Malezijska novinarka Wan Noor Hayati Wan Alias 26. siječnja napisala je tri statusa na Facebooku. U jednom od njih upozorila je na potencijalnu opasnost koja prijeti od dolaska tisuću kineskih državljana koji su navodno plovili prema Maleziji na kruzeru. U tom trenutku nije mogla znati da će zbog tih statusa završiti u zatvoru. Nekoliko dana kasnije Hayati je optužena po tri točke optužnice zbog ‘uzbunjivanja javnosti’. Ukoliko bude osuđena, mogla bi dobiti do dvije godine zatvora.
Hayati nije jedina novinarka uhapšena zbog izbijanja epidemije Covida-19. Kineski novinar Li Zehua dao je otkaz na državnoj televiziji CCTV kako bi mogao slobodno izvještavati o situaciji u Wuhanu, kineskoj provinciji u kojoj je počela epidemija novog koronavirusa. Li, koji je na različitim društvenim mrežama objavljivao svoje video snimke, uhapšen je 26. veljače. Nepoznati muškarci posjetili su ga dok je preko videa razgovarao s prijateljem, pa je trenutak njegovog hapšenja snimljen. Li je ujedno i jedan od troje kineskih novinara i blogera koji su nestali u vrijeme dok su izvještavali o pandemiji.
Ovi slučajevi bili su prvi signali da će se mnoge vlade diljem svijeta boriti ne samo protiv širenja virusa, već i protiv novinara i medija, usprkos apelima upućenima vladama da podrže neovisno novinarstvo u vrijeme ove ekstremne krize. Tedros Adhanom Ghebreyesus, generalni direktor Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) naglasio je nekoliko puta da je točno i pravovremeno informiranje ključno za borbu protiv pandemije. Freedom House, američka organizacija za zaštitu demokracije, napisala je da su ‘slobodni mediji od vitalne su važnosti u izvanrednim situacijama. Ne smije biti državne cenzure niti bilo kakvih drugih restrikcija slobodnom protoku informacija’.
Restrikcije uključuju zastrašivanja i druge oblike maltretiranja koji otežavaju ili potpuno onemogućavaju rad novinara, hapšenja, napade i prijetnje tužbama
Unatoč tome, dok se virus širio svijetom jedva da je prošao dan u drugoj polovici ožujka bez vijesti o kršenju medijskih sloboda u sve većem broju zemalja, o čemu svjedoči i izvještaj bečke organizacije International Press Institute (IPI). Restrikcije uključuju zastrašivanja i druge oblike maltretiranja koji otežavaju ili potpuno onemogućavaju rad novinara, hapšenja, napade i prijetnje tužbama.
U većini zemalja vlasti organiziraju redovite konferencije za medije o situaciji s Covidom-19, no mnoge od njih ograničavaju pristup nepoželjnim novinarima. Vlada Nikaragve, primjerice, u potpunosti je zabranila neovisnim novinarima da dolaze na konferencije. Neovisni mediji nemaju pristup službenim brifinzima ni na Filipinima, već ih mogu samo pratiti putem interneta i na isti način postaviti pitanja koja pregledavaju moderatori, i to isključivo prije početka službenih obraćanja. Slične mjere uvedene su i u Mađarskoj, gdje se službena priopćenja prenose na televiziji ili izravnim prijenosom na internetu, a novinari pitanju moraju dostaviti prije početka priopćenja. Takvim formatom ne samo da dužnosnici mogu filtrirati pitanja, već je u potpunosti onemogućeno traženje dodatnih pojašnjenja. Neke države, poput Slovenije i Češke Republike, već su najavile da će takvi brifinzi biti u potpunosti obustavljeni.
Druge zemlje poduzele su još drastičnije mjere. Kina je, primjerice, protjerala američke novinare koji izvještavaju za New York Times, Washington Post i Wall Street Journal, dok je vlada Egipta ukinula akreditaciju Ruth Michaelson, novinarki Guardiana koja je potom bila prisiljena napustiti zemlju.
U slučajevima kada maltretiranje ne upali, vlasti pribjegavaju oštrijim mjerama, pa su tako turski novinari Mustafa Ahmet Oktay i Eren Sarikaya uhapšeni 20. ožujka zbog izvještavanja o epidemiji. Dva dana kasnije u Venezueli je uhapšen novinar Darvinson Rojas, a policija je od njega tražila i da oda izvore od kojih je dobio statističke podatke o broju oboljelih. U Nigeru je neovisni novinar Kaka Touda priveden zbog objava na društvenim mrežama, a Tajlanđanin Danai Ussama također je uhapšen iz istog razloga.
Novinare na terenu često fizički napada policija, a ponekad i drugi građani. Tholi Totali Globy, novinar Televizije Alfarji u Demokratskoj Republici Kongo pregažen je policijskom vozilom dok je izvještavao o epidemiji Covida-19, uslijed čega je zadobio višestruke ozlijede. U Indiji je također zabilježeno više fizičkih napada na novinare, od kojih je njih sedmero ozlijeđeno, dok je na Kosovu na tročlanu novinarsku ekipu nasrnula skupina ljudi. Televizijska ekipa u Boliviji bila je izložena maltretiranju i zatvorena u tržnom centru dok je izvještavala o kršenjima pravila karantene.
U Italiji, državi trenutno najpogođenijoj pandemijom, ni novinari nisu sigurni pa su dvojica napadnuta metalnim palicama u gradu Livornu, dok je jedan fotoreporter pretučen i opljačkan u Torinu. Napadi na novinare koji izvještavaju o epidemiji zabilježeni su i u Ukrajini, Trinidadu i Tobagu i Keniji.
Mnoge vlade koje su politički analitičari već ranije okarakterizirali kao autoritarne ili hibridne režime u pandemiji vide priliku za dodatnim gušenjem medijskih sloboda, pri čemu te restrikcije najčešće nazivaju mjerama za sprečavanje širenja lažnih vijesti. Iskustva iz nekih zemalja već su, međutim, pokazala da su prve mete takvih zakonskih mjera oni koji kritiziraju vlade, a Freedom House je u svom priopćenju konstatirao da su ‘krivične presude za distribuiranje netočnih informacija disproporcionalne i podložne arbitrarnoj primijeni i zloupotrebi’.
U Mađarskoj se službena priopćenja prenose na televiziji ili izravnim prijenosom na internetu, a novinari pitanju moraju dostaviti prije početka emitiranja
Federalni regulatori u Rusiji, primjerice, zakon o sprječavanju širenja lažnih vijesti koriste kao alat za cenzuriranje izvještaja o pandemiji, a pojedinim medijima već je naređeno da uklone sadržaje sa svojih platformi i određene su im drakonske globe. U Mađarskoj nedavno usvojeni zakon omogućava vladi da zemljom upravlja dekretom na neograničeni rok i da postroži kazne za ‘širenje dezinformacija’. Objavljivanje ‘lažne tvrdnje ili istinite činjenice na iskrivljeni način’ sada je postalo kazneno djelo čije počinjenje može rezultirati kaznom zatvora.
‘Nova komunikacijska strategija vlade može se zloupotrijebiti kao osnovni kriterij prilikom odlučivanja o tome što se smije napisati, a što zaslužuje zatvorsku kaznu’, napisala je Ágnes Urbán, istraživačica u organizacija Mérték Media Monitor. U zemlji u kojoj visoki dužnosnici neovisno izvještavanje rutinski nazivaju fake newsom, šanse da se zbog toga završi u zatvoru prilično su velike.
Sredinom ožujka u Rumunjskoj je također dekretom proglašeno izvanredno stanje kojim se ograničavaju sloboda izražavanja i pristup informacijama. Vlasti namjeravaju monopolizirati cjelokupnu službenu komunikaciju o širenju Covida-19 i priskrbiti si ovlast da izdaju naredbe o uklanjanju tekstova ili web stranica koje će prethodno optužiti za širenje ‘lažnih informacija’. Pritom nije jasno kako se ‘lažna informacija’ definira.
Dumitrita Holdis, istraživačica u Centru za medije, informacije i društvo (CMDS) napisala je kako su ‘brzina i lakoća s kojima se ovakve mjere donose izrazito zabrinjavajuće za medijske radnike, ali i za sve ostale članove društva’.
Popis zemalja koje implementiraju slične mjere, javlja IPI, povećava se iz dana u dan. Filipinski predsjednik Rodrigo Duterte potpisao je zakon koji mu daje specijalne ovlasti poput prava na izricanje zatvorskih kazni za širenje ‘lažnih vijesti’. Izvanredno stanje u Tajlandu vladi dozvoljava da ugasi bilo koji medij optužen za širenje ‘lažnih vijesti’. U Hondurasu je vlada na epidemiju reagirala suspenzijom članka ustava kojim se zabranjuje cenzura i štiti sloboda izražavanja. U Armeniji je vlada izdala naredbe za 22 medija da uklone ili izmijene sadržaje o virusu koje je sama ocijenila kao ‘netočne’.
‘Svjedočimo usponu novog regulatornog poretka koji predstavlja prijetnju samom opstanku neovisnog novinarstva’, rekao je Marius Dragomir, direktor CMDS-a. ‘Svo to legalizirano ludilo ostat će s nama i nakon što pandemija završi jer će nas vlade nastojati uvjeriti da je to nova normalnost’.
Egipatsko vijeće za medije također je u sklopu navodne borbe protiv lažnih vijesti povećalo nastojanja za cenzuriranjem medija, blokiranjem web sajtova i kaznenim progonom korisnika društvenih mreža, a kaznene mjere uvedene su i u Bosni i Hercegovini i u Južnoafričkoj Republici. U Omanu su vlasti otišle korak dalje pa izdavačima naredile da u potpunosti obustave tiskanje svih novina i časopisa.
U Omanu su vlasti otišle korak dalje pa izdavačima naredile da u potpunosti obustave tiskanje svih novina i časopisa
Zbog ovih poteza brojne su međunarodne organizacije izrazile zabrinutost i upozorile da pandemija, unatoč tome što predstavlja javnozdravstvenu prijetnju te time vlade prisiljava da implementiraju izvanredne mjere, ne smije dovesti do restrikcija medijskih sloboda. ‘Slobodan protok informacija od još je veće važnosti u ovakvoj situaciji, i u smislu informiranja javnosti o vitalnim mjerama za suzbijanje virusa i za održavanje nužne razine otvorenosti dijaloga o adekvatnosti mjera koje se uvode kako bi se time zadobilo povjerenje javnosti’, rekla je Barbara Trionfi, izvršna direktorica IPI-ja. ‘Od vitalne je važnosti da se zdravstvena kriza ne iskoristi kao izgovor za donošenje po hitnoj proceduri regresivnih regulativa koje će negativno utjecati na medijsko praćenje krize i njezine posljedice te potencijalno ostati na snazi i nakon što ona završi, ograničavajući tako medijske slobode i ušutkujući kritičke glasove.’
Tri visoka predstavnika međunarodnih organizacija, David Kaye, UN-ov posebni izvjestitelj za zaštitu slobode medija, Harlem Désir, predstavnik Organizacija evropske suradnje OESS za slobodu medija i Edison Lanza, specijalni izvjestitelj Američke komisije za ljudska prava (IACHR) objavili su zajedničku izjavu u kojoj naglašavaju važnost prava na pristup informacijama u izvanrednim situacijama. Pozvali su vlade da omoguće pristup istinitim informacijama o prirodi prijetnje koju predstavlja virus, da se suzdrže od blokiranja pristupa internetu i ‘ulože izuzetne napore da se zaštiti rad novinara’. Od vlada i tehnoloških kompanija zatražili su da se protiv dezinformiranja bore tako što će ‘same pružati pouzdane informacije’ te da ograniče korištenje tehnologije za nadzor građana.
Izjavu Kayea, Désira i Lanze podržalo je i devet uglednih organizacija koje se bave slobodom medija, poput Međunarodne federacije novinara, Reportera bez granica i Međunarodnog instituta za medije. One su pozvale evropske lidere da zaštite slobodan protok informacija i osiguraju poštivanje temeljnih ljudskih prava, uključujući i slobodu medija. Zatražile su od vlasti da ‘medijskim profesionalcima omoguće puni pristup onima koji donose odluke kao i svim drugim ljudima koji sudjeluju u borbi protiv zdravstvene krize’. Uvažavajući da su neke izvanredne mjere nužne za borbu protiv pandemije, medijske organizacije naglasile su da te mjere moraju biti ‘proporcionalne, privremene, strogo vremenski ograničene i podložne redovitoj kritičkoj analizi’. Hoće li ova upozorenja imati utjecaja na ponašanje vlada još nije poznato, no recentni događaji ne daju nikakvih razloga za optimizam.
Tekst je izvorno objavljen na stranicama Centra za medije, podatke i društvo Srednjoevropskog sveučilišta (CEU) u Budimpešti. S engleskog ga je prevela Tena Erceg
