Najbolje objašnjenje za fijasko klerikalnih ekstremista oko Istanbulske konvencije dao je đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić. Nekoliko dana nakon prosvjeda u Zagrebu, Hranić se ovako zapitao: ‘Zašto toliku energiju usmjeravamo i trošimo na Istanbulsku konvenciju, umjesto na otvaranje novih radnih mjesta, obnovu gospodarstva, promicanje kulture života te bračnih i obiteljskih vrijednosti?’ Racionalno bi bilo zaključiti da to nadbiskup upućuje kritiku sebi i instituciji čiji je istaknuti pripadnik, pogotovo kada pitanje postavlja u prvom licu množine; ipak je Katolička crkva u Hrvatskoj ‘usmjerila’ i ‘trošila’ ponajviše energije na Istanbulsku konvenciju. No kako je u ovoj priči od početka malo što bilo racionalno, preuzetno je očekivati takav misaoni proces: to se Hranić, poput nekih drugih biskupa, u ime crkvene središnjice zapravo obratio političarima na vlasti koje je nastojao srušiti. Tako je još jednom potvrđena drevna navada institucionalnih predstavnika katoličanstva u Hrvatskoj da u svome djelovanju njeguju potpuni izostanak autorefleksije. Samo, priča se od početka do kraja odvijala na otvorenoj sceni, pa je i seciranje tog poraza znatno jednostavnije. Sve dosad Crkva je uz pomoć srednjostrujaške politike ispod stola rovarila protiv sekularne države. Dočim su se biskupi otkrili i ležerno priznali ključno suučesništvo u organizaciji pokreta protiv dokumenta koji pospješuje borbu protiv nasilja nad ženama, u javnost je isplivao i zapanjujući manjak osjećaja za političke procjene te višak mišljenja o vlastitoj ucjenjivačkoj moći.
Umjesto očekivanog uspjeha u još jednoj ucjeni, biskupi su na prosvjedu spali tek na šaku kršćanskih fundamentalista, zanemariv broj bukača iz veteranske zajednice, smiješne proustaške strančice i manje od deset tisuća sljedbenika
Nikako drugačije ne može se objasniti odluka crkvenog vrha da se u slučaju jednog međunarodnog dokumenta javno pridruži samom mulju desničarskog hrvatstva, nasuprot političkim pokroviteljima iz HDZ-a. Crkva je, dakako, dugogodišnji tutor takvog hrvatstva, ali su biskupi sve do epizode s Istanbulskom konvencijom vjerno poštivali ‘naravni poredak’, brak između državotvorne političke baze (HDZ) i duhovne nadgradnje (Crkva). Vrh Crkve je, po svemu sudeći, umislio da ima moć postati dominantni ‘spol’ u toj dugogodišnjoj vezi, koja HDZ-u osigurava pastoralnu pacifikaciju biračke mašinerije, a Crkvi stotine milijuna kuna i pristup u obrazovne i druge javne institucije. Umjesto očekivanog uspjeha u još jednoj ucjeni, biskupi su na prosvjedu spali tek na šaku kršćanskih fundamentalista, zanemariv broj bukača iz veteranske zajednice, smiješne proustaške strančice i manje od deset tisuća sljedbenika. Mnoge njihove izjave pokazuju da su se nadali deseterostruko većem broju. Unatoč tome i izrazitom trudu da koordiniraju dovlačenje pastve na prosvjed, masovno nezadovoljstvo je izostalo, što će reći da vjernici jesu poštovali Hranićevu poruku, usmjeravajući minimalnu ili nikakvu energiju na Istanbulsku konvenciju.
Podvuče li se crta, ispostavlja se da je u jednom od najotvorenijih pokušaja političkog djelovanja Crkva završila u jalovom društvu grupacija koje su relevantne jedino i isključivo u mjeri u kojoj im HDZ to dopusti. Biskupi su, doduše, računali na nezadovoljnu ekstremističku frakciju unutar HDZ-a, ali im je i ta računica neslavno propala pa su, zapravo, spali na omanji broj isturenih članova vladajuće stranke koji će uskoro, sasvim je sigurno, biti podvrgnuti disciplini ili raznim oblicima podmićivanja iz središnjice.
Nakon niza ustupaka proustaškoj i klerikalnoj desnici, koja se nesmetano razmnožavala za njegova mandata, premijer Andrej Plenković odlučio je pružiti otpor baš u slučaju Istanbulske konvencije. Može biti da je prepoznao kako je ta tema puno benigniji prostor za razračunavanje s frakcijama u stranci od brojnih drugih svjetonazorskih pitanja na kojima im je dosad popuštao. Tu je, dakako, i činjenica da se radi o evropskom dokumentu, tu je i skorašnje predsjedanje Hrvatske Vijećem Europske unije, tu su i Plenkovićeve personalne ambicije u Bruxellesu. Riječ je, uostalom, o dokumentu koji je već usvojen u brojnim evropskim državama u kojima Crkva i dalje baštini izrazit utjecaj na društveno-političku sliku. Mnogo je potencijalnih razloga za takvo njegovo političko pozicioniranje, puno više od razloga za popuštanje pritisku organizatora klerikalne pobune.
U odnosu na prijašnju desnu opoziciju HDZ-u, koju je u parlamentu nekoć činila danas nevažna Hrvatska stranka prava, novi desni blok preuzima jezik neokonzervativnih organizacija, poput Vigilarea ili U ime obitelji
Ritam otpora protiv Konvencije, uz pripadajući gebelsovsku propagandu, garniranu brojnim dezinformacijama, udarale su realno marginalne, takoreći sektaške neokonzervativne organizacije, koje su mjesecima predvodile u širenju laži i moralne panike u javnom prostoru. Riječ je o grupama koje gotovo svake godine istim metodama ukazuju da razni zakoni i podzakonski akti ruše ‘obiteljske vrijednosti’ kroz uvođenje ‘rodne ideologije’. Ovog puta, međutim, pridružio im se otvoreno i sam crkveni vrh, bez čije terenske i financijske potpore ne bi skupili ni onoliko ljudi koliko je na koncu došlo na glavni zagrebački trg. Predvodnici šatorskog prosvjeda, poput Josipa Klemma, koji su za HDZ kvalitetno odrađivali terenski posao u podrivanju vlade Zorana Milanovića i verbalnom teroriziranju neistomišljenika u javnom prostoru, treći su krak ove desničarske koalicije. Iako je u sva tri slučaja Plenkovićeva vlast u minulih godinu i pol dana usmjerila izdašne financije u podmirivanje njihovih apetita, prešutno odobravajući bujanje ekstremizma u javnom prostoru, aktualni premijer pokazao im se nedovoljno servilan. Oni bi, oduvijek je to bilo jasno, na čelu HDZ-a htjeli tvrdokornog lidera tipa Tomislava Karamarka, da otvoreno provodi politike orbanovskog tipa. Nadali su se da će za svoj plan pronaći kritičnu masu unutar HDZ-a, spremnu na interni prevrat ili barem na pokoravanje Plenkovićeve struje u stranci.
Ispostavilo se, međutim, da su poslovična hadezeovska disciplina i sitni personalni dobici u vidu kvalitetne pozicije na izbornim listama iznad realnih svjetonazora ovih pojedinaca. Stoga ne treba sumnjati da će u narednim tjednima uslijediti slamanje preostalog otpora u dijelu HDZ-ove vrhuške, ako ga je nakon minulog prosvjeda uopće i ostalo. Priča oko Istanbulske konvencije poučna je i zato što pokazuje da mimo volje vrha HDZ-a nema učinkovitog ekstremizma u javnom prostoru. Zadnjih dva i pol desetljeća stranka Franje Tuđmana ima svojevrsni monopol na širenje najsirovijeg nacionalizma u društvu: ona ga draška, potiče i razmnožava kada joj treba, najčešće dok je u opoziciji, stavljajući mu brnjicu kada joj je to oportunije. Tako je zauzdavala i eksploatirala marginalne desničarske satelite oko sebe. Oni su dugo bili parlamentarno zastupljeni izvan okrilja HDZ-a, sve dok ih Karamarko nije uvrstio u svoju Domoljubnu koaliciju. Ako je najnoviji val tupe manifestacije radikalizma donio išta novoga, onda je to mogućnost prekidanja takvog trenda i pokušaja ponovnog kreiranja krajnje desnoga bloka mimo HDZ-ove kontrole.
Sagleda li se osovina pojedinaca i grupacija koje su organizirale prosvjed ideološki, nameće se koalicija u kojoj dominiraju manipulativni obiteljaški leksik, namrgođeno lice pretorijanaca s moralnim kapitalom vojevanja u Domovinskom ratu i duhovno tutorstvo crkvenog desnog krila, koje koristi predsjedanje zadarskog nadbiskupa Želimira Puljića Hrvatskom biskupskom konferencijom za uspostavljanje potpune kontrole nad Crkvom u Hrvatskoj.
Bez podrške HDZ-a, međutim, dosezi tih grupacija su neznatni, pogotovo uzme li se u obzir činjenica da je njihovo djelovanje ograničeno na antisrpske sentimente, proustaški revizionizam i politizaciju vjerskih dogmi, mimo programa koji će parazitirati na proširenoj socijalnoj bijedi rastućeg prekarijata u Hrvatskoj. U odnosu na prijašnju desnu opoziciju HDZ-u, koju je u parlamentu nekoć činila danas nevažna Hrvatska stranka prava, novi desni blok preuzima jezik neokonzervativnih organizacija, poput Vigilarea ili U ime obitelji. Pritom je otvoreni retorički prezir prema seksualnim i etničkim manjinama ustupio u slučaju Istanbulske konvencije mjesto znatno suptilnijim manipulacijama vjerskog nevladinog sektora. Odjednom se iz usta propovjednika i retorički nevještih predvodnika dijela veterana mogu čuti argumenti o ‘neznanstvenom’ sadržaju Istanbulske konvencije, o ‘milijardi kuna’ koja će otići nevladinim organizacijama, o postojećem zakonodavstvu koje se može ‘kvalitetno’ nositi s obiteljskim nasiljem i o ‘gubitku hrvatskog suvereniteta’.
Sve su to, pokazalo se, bile nešto vještije upakirane laži i manipulacije – od početka do kraja – iza kojih su stajale tradicionalna transfobija, homofobija i općeniti prezir prema liberalnoj demokraciji. Te su metode sve donedavno tavorile na marginama društvenih mreža i internetskih portala. Negdje 2012. i 2013. godine, naime, isti set ‘argumenata’ – od rodne ideologije, kulture smrti, zajedničkih WC-a za muškarce i žene, do uvođenja nenaravnih definicija za podrivanje kršćanskih i obiteljskih vrijednosti – otpuštao se isključivo iz ultrakonzervativnih nevladinih organizacija. Potom su te argumente pokupili lokalni klerofašisti i trudbenici iz proustaške emigracije, šireći ih godinama na portalima koji odišu decentnošću i istinoljubivošću na razini filma Jakova Sedlara o Jasenovcu. Te kovanice i fraze u međuvremenu su na mreži usmjerene u induciranje straha od drugačijih, prezira prema manjinama i istini, glorifikacije etničke homogenosti i žudnje za odstranjivanjem neprirodnih pojava u društvu. Ukratko, svega onoga što se može iščitati iz eseja Umberta Eca o ur-fašizmu. Takav manipulativni diskurs, do jučer rezerviran za skučenu i politički irelevantnu grupicu neokonzervativnih grupacija, sada je dakle postao dio mejnstrima, poprilično vješto usmjeravajući priču o Istanbulskoj konvenciji. Iako duboko nemoralan, u slučaju Crkve to je, reklo bi se, značajan napredak, jer je sve dosad bila ograničena na sparivanje dogmi s najsirovijim prijetećim jezikom, koji su moderne fundamentalističke organizacije napustile nakon devedesetih.
U tom kontekstu treba sagledavati i poziciju obiteljaša u ovoj priči. Iako nisu realizirali sve zacrtane ciljeve, njihovo zadovoljstvo odražava se u činjenici da su, ponajviše zahvaljujući javnoj televiziji, ostvarili značajan pomak u prisutnosti i normalizaciji sumanutih teorija, dajući ozbiljan doprinos kreiranju društvenog ambijenta u kojem je svaka teza legitimna, koliko god bila suprotstavljena zdravom razumu. Prosvjed je, uostalom, prvenstveno poslužio kao trening i pokazna vježba za naredne borbe, radilo se o pitanju abortusa, obrazovne reforme ili financijskog iscrpljivanja civilnog društva.
Tu je Katolička crkva ipak u znatno povoljnijem položaju jer će Plenković sigurno prionuti normalizaciji odnosa s biskupima, što god oni mislili o njemu. Službeni i neslužbeni izvori bliski premijeru već obilato u medije puštaju pomirljive poruke prema Crkvi, odlazeći toliko daleko da je spominju kao relevantnog dionika u izmjenama zakona o pobačaju. Uostalom, ne treba smetnuti s uma ni činjenicu da je Vlada u svoju interpretativnu izjavu uz Istanbulsku konvenciju stavila i izmišljotinu ‘rodne ideologije’. Tvrdeći da je tamo nema, servilno je u službenom državnom dokumentu potvrdila njeno općenito postojanje u hrvatskom političkom životu.
