Francis Scott Fitzgerald: Kratak put kući i druge priče (prijevod Edin Badić, Mala zvona, Zagreb 2020.)
Prvi glas slavne američke izgubljene generacije, Scott Fitzgerald egzistencijalistički je pisao o ljubavi u djelima natopljenima melankolijom i prožetima suptilnom ironijom, a nerijetko je pišući priče i smatrajući to prostituiranjem (jer mu je oduzimalo vrijeme za kreiranje romana u koje je ulagao sve svoje umjetničke ambicije) posezao za fantastičnim elementima (u najširem smislu). U izrazito luksuznoj knjizi čiji su listovi otisnuti na najfinijem papiru i koju krase dojmljive ilustracije sukladne tzv. dobu jazza u kojem se odvija radnja uvrštenih priča te njihovom pomaku u (za)čudno (autor Ivan Stanišić), skupljeno je sedam Fitzgeraldovih kratkih proza prvi put prevedenih na hrvatski, kojima je dakle zajednički nazivnik realistički kontekst koji u jednom trenutku, pri kraju narativa, biva doveden u pitanje (s izuzetkom priče "Runjino jutro", od početka do kraja ispričane iz perspektive naslovnog psa). U najboljima od tih proza – "Kratak put kući" i "Putovanje u inozemstvo", autor svoju stalnu temu mladih i imućnih ljudi ovisnih o uzbuđenjima koje donose zabave, putovanja i erotska napetost oblikuje gradeći sugestivnu atmosferu te plasirajući efektne (pred)završne obrate/poante, a spomenuto "Runjino jutro" pravi je mali biser kratke priče sa svojom kombinacijom humora, lakonskog uvođenja motiva smrti i snažnom završnom poantom o tuzi egzistencije – takav spoj začudnog, lepršavog, tužnog i toplog rijetko se susreće.
Mihaela Gašpar: Velika Stvar (Disput, Zagreb 2020.)
S pet poetički kompaktnih i kvalitativno (vrlo) dojmljivih romana u sedam godina, Mihaela Gašpar nesumnjivo je posjednica najznačajnijeg opusa hrvatske (prozne) književnosti proteklog desetljeća. "Velika Stvar" roman je kojim je zaključila dekadu, ponovno na impresivan način. Svojim uobičajeno profinjenim stilom još jednom pripovijeda o traumama obiteljskih odnosa, ovaj put u familiji čiji dominantni otac, suprug i zet pokušava ostvariti vlastitu verziju američkog sna raznim neozbiljnim poslovnim poduhvatima, od kojih je zadnji duhovno iscjeljivanje. Priču pripovijeda njegov maloljetni sin, a središnja tema postaje oceubojstvo, ne nužno edipovske vrste i ne nužno alegorijsko. Spoj sofisticiranosti iskaza i oporosti onog o čemu se kazuje, svog tog živog mesa u koje se kao skalpelom zasijeca i bolno ranjava, fascinantan je zaštitni znak autorice koja ovim ostvarenjem dosiže jedan od svojih vrhunaca. Nakon izuzetne "Nemirnice", samo godinu kasnije Mihaela Gašpar polučuje još jedan izvanredan roman, i takva koncentracija kvalitete u tako kratkom vremenu u najzahtjevnijoj književnoj vrsti nešto je što izaziva istinski respekt.
Zrinka Posavec: Pjevaj, Molly (Hrvatsko društvo pisaca, Zagreb 2020.)
Ako je zbirka "Smiljko i ja si mahnemo" Eveline Rudan svojom osebujnošću i vrsnoćom obilježila proteklu godinu i (gotovo) unisono doživljena kao njezin pjesnički vrhunac na hrvatskom tlu, druga zbirka pjesama Zrinke Posavec vjerojatno je najugodnije pjesničko iznenađenje godine. U debiju "Soba za buđenje" bilo je jasno da slavonska (tradicijska) pjevačica i kantautorica ima pjesničkih potencijala, a tu knjigu odlikovala je i senzualnost te otvorena erotičnost rijetka na aktualnoj nacionalnoj poetskoj sceni, no pjesničko zrenje demonstrirano pet godina kasnije u novoj knjizi ipak nije bilo lako predvidjeti. "Pjevaj, Molly" predstavlja Zrinku Posavec kao posve formiranu pjesnikinju izrazito atmosferične slikovnosti te ekonomično rabljenih i jasnih metafora, zainteresiranu za narativiziranje, ali nimalo ovisnu o tome, sklonu izmjenama glasova, rodova, perspektiva, uronjenu u svijet prirode i predanu putopisnosti (s jednakim umijećem opisuje rodnu Slavoniju, Alpe i daleku Kanadu), te nesuzdržanu u emotivnom i erotskom (samo)otkrivanju. Tu i tamo njezin humanistički angažman biva za nijansu prenaglašen (ponajprije onaj feminističke inklinacije), ali ta primjedba ne umanjuje vrijednost ove bitne knjige.
