U očima starice Draginje Crnogorac, koja gazi devetu deceniju života, sabralo se mnogo tuge. Zapamtila je ona, kaže, mnogo zla. Nijedno je nije mimoišlo. Izboranog čela, drhtavih ruku i pogleda koji se gubi u kamenitim visovima Dinare, Draginja svoju starost živi sama i usamlјena. Nikad se nije udavala, a sav radni vijek, kao i većina ovdašnjeg stanovništva, posvetila je ovčarstvu. Budila je zore, ispraćala sumrake, živeći mirno i tiho u svojoj Polači, mjestu pored Knina. Za osnovno je uvijek imala, a više od toga nije ni želјela. Bila bi njena starost mirna i spokojna, kaže ova starica, da se nije desilo izbjeglištvo. Sa suzama u očima prisjetila se onog dana kada je ostavila sve što je stekla: imovinu, uspomene, grobove roditelјa…
- Nikad neću zaboraviti taj vreli avgustovski dan. Vidim, svi u selu strahuju, ne znaju šta nosi dan, a šta noć. Strah me uhvatio, a koga i ne bi? Ipak, i dalјe sam vjerovala da se neće desiti što se desilo. Odjednom je počelo da se čuje granatiranje, grmjelo je sa svih strana. Ne daj Bože nikome! Vidim da se mora bježati, da se mora glava spašavati. Ili idi, spasi glavu i sve ostavi, ili ostani i pogini. Tako je bilo – priča Draginja, trlјajući suzne oči.
Nisam više mogla ćutati. Nestalo mi straha. Odem do njih i kažem im da ih bude sramota to što rade, da ne uzimaju tuđe. Iako su bili obični plјačkaši, malo su se postidjeli. Nije im bilo pravo
Zajedno s ostalim Polačanima krenula je na put za nigdje. Kada je i najviši vrh Dinare iščezao iz njenog pogleda, shvatila je kako je vrag odnio šalu. U traktorskoj prikolici, gledajući u izbjegličkoj koloni nepoznate predjele, više gladna nego sita, mislila je na svoju Polaču, na ovce koje su joj ostale, strahujući šta će biti sa njima. Kako i ne bi, kada im je posvetila sav svoj život. Ćutanjem kojim skriva bolne ožilјke prošlosti, Draginja prikriva svoju izbjegličku priču. Tek od drugih saznajemo da je par godina provela u Lajkovcu, u tuđoj zemlјi, među tuđim lјudima. Vratila se čim su stvoreni osnovni preduslovi. Na pomen priče o povratku Draginjine oči najedanput bivaju veselije.
- Vratila sam se čim sam mogla. Nije tuđi svijet za mene. Za mlade možda jeste, ali za mene nije. Stara sam ja za navikavanje. Znala sam da neće biti nimalo lako, ali sam bila spremna da trpim. Slađa je voda tamo gdje si rođen nego sva blaga tuđeg svijeta – kaže Draginja, prisjećajući se trena kada je nakon toliko godina ponovo ugledala kućni prag, dinarske visove i dobro znane predjele kamenite Polače.
- Bilo je to kao da sam se rodila drugi put. Sve oplјačkano i pusto, a meni srce puno. Hoće iz grudi da iskoči. Tada sam sebi rekla da iz Polače neću nigdje dok sam živa. Ovdje su grobovi mojih roditelјa, pa biće i moj, kad za to dođe čas. Počela sam život ispočetka. Prikupila najosnovnije, ponovo zametnula nešto ovaca uz pomoć humanitarnih organizacija, i nastavila tamo gdje sam stala.
Pošto joj je kuća u kojoj je živjela bila neuslovna, spavala je kod komšija. Danju je, kako je znala i umjela, sređivala svoj nekadašnji i budući dom, koji je bio prepun razbacanih stvari iskidanih jorgana i jastuka u kojima je, ni sama ne zna ni ko ni kada, vjerojatno tražio ostavlјeni novac, kojeg Draginja nije imala ni tada ni danas. Kada je ispraznila i očistila kuću, uz pomoć rijetkih komšija skovala je drvena vrata. Čim su vrata na kući bila spremna za zaklјučavanje, Draginja se zahvalila komšijama na gostoprimstvu i ponovo, nakon nekoliko godina, zanoćila u svojoj kući.
- Od sreće nisam mogla zaspati. S druge strane bio me je i strah. U selu nas je bilo malo, svega nekoliko staraca, a još uvijek su dolazili oni koji su iz pustih kuća iznosili ono što je preostalo. Svi smo se bojali tih lјudi, a mnogi se nisu smjeli ni pojaviti iako su znali da otimaju baš njihovo. Takva su, dijete moje, tad vremena bila. Dođe njih nekoliko kamionom, pa iznose što nisu iznijeli drugi. Jednom su tako došli, kucali na ona moja jadna vrata, a ja se bila ućutila i nisam se javila. Udarali su više puta, a ja ništa. Onda su otišli. Drugi dan eto ih opet. Ja sjedim vani ispred kuće kad vidim da ti plјačkaši po komšijskim kućama opet traže šta bi mogli uzeti. Nisam više mogla ćutati. Nestalo mi straha. Odem do njih i kažem im da ih bude sramota to što rade, da tu lјudi žive i da ne uzimaju tuđe. Iako su bili obični plјačkaši, malo su se postidjeli. Nije im bilo pravo. Od tada su dolazili rijetko, tek ponekad, ali u druge krajeve sela. Moje ih oči više nisu vidjele, priča naša sugovornica.
Vremenom je u Polaču pristizao sve veći broj povratnika. Jedni su dolazili na nekoliko dana, da obiđu opustošena imanja i grobove srodnika, drugi su obnavlјali kuće i odmah nakon obnove vraćali se trajno. Kako je broj povratnika rastao, tako je i Draginji bivalo sve lakše. Imala je, kaže, s nekim popiti kavu, ispričati se, požaliti, ali i zatražiti pomoć.
- Sada je već teško, godine me stigle. Teško hodam, sama sam, ali ne žalim. U svojoj sam kući, nikome ne smetam i niko ne smeta meni. Živim kako umijem i znam, ali teško mi pada kada vidim travu u bašti, ovce više ne mogu držati… A navikla sam – kaže Draginja tužno saginjući pogled.
- Radila sam po cijeli dan još od djetinjstva, pomagala roditelјima, bratu, komšijama, a onda i sama godinama držala ovce i od toga pristojno živjela. Da nije bilo rata svima bi nam bilo bolјe, ali šta se može?! Meni je najbitnije da ujutru kad ustanem pogledam u Dinaru. Odmah mi je i lakše i ljepše, a ostalo kako Bog dragi da…
Draginja Crnogorac danas preživlјava zahvalјujući socijalnoj skrbi, a redovno je obilaze i geronto-domaćice iz Knina o kojima ova starica ima samo riječi hvale. Tu su rodbina i komšije da katkad pripomognu ovoj starici, čiji je život protkan patnjom i tugom, ali i snažnom volјom da se, kao moćna Dinara, odoli svim životnim burama.
