Što je to u domaćem intelektualnom biću što ga vodi prema ehm… centriću, glasila bi potpuno nezgrapna parafraza starog pankerskog napjeva Prljavog kazališta. Uvriježena potreba intelektualca da se ustoboči u ekvidistancu prema lijevom i desnom ideološkom polu mjestimice poprima groteskne oblike. Posljednji se ove zahrđale figure dohvatio voditelj reforme obrazovanja Boris Jokić.
U emisiji ‘Nedjeljom u 2’ Jokić je, međutim, načinio uobičajenu centrističku matematičku pogrešku. Prvo je krenuo dokazivati domoljublje u državi u kojoj je patriotizam ionako rezerviran za tipove koji bi mu se rado krvi napili. Potom je nabrojao pet-šest brutalnih napada s desnice na nacrt prijedloga kurikuluma, koji su toliko morbidni da ih se čak i siroti ‘Katran i perje’ jedva usuđuju spomenuti. Uglavnom, mitraljiralo se asocijacijama na pedofiliju, incest, nekrofiliju i balvan-revoluciju, izjavama o kurikulumu kao tempiranoj bombi, te se šamaralo likom pokojnog komunista Stipe Šuvara, čije je pošteno ime odavno postalo desničarska psovka. Kampanju predvode Ladislav Ilčić, Ivo Banac i Slobodan Prosperov Novak, što bi pristojnom čovjeku bilo dovoljno.
No Jokić je uspio spomenuti i jedan prigovor s ljevice, a ta strašna objeda glasila je da su autori reforme – branitelji krupnog kapitala. ‘Ne mogu vjerovati da su odgoj i obrazovanje mjesto najbrutalnijih napada i s ljevice i s desnice’, zaridao je reformist, jadan ne bio, iako se ova posljednja primjedba činila vrhuncem civiliziranog govora u odnosu na one što dolaze iz potpuno podivljalog desnog spektra.
I tako s Jokićem svi zajedno možemo do penzije, što bi se reklo. U Hrvatskoj će divljati neofašistički oblici ponašanja s najviših političkih adresa, a domaći intelektualci mikroskopima će i dalje tražiti žestoke uvrede s ljevice, koja jedva pruža znakove života otprilike već nekih 26 godina. Sve dok će naši intelektualci spavati u neodoljivoj udobnosti ekvidistance, ne želeći imati veze s ‘ustašama i partizanima’, odvijat će se marševi neofašista na čelu s dopredsjednikom Sabora, po Miloševićevom patentu razvaljivat će se institucije, dok veliki vođa neće određivati samo tko će smjeti biti ministar policije, već i koji umjetnik je talentiran.
Koncilijantno raspoloženi Jokić svoje je domoljublje zaštitio i citatima Stjepana Radića o štreberskom školskom modelu iz tamo negdje 1923., da bi na kraju citirao stihove ‘Ovo je zemlja za nas, ovo je zemlja za sve naše ljude’ Milan Mladenovića iz 1987. godine. No tu se malko zeznuo, jer EKV nikako nisu pjevali o samostalnoj Hrvatskoj, niti im je to bilo nakraj pameti. Ostaje također misterij kako Jokić misli provesti reformu pod paskom Tomislava Karamarka, koji kontrolira sve gore navedene kućne ljubimce i svakodnevno ih pušta s lanca ne bi li uljepšali naše travnjake i parkove.
