrućine, par će opet noći provoditi pod vedrim nebom, u omanjoj traktorskoj prikolici koja će im, iako tvrda i neudobna, poslužiti bolje od kreveta u kontejneru.

- Najgore nam je bilo kad se trebalo okupati: u kontejneru je, doduše, mali sanitarni čvor s tuš-kadom, ali što nam to vrijedi kad u njemu nema vode? Zato smo je cijelo ljeto grijali na suncu, u plastičnom kablu, i tako se prali. No sad kad je sunce slabije, to više ne možemo, kao što ne možemo ni u kuću u kojoj ima vode. A kad bi se od kuće do kontejnera prokopao kanal dug dugačak uvrh glave trideset metara, pa u njega postavila cijev koja bi se spojila s postojećim sanitarnim čvorom tog objekta, sve bi bilo riješeno. Uostalom, što će nam kupaonica bez vode? U više sam navrata o tome obavještavao Općinu, no od lijepih se obećanja nije dalje otišlo – kaže Ilija.

Muke Kekićevih, doduše, nisu započele lani, s potresom, nego još onog kobnog ljeta 1995., kad je Oluja potjerala ljude iz svih sela u okolici, pa i njih, roditelje s dvoje djece. Uspjeli su se nekako utrpati u autobus u Vrginmostu, pa se preko Siska i Popovače dokopati Srbije, točnije Inđije, u kojoj se vozilo nakratko zaustavilo a oni se krišom iskrcali, iako u tom gradiću niti su imali ikoga svoga, niti su koga poznavali. Policija je autobus koji ih je prevezao usmjerila prema Kosovu, ni ne primijetivši nedostatak dvoje putnika. U Inđiji su proveli punu godinu, a zajedno s drugim izbjeglicama s Banije i Korduna bili su smješteni u tamošnjem sabirnom centru.

- Kad je naša kći upoznala budućeg supruga, otišla je s njime u Pelaićevo, u sadašnju državu BiH i Republiku Srpsku. Za njom smo pošli i mi, zajedno sa sinom Željkom, koji će se ondje oženiti. Od Crvenog smo križa na korištenje dobili jednu kuću, u kojoj smo živjeli do 2004., kada smo se odlučili vratiti ovamo, u Golinju – priča Marija.

S obzirom na to da je njihov dom u rodnom selu bio temeljito opljačkan i neuseljiv, susjeda Ivana priskočila je u pomoć, pa su se u njezinoj kući borili za život najbolje što su mogli sve do decembarskog potresa.

- Za donedavnih vrućina nismo u kontejneru mogli disati ni danju ni noću, ali su nas zaobišli oni koji su uokolo dijelili svakojake rashladne uređaje i klime. Kako ni peć na drva u ovaj kontejner ne može biti smještena, bojimo se predstojećih hladnoća i zime. Sve mi se čini da će nam bliska budućnost biti vrlo nezgodna, zima duga i hladna, pa se već sa zebnjom pitamo što donosi prvi snijeg – zabrinuta je ženska polovica supružničkog para, dok mušku još više brinu financije, odnosno nedostatak novca za osnovne potrebe.

Mjesečna primanja u visini 2.500 kuna nije lako razvući. Najprije plate utrošak struje i vode – i to one koje u kontejneru nema. Kad plate to što moraju a ne koriste i podmire druge obveze, jedva im tisuća preostane za sve drugo. Od te jadne hiljadarke, približno pola ode na lijekove za oboje njih, ozbiljno i već teško bolesnih. Izračuna li se makar ugrubo koliko je ostalo, dobiva se nezavidna 'debljina' svakodnevnog životnog standarda Kekićevih.

Utješno je možda jedino to što je općinski načelnik i nama obećao da će im problem s nedostatkom vode u kontejneru biti što prije riješen, ali i činjenica da ih, ako ništa drugo, redovito posjećuju volonteri međunarodnoga humanitarnog kampa, vrginmoškog Suncokreta. Tako im bar samoća dodatno ne obremenjuje živote.