KURIKULARNA REFORMA; projekt izrade i provedbe cjelovite strategije obrazovanja na svim razinama – predškolskoj, osnovnoškolskoj i srednjoškolskoj – koji se tiče svih sudionika obrazovnog procesa, učenika i njihovih roditelja, nastavnika, profesora, ravnatelja, suradnika u obrazovno-odgojnim institucijama... posredno i cijelog društva. U Hrvatskoj je takav proces ambiciozno i entuzijastično pokrenut 2015. za vrijeme mandata liberalno-lijeve koalicije. Na njemu su radile stotine stručnjaka predvođenih ekspertnom radnom skupinom Borisa Jokića, u svrhu osuvremenjenja školskih programa, njihove modernizacije i prilagodbe širim evropskim i svjetskim trendovima. Sve s ciljem standardizacije obrazovanja i stjecanja izlaznih kompetencija koje se tretiraju kao neophodne za uključivanje u aktualne međunarodne tokove ne samo obrazovanja, već i tržišta rada, kao i globalnog društva i ekonomije.
Nacionalna kurikularna reforma tek je partikularni izdanak širih zahtjeva i pritisaka da se provede standardizacija obrazovanja, a u zaleđu je kritika upućena tradicionalnim obrazovnim modelima da su okoštali, da nisu u skladu sa suvremenim društvenim kretanjima i vrijednostima, primjerice s kulturom stalnog promicanja inovacija (start-up) ili načela konkurencije. Tu je i imperativ provođenja permanentnih reformi u suglasju s diktaturom tržišta rada. Tu nailazimo na važan problem s ovako zamišljenim projektom cjelovite kurikularne reforme, razvidan već i na primjeru evropske visokoškolske preobrazbe s početka ovog tisućljeća, tzv. bolonjske reforme. U takvima se procesi obrazovanja, profil i karakter znanja, tretiraju neopozitivistički i u slogu vrijednosti angloameričkog pragmatizma koji određuju načela i interesi kapitala. To je u suprotnosti s klasičnom evropskom obrazovno-humanističkom tradicijom u kojoj je samo znanje bilo na pijedestalu, samosvrhovito i odgovorno prema sebi, svojim kriterijima i modelima, a ne nekim izvanjskim instancama. Odnosno, znanje i obrazovanje imali su doista određenu razinu samodostatne autonomije.
Iza modela nekritički hvaljenog imperativa izrade i provedbe kurikularne reforme nalaze se, dakle, neoliberalna logika i hegemonijska matrica aktualne epohe. Set vrijednosti promoviranih kurikularnom reformom u Hrvatskoj našao se na udaru desno-konzervativnih društveno-političkih protagonista. Do izražaja su došla svjetonazorsko-identitetska pitanja i ideološka razmimoilaženja. Cijeli je proces politički odugovlačen i na kraju zaustavljen tokom 2016., da bi se polako i tromo, s novim akterima i s dorađenim prioritetnim ciljevima, ponovno pokrenuo 2018. S početne točke, iz nule, bez izgleda u vlastito okončanje. U duhu vječne, nedokončane tranzicije.
