Aleksandar Vučić i Srpska napredna stranka (SNS) protutnjali su kroz glasačke kutije na parlamentarnim i lokalnim izborima u Srbiji. Na izborima za Narodnu skupštinu Srbije dobili su preko dva milijuna glasova birača, oko dvjesto tisuća više nego na prošlim parlamentarnim izborima. Osim u desetak općina i gradova te u onima u kojima su pripadnici nacionalnih manjina većinsko stanovništvo, uvjerljivo su pobijedili i na općinskim i gradskim izborima diljem Srbije.
S oko 62 posto dobivenih biračkih glasova, Vučićevi naprednjaci i njihovi predizborni koalicijski partneri imat će komotnu dvotrećinsku većinu u parlamentu (191 od 250 zastupničkih mandata). Dačićeva Socijalistička partija Srbije (SPS) dobila je 10,4 posto glasova i 32 mandata, a Šapićev Srpski patriotski savez (SPAS) 3,6 posto glasova i 11 mandata. Parlamentarne zastupnike imat će i četiri stranke nacionalnih manjina koje su na izbore izašle sa svojim izbornim listama. Savez vojvođanskih Mađara (SVM) dobio je 2,45 posto glasova i deset mandata, pet albanskih stranaka ujedinjenih u Albansku demokratsku alternativu dobilo je 0,68 posto glasova i dva mandata, bošnjačka lista akademika Muamera Zukorlića dobila je također 0,68 posto glasova i dva mandata, a Ugljaninov SDA Sandžaka 0,5 posto glasova i dva mandata.
Republička izborna komisija je na osnovu obrađenog oko 70 posto izbornog materijala saopćila da je izlaznost bila 50,32 posto, oko šest posto manja nego na izborima održanima prije četiri godine. Pad izlaznosti je nešto manji od podrške koju su u istraživanjima javnog mnijenja dobivale opozicijske stranke okupljene u Savezu za Srbiju na početku ove godine (sedam do osam posto), ali i višestruko manji od podrške koju su u anketama imale prije godinu dana, kad je SzS osnovan (oko 17 posto). Bojkot izbora nije dakle uspio drastično smanjiti broj izašlih birača i poništiti legitimitet izbora, što mu je bio glavni cilj. Ipak je, barem u dijelu medija i međunarodne javnosti, opet doveo Srbiju na loš glas i dodatno raširio tvrdnje o nedemokratskom i autokratskom karakteru Vučićeve vlasti. Istovremeno je pak pomogao Vučićevim naprednjacima da osvoje dvotrećinsku parlamentarnu većinu koja im omogućava da sami mijenjanju Ustav. Usto, zahvaljujući bojkotu izbora naprednjaci su pobijedili i u općinama i gradovima u kojima je opozicija do sada bila na vlasti (Šabac, Paraćin, beogradski Stari grad…). Međutim, i da bojkota nije bilo i da je izlaznost na izborima bila i za desetak posto veća, SNS bi osvojio apsolutnu parlamentarnu većinu koju bi, doduše, u tom slučaju morao konzumirati u demokratski reprezentativnijem parlamentu. Jer uz oko pola milijuna birača koji su glasali za 14 izbornih listi koje nisu prošle izborni prag, bez svojih parlamentarnih zastupnika ostalo je još približno isto toliko birača koji su odlučili izbore bojkotirati, pa je reprezentativnost parlamenta u kojemu oko milijun birača nema svoje zastupnike u najmanju ruku krnja i defektna.
Krnju reprezentativnost srpskog parlamenta prvi pokušava iskoristiti Progresivni savez socijalista i demokrata (S&D) u Europskom parlamentu. Za njih je sastav srpske skupštine ‘ruganje demokraciji’ i zato traže od država članica EU-a da ne otvaraju nova poglavlja u pristupnim pregovorima dok se u Srbiji ne uspostavi ‘dovoljan nivo demokracije’. Pritom su u srpskim medijima najviše pažnje dobile izjave hrvatskog europarlamentarca Tonina Picule i slovenske europarlamentarke Tanje Fajon. Premda Picula i Fajon podsjećaju da su bili protiv opozicijskog bojkota izbora, ipak sav teret krivnje za krnju reprezentativnost srpskog parlamenta stavljaju na dušu Vučićevog SNS-a. U izjavi koju prenosi beogradski ‘Danas’, Picula je kao glasnogovornik S&D-a u Vanjskopolitičkom odboru EP-a najavio da će nastaviti surađivati sa ‘sestrinskim strankama’ koje su bojkotirale izbore, iako socijaldemokratski europarlamentarci ‘nikada nisu za bojkot jer smatraju da politička debata treba da bude u parlamentu. Međutim, uz bojkot vodećih opozicionih partija i uz neuspeh bilo koje opozicione liste da uđe u parlament, uprkos smanjenju cenzusa na tri odsto neposredno uoči izbora, parlament Srbije je izgubio ulogu zakonodavnog tela koje predstavlja celo srpsko društvo’. Picula je dakle svjestan da su izborni bojkot navodno vodećih opozicijskih stranaka i izborni poraz ostatka opozicije itekako doprinijeli nereprezentativnosti srpskog parlamenta, ali konstatira i tvrdi da je za to ‘najvećim delom odgovorna Evropska narodna partija (EPP) koja je godinama štitila predsednika Vučića, dok je on okretao zemlju ka autokratiji’. Zato na kraju izjave poentira: ‘Pozivamo EPP da konačno razmotri članstvo Vučićeve partije.’
Slično je reagirala i Tanja Fajon, izjavivši da u Srbiji ‘više nema parlamentarne opozicije’ i da to ‘dovodi u pitanje legitimitet celokupnog rada novog parlamenta’. ‘Nivo demokratije u Srbiji značajno je opao posle izbora, da ne govorimo o situaciji sa slobodom medija’, nastavila je Fajon pa na kraju zaključila: ‘Kao jedna od posrednica u međupartijskom dijalogu poslanika parlamenta Srbije o izbornim uslovima, sa žaljenjem mogu da kažem da uprkos našim naporima, uslovi nisu bili dovoljni da glavni deo opozicije učestvuje na izborima. Moramo da nađemo nove metode da ih uključimo u novu rundu našeg međustranačkog dijaloga.’
O Vučićevom autokratskom režimu već dugo bruje i ptičice na grani, a i neke knjige su napisane. Pritom se kao lijek nudi njegovo rušenje s vlasti, na izborima ili na ulici, svejedno. I Picula i Fajon, kao ni ostali, uglavnom ne govore o političkom sustavu koji je u Srbiji uspostavljen dok su njome vladali sadašnji oporbenjaci, a koji svojim ustavnim i zakonskim rješenjima pogoduju autokratskom načinu vladanja. Pogotovo se šuti o sustavu političkih stranaka i zakonskim rješenjima kojima se regulira njihovo funkcioniranje u srpskom višestranačju. Vučiću će mnogi nabiti na nos da autokratski upravlja državom, ali ni njegovi najljući opozicijski protivnici ne zamjeraju mu to što autokratski upravlja SNS-om, praveći se pritom da ne vide da se Vučićeva unutarstranačka autokracija nužno mora prelijevati na cjelinu države sve dok je SNS na vlasti. Jednostavan je razlog zašto je tome tako: skoro sve stranke u Srbiji, ali i šire, pa i u najbližem stranačkom i političkom okruženju Picule i Fajon, funkcioniraju po istom ili sličnom modelu. I stranke koje su okupljene u SzS-u redom su autokratski organizirane i vođene. Izuzetak je, barem donekle, Demokratska stranka, ali i u njoj se upravo odvijaju procesi koji vode u tom pravcu.
Uskoro će proći dva desetljeća otkako je grupa hrvatskih sveučilišnih profesora (politologa, pravnika, filozofa…) dijagnosticirala da u korijenu zakržljale hrvatske demokracije leži autokratski karakter organiziranja i djelovanja političkih stranaka te predložila zakonska rješenja kojima bi se taj virus iz njih protjerao kako bi i mimo izbora, a pogotovo na njima, biračima svakodnevno dokazivale i dokazale svoj demokratski karakter i legitimitet. I dok je u Hrvatskoj nešto malo od tih prijedloga uvršteno u zakone, a još manje u ovdašnju stranačku političku praksu, u Srbiji se u tom pravcu još nije ne krenulo, iako se od autokratski vođenih stranaka ne može očekivati ništa drugo nego da na isti ili sličan način vode i državu kad se dokopaju vlasti. I sve dok su autokratskom Vučićevom SNS-u alternativa na izborima autokratski Đilasov SSP ili Jeremićev NS, pa i Lutovčev DS i sve druge manje ili više slične stranke, birači će birati one koje su u danom trenutku politički moćnije i efikasnije u realizaciji politika koje zagovaraju i koje im nude. Dva milijuna srpskih birača presudilo je da je u ovom trenutku Vučićev SNS najuspješnija autokratski organizirana politička stranka u Srbiji, a da su sve ostale, osim Dačićevog SPS-a, redom male i nejake autokratske stranke i strančice koje se i unutar sebe ne mogu demokratski organizirati, a kamoli da imaju snage da demokratski razvijaju i organiziraju državu i društvo, pa i da provociraju demokratske promjene u autokratskom Vučićevom SNS-u.
Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
