Redatelj Oliver Frljić ne prestaje sa šokantnim predstavama kojima uznemiruje ne samo narode i narodnosti s ovih prostora, nego je u posljednje vrijeme uspio razbjesniti i tzv. uglađenu publiku drugih evropskih država. Nakon što je njegova ‘Nebožanstvena komedija’, koju je prije dvije godine režirao u Starom teatru u Krakovu, zabranjena nekoliko dana prije premijere ‘zbog vrijeđanja religioznih osjećaja građana’, ovogodišnja predstava ‘Naše nasilje i vaše nasilje’ podigla je još više prašine. Realizirana u suradnji Hrvatskog narodnog kazališta iz Rijeke i Slovenskog mladinskog gledališča iz Ljubljane, ona govori o odnosu Evrope, bolje rečeno tzv. civiliziranog svijeta, prema izbjeglicama sa Srednjeg istoka i već je pribavila čitav niz bijesnih kritika, kako stručne javnosti tako i publike, od Varšave preko Züricha do Beča i natrag. Bilo je najava sudskih tužbi i prijetnji upadanjem i prekidanjem izvedbi, a organizatori sarajevskog međunarodnog festivala MESS nakon velikog natezanja dopustili su da je publika pogleda ‘na vlastitu odgovornost’.
Nakon nedavne premijere u Rijeci, koja je održana uz vidljivu prisutnost policije na ulazu u dvoranu, treba reći da je sva ova buka zapravo drugorazredna magla u odnosu na teške probleme o kojima predstava govori. Jedna od glavnih kritika ticala se činjenice da glumci u većem dijelu nastupaju goli. No kada se suočimo s činjenicom da ti obnaženi izvođači govore o hiljadama izbjeglicama koji doslovno goli i bosi neprestano čuče u smradu i na hladnoći, onda gola tijela glumaca postaju najadekvatniji znak da se prikaže ta sramota koja se svakodnevno događa pred licem svih nas. Ta golotinja simbol je nevinih žrtava koje tumaraju od pakla Sirije do bogatog Zapada, ne posjedujući gotovo ništa do svog jada i golog tijela. Nadalje, medijski skandal izazvala je scena u kojoj glumica iz vagine vadi zastavu države u kojoj se predstava izvodi. Ako bolje pogledamo, taj bijes nije ništa drugo nego zagušljivo malograđansko prigovaranje, jer ono na što ta scena cilja je evidentni nedostatak solidarnosti čitave Evropske unije i svake njene članice, posebno kada je riječ o prijemu izbjeglica. I konačno, scena kada Isus silazi s križa i siluje ženu iz izbjegličke kolone: pa zašto se čudimo kada znamo da se Crkva uglavnom nije pretrgla da objasni svojoj pastvi da su i izbjeglice također bližnji koji trebaju pomoć. Upravo obratno, mnogi vjerski autoriteti su šutjeli ili su vjernicima slali poruku kako su izbjeglice potencijalno opasne osobe ‘različite kulture i vjere’ te kako bi bilo poželjno da dobri kršćani budu na oprezu.
Devetero hrabrih glumaca iz Rijeke i Ljubljane – Barbara Babačić, Daša Doberšek, Uroš Kaurin, Dean Krivačić, Jerko Marčić, Nika Mišković, Draga Potočnjak, Matej Recer i Blaž Šef – briljantno je odigralo to licemjerje bogate Evrope koja svakom izbjeglici traži dlaku u jajetu, dok se hiljade ljudi davi u Mediteranu ili skapava u blatu na prilazima Evrope. Ova predstava napada tu nepodnošljivu lakoću postojanja na koju je naučila Evropa, kako bi pokazala da ne možemo mirno stajati u vlastitoj udobnosti dok se oko nas događaju nepojmljive stvari.
Poetika šokantnih fleševa, začudnih slika i drskog govora, kojom Frljić iritira i desnicu i tzv. umjerene građane, već je prilično poznata, no za predstavu ‘Naše nasilje i vaše nasilje’ je važno to što je ona vrijedna u mjeri svoje težine. Ona govori o strahoti izbjeglištva i o užasu naše šutnje. Ili kako bi rekao politički teoretičar Edmund Burke: ‘Jedina stvar koja je potrebna za trijumf zla jest da dobri ljudi ne urade ništa…’
