Dan prije ‘Oluje’ kao predsjednik Srpskog demokratskog foruma sazvao sam konferenciju za štampu na kojoj sam još jednom htio upozoriti na moguće posljedice vojnog osvajanja područja (od Kupe na sjeveru do iznad Vranskog jezera na jugu, te od Une na istoku do Plaškoga na zapadu) pod zaštitom Ujedinjenih nacija i na neophodnost da se iskoristi posljednja prilika da predstavnici krajiške vlasti, koja je djelovala na tom području, pregovorima prihvate integraciju u hrvatski ustavno-pravni poredak. Uvečer toga dana dio vremena proveo sam s dopisnicima nekih svjetskih medija i pripadnicima UN-a u Hrvatskoj koji su više-manje otvoreno govorili da će ujutro krenuti vojna akcija osvajanja Knina, pri čemu je Knin bio korišten kao sinonim za područja pod zaštitom UN-a označena kao sektor Sjever (Banija i Kordun) i kao sektor Jug (sjeverno-dalmatinsko zaleđe i Lika).
Rano ujutro sljedećeg dana probudio me telefonski poziv zamjenice UNCRO-a. ‘Milorade, Knin gori!’, kazala je nekoliko puta. Radio i televizija već su javljali o napredovanju Hrvatske vojske i policije. Zakazanu konferenciju za medije nisam otkazao, premda je bilo više nego jasno da od pregovora u Ženevi više ne treba očekivati ništa. Umjesto poziva na pregovore, pozvao sam na obustavljanje vojne akcije, o kojoj su mediji izvještavali kao o ‘Oluji’, kako bi se spriječio egzodus i stradavanje stanovništva. Tada toga nisam bio svjestan, a ni godinama nakon toga, da je to u tom trenutku vjerojatno bio jedini takav poziv. No bio sam svjestan da je moja moralna obaveza da, nakon petnaest godina borbe protiv rata i za mirno integriranje krajiških Srba u ustavno-pravni poredak Hrvatske, upozorim na strašne posljedice koje vojno osvajanje Krajine može ostaviti iza sebe. Nije bilo mnogo novinara, a još manje pitanja. Osim jednog: ‘Gospodine Pupovac, da li je za vas vojno-redarstvena akcija Oluja legalna i legitimna?’ Na to sam pitanje po prilici odgovorio ovako: ‘Zbog daljnjeg egzodusa i stradavanja civilnog stanovništva, pozivam da se akcija obustavi.’ Novinar koji mi je postavio to pitanje, a riječ je bila o novinaru HRT-a, ponovio ga je još dva puta, na što sam dva puta odgovorio istim odgovorom. I pitanje i odgovor moglo se čuti u večernjem Dnevniku u sklopu izvještaja o ulasku Hrvatske vojske u Knin i druge gradove Dalmacije i Like iz kojih je golema većina njihovih stanovnika izbjegla.
Jedna ovdašnja novinarka ne shvaća smisao svojeg prijekornog pitanja, koje mi je postavila ovih dana: 'Zašto ne želite sudjelovati u paradi?'
Izvještaje o stradanjima čuli smo posredstvom UN-a i HHO-a mnogo kasnije. Paljenje kuća i sam sam gledao čak dvije godine nakon ‘Oluje’. Podmetanje eksplozivnih naprava na gospićko-koreničkom području i području Vojinića od kojih su stradavali oni koji su se vraćali događalo se do 2001. ili 2002. a da za to do danas nije pronađen krivac i za zločin kažnjen. Uostalom, poziv na zaustavljanje egzodusa i stradavanja civilnog stanovništva nije bilo samo rezultat našeg (mojeg i mojih drugova iz SDF-a) antiratnog, mirovnog opredjeljenja, već također i rezultat onoga što je postojalo u dubljim slojevima naše svijesti. U našem sjećanju zapamćene su mnoge scene i izjave iz kojih je progovorio naš poziv protiv vojne akcije i njezinih posljedica. Tako se i danas živo sjećam razgovora s jednim od savjetnika Franje Tuđmana u kasnim popodnevnim satima 1991. godine na južnoj stazi između zgrade Zagrebačkog sveučilišta i Hrvatskog narodnog kazališta, više prema Kazališnoj kavani. Taj pristojni i nikad neprijateljski nastrojeni kolega je Petru Lađeviću, dugo godina generalnom sekretaru SDF-a, i meni, na naša mirovna nastojanja prema pobunjenim Srbima u Kninu i drugim dijelovima onoga što će kasnije biti samoproglašena Krajina, kazao sljedeće: ‘Pustite to, oni su ionako izgubljeni. Njima ne možete pomoći.’
Jednako se tako živo sjećam zaključaka sa sastanka Franje Tuđmana i Dobrice Ćosića (tada predsjednika Savezne Republike Jugoslavije) u Ženevi 1992. godine u kojima su se suglasili da će se hrvatsko-srpsko pitanje rješavati ‘humanim preseljenjem’, a o čemu me je za mišljenje pitao savjetnik lorda Carringtona tokom razgovora u hotelu Esplanade u Zagrebu. Godine 1993., nakon hrvatske vojne akcije u Medačkom džepu, na kraju razgovora diplomat u ambasadi SAD-a u Zagrebu rekao mi je ovo povodom mojeg zagovaranja pregovora između Zagreba i Knina, čemu smo te godine posvećivali posebnu pažnju: ‘Nažalost, možda nećete biti u prilici da o tome pregovarate.’ Krajem 1994. godine ambasador Geert Ahrens, predstavnik EU-a za pitanje položaja manjina na prostoru bivše Jugoslavije u međunarodnom posredničkom timu, pozvao me na razgovor u hotel Westin da bi me obavijestio kako međunarodna zajednica priprema prijedlog plana (kasnije poznatog kao Plan Z-4) za područje Krajine. Pritom je posebno naglasio da će to biti ultimativan plan (‘take it or leave it’, kako je rekao). Godine 1995. na razgovor me pozvao savjetnik (inače, uglednog i časnog hrvatsko-srpskog prezimena) Franje Tuđmana da mi kaže da predsjednik predlaže da odem u Knin. Na moje pitanje s kojom porukom bih trebao otići u Knin, rečeno mi je: ‘Da prihvate Hrvatsku.’ Još nešto osim toga, pitao sam. Ništa više, rečeno mi je. Na moje pitanje: ‘Što ako ne prihvate?’, dobio sam odgovor: ‘Pakovat će kofere.’ Isti mi je pritom na salveti nacrtao kako bi trebala izgledati hrvatsko-srpska teritorijalna podjela. Tada iz toga nisam najbolje razumijevao moguće konzekvence po zaštićene zone u istočnom dijelu Bosne i zaštićene zone u Hrvatskoj, kao što ih se moglo razumjeti koji mjesec kasnije ili danas, nakon dvadeset godina.
Moja moralna obaveza bila je da 5. augusta 1995. upozorim na strašne posljedice koje vojno osvajanje Krajine može ostaviti iza sebe
Ove i brojne druge slične i ne manje relevantne memorijske glose, koje ovdje ne spominjemo, bile su dovoljne da izgovorimo poziv da se operacija obustavi. Novinar koji mi je postavio pitanje ‘o legalnosti i legitimnosti’ to zacijelo nije shvatio kao odgovor. A teško da je to mogao shvatiti on tadašnji, kad jedna njegova današnja kolegica (ne nužno iz iste medijske kuće) ne shvaća smisao svojeg prijekornog pitanja nakon dvadeset godina: ‘Zašto ne želite sudjelovati u paradi?’ To pitanje, koje mi je upućeno nakon sastanka o kompromitaciji arbitražnog sporazuma o razgraničenju između Hrvatske i Slovenije u Piranskom zaljevu, danas, dok ovo pišem, podsjetilo me na jedno drugo pitanje. Nenovinarsko, znači nejavno. Neoficijelno, znači nedržavno. Nepolitičko, znači anacionalno, gotovo ekološko. Pitanje je postavio naš drug, dugogodišnji član Predsjedništva SDF-a i Glavnog odbora SKD ‘Prosvjeta’, ugledni Karlovčanin Vladimir Funduk. Postavio ga je ujesen 1995. godine tadašnjem američkom ambasadoru u Republici Hrvatskoj Peteru Galbraithu. Da mu postavi pitanje Vlado je dobio priliku kroz seriju razgovora koje smo s predstavnicima međunarodnih organizacija Geertom Ahrensom i Thorvaldom Stoltenbergom, te ambasadorima zemalja članica Kontaktne grupe, među kojima i s Peterom Galbraitom, imali koji mjesec nakon vojne parade koju je prije ‘Oluje’ na zagrebačkom jezeru Jarun organizirao tadašnji državni vrh. A pitanje je, kako sam ga zapamtio, glasilo (i glasi još i danas): ‘Da je otišlo 200.000 ptica zbog vode ili vatre, zbog ljudskih radnji u njihovu staništu, malo bi tko u svijetu ostao ravnodušan i mnogi bi izrazili svoju zabrinutost i pozvali na njihovu zaštitu. Zar 200.000 ljudi izbjeglih iz svojih historijskih zavičaja pred operacijom Oluja ne zavređuje bar dio takve pažnje? Zar oni, koje ogromnu većinu nitko nije pitao žele li rat ili ne žele, žele li progonstvo ili ne žele, nemaju pravo kakvo bi, siguran sam, imalo 200.000 ptica?’
Vladimirovo pitanje, tako sam ga doživio tad i tako ga doživljavam i sad, nije bilo ni prijekorno ni optužujuće. Koliko je bilo upućeno Galbraithu, toliko je bilo upućeno i svima nama koji smo sjedili oko stola u dvorani za sastanke SKD ‘Prosvjeta’ u Berislavićevoj ulici u Zagrebu. Ništa manje, znajući ga, Vlado to, na glas, nije pitao i sebe. Ne znam da li je novinar, koji mi je prije podne 5. augusta 1995. postavio ono pitanje, ikada u ovih dvadeset godina postavio sebi ovo pitanje ili bio u iskušenju da ga sebi postavi. Sudeći prema pitanju koje mi je postavila njegova mlađa kolegica 20 godina kasnije, ne vjerujem da je imao priliku vidjeti ono što oči vide, čuti ono što uši čuju i razumjeti ono što um razumije. Ne znam kad će njegova mlađa kolegica biti u prilici da razumije kako pitanje o ‘želji’ nije pitanje o tome zašto ja nemam tu vrstu želje, već pitanje zašto ona ima i zašto sudjeluje u proizvođenju svijesti u kojoj nema mjesta za pitanje koje je Vladimir Funduk postavio sebi, nama i Galbraithu. Ne znam do kad će ekologija dvostruke perspektive biti smatrana poželjnom ekologijom nacionalne svijesti, ali jedno znam. Naučio sam. Obilazeći opustošene postolujne krajeve vidio sam i čuo pustoš. Tamo gdje nije bilo ljudi, nije bilo ni ptica. Bar ne onih koje trebaju ljude i njihova naselja. Onih koje, umjesto podijeljene, imaju zajedničku ekologiju – ekologiju svijesti.
