Malo je poznato da su tokom Drugog svjetskog rata stopama heroine Diane Budisavljević išli i potkalnički Hrvati, koji su sa svojim porodicama, od sigurne smrti spašavali nevinu srpsku djecu. Iako o njima do sada nije bilo medijskih napisa niti im je iskazano poštovanje, sjećaju ih se upravo oni kojima su spasili živote. Sjećanja na te teške historijske događaje koji su ipak imali sretan epilog ne blijedi kod Srpke Vitanović (87). Ona je bila jedno od dvadesetoro djece koja su zbog humanosti hrvatskih porodica uspjela preživjeti rat i dočekati oslobođenje od fašizma. Srpka je rođena 1935. godine u poznatom ustaničkom mjestu Vojakovački Osijek i već početkom rata doživjela je porodičnu tragediju.
Bila je stara tek 6 godina kad ih je zadesilo zlo Drugog svjetskog rata. U augustu 1941. godine, ustaše su joj strijeljali oca zajedno s još četrnaestoro mještana sela, a nakon toga je s ostatkom porodice odvedena u logor u Bjelovaru. Tamo su joj umrli djed i brat Petar, star svega 6 mjeseci. Iz logora Bjelovar ustaše ih sele u Slavonsku Požegu no poslije nekog vremena ipak ih vraćaju u Vojakovački Osijek. Tamo se događaju nova stradanja, a osim ubojstava više desetaka civila i pogibije partizanskih boraca iz samog sela, počela su prekrštavanja, odnosno prevođenje srpske djece s pravoslavne na katoličku vjeru.
Neki susjedi su već na početku rata uhapšeni i odvedeni u logor Danica kod Koprivnice, Jadovno i Jesenovac. Dio muškaraca zarobljeni su kao vojnici vojske Kraljevine Jugoslavije i otpremljeni na prisilni rad u Njemačku. Manji dio porodica protjeran je u Srbiju dok su djeca bila u planu za pokrštavanje.
- Rano sam izgubila oca. Ubijen je s drugima u selu kada su nas selili. Izgubila sam i malog brata, a slična bi bila i moja sudbina da mi nisu pomogli dobri i pošteni, a prije svega hrabri ljudi iz hrvatskih sela u potkalničkom kraju. Meni i drugoj djeci pomagali su seljaci, u pravilu imućni, tako što su nas skrivali od ustaša. Sjećam se da je mene i još nas sedmero u svom mlinu skrivao kamešnički mlinar. Bila je to velika hrabrost - rekla je Srpka Vitanović i s vidnom tugom u očima nastavila svoju bolnu ispovijest.
- Nas srpsku djecu jedan Hrvat zatvorio je u jednu od prostorija u kojoj smo ostali dok fašisti nisu prošli preko imanja. Na sreću nas i našeg spasioca, ustaše nas nisu pronašli i ubili. Kao svoju djecu lažno su nas predstavljale porodice iz Dedine i Žibrinovca kod Križevaca. Kad bi ustaše došli, naši zaštitnici bi im lagali da nas spase. Nismo smjeli izgovarati svoja imena. Da bi nas zaštitili, dobivali bi hrvatska imena. Kod naših spasilaca dani su nam prolazili u igri i radu, kao i njihovoj djeci. Pamtim da sam znala ići na pašu sa stokom. Bilo nam je jako teško bez roditelja u tim trenucima razdvojenosti, no nismo imali izbora. Jedan prijatelj iz mog sela, dječak star oko 5 godina bio je prekršten u grkokatoličkoj crkvi. Njega je spasila hrvatska familija s kojom se prije rata bilo u kumstvu. Nakon rata vratio se obitelji i rodnom selu. S tim ljudima kojima možemo zahvaliti spašavanje naših dječjih života, poslije rata ostali smo u jako dobrim odnosima. Zahvalna sam im dok sam god živa jer su to veliki ljudi koji su u teškom zlu pokazali da mogu biti čovječni - rekla je Srpka Vitanović.
