Velik broj ljudi svake godine dolazi na Petrovu goru na obilježavanje proboja partizana i naroda iz ustaškog obruča u maju 1942. Međutim, malo je poznato da je majskom proboju prethodio neuspješan pokušaj probijanja obruča mjesec dana ranije, o čemu za Novosti svjedoči Mile Knežević (1926.), koji je u dječačkoj dobi sudjelovao u tim historijskim zbivanjima.
- Spomenik Vojina Bakića se nalazi na Velikom Petrovcu, najvišoj koti Petrove gore (507 metara), lokaciji neuspješnog partizanskog napada na ustaško-domobranske položaje izvršenog 1. aprila 1942. godine, o kojem se za razliku od uspješnog majskog proboja i spašavanja okruženog naroda, manje zna i manje priča - govori Knežević.
Ustaše su jakom vatrom iz pješadijskog naoružanja spriječili napad i natjerali partizane da se povuku uz velike gubitke
Od početka ustanka Partizani na Kordunu bili su trn u peti ustaškom režimu pa su lokalni logornici krajem 1941. od poglavnika tražili konačno rješenje partizanskog pitanja. Ustaše su tako u decembru 1941. krenuli u ofenzivu na sjeverne dijelove Korduna između Kupe i pruge Karlovac - Vrginmost, a to je bila i jedina prilika u ratu da Ante Pavelić bude viđen na frontu, istina daleko od prvih položaja. Tokom te ofenzive, 21. decembra u šumi Brezje kod Lasinje, pobijeno je preko 1.500 nevinih srpskih civila, mahom žena, djece i staraca iz Prkosa i drugih obližnjih sela. Partizani su se konsolidirali i 12. januara 1942. oslobodili Vojnić. Zarobljavanjem brojnih ustaša i domobrana došli su do mnogo oružja. To je otvorilo mogućnost za formiranje dva partizanska odreda – prvog na Petrovoj gori, a drugog na području prema Slunju i Plaščanskoj dolini.
Partizanske aktivnosti uvjetovale su krajem marta ofenzivu ustaša na Petrovu goru, pri čemu su jake ustaško-domobranske snage zauzele dominantne kote Veliki Petrovac i Magarčevac, i utvrdile se na njima kako bi im bile baza za daljnje napredovanje. Tada se na Petrovoj gori nalaze Treći partizanski bataljon, prva četa Drugog partizanskog bataljona sa štabom Prvog kordunaškog odreda i desetak hiljada srpskih civilnih izbjeglica iz kotara Vojnić i Vrginmost.
Štab odreda donosi odluku da, iako s malobrojnim snagama, potpomognutima pripadnicima rezervnih jedinica koji nisu imali naoružanje, ustaško-domobranske snage s Velikog Petrovca budu napadnute i protjerane. No u štabu nisu raspolagali potpunim i točnim podacima o stvarnom stanju, rasporedu, jačini i lokaciji utvrđenja, pa je 1. aprila 1942. započet napad s istočne i zapadne strane Petrovca. Kako je tokom noći pao snijeg, niska temperatura i poledica onemogućili su napredovanje. Ustaše su jakom vatrom iz pješadijskog naoružanja spriječili napad i natjerali partizane da se unatoč iskazanog herojstva, povuku uz velike gubitke - 22 naoružana partizana i 50 "roguljaša".
- Među poginulima bila je i Dragica Bulat, sestra kasnijeg generala i narodnog heroja Rade Bulata; kao studentica medicine i sanitetska referentica 3. bataljona mogla je ostati u pozadini, ali je rekla: "Kada gine mladost Korduna, neka ginem i ja". Uostalom, ne pamti se da se za tako kratko vrijeme za juriš prijavilo na stotine dobrovoljaca. Nakon borbe, ustaše su krenuli s masovnim ubojstvima, ali nisu postigli osnovni cilj: uništenje partizanskog pokreta. Zbog toga su početkom maja 1942. pokrenuli drugu ofenzivu pod nazivom "Obruč" tokom koje je zabilježen čuveni proboj u noći s 13. na 14. maj – govori Knežević.
Pod komandom ustaškog potpukovnika Ante Moškova bilo je u maju oko 10.000 ustaša, domobrana i talijanskih vojnika koji su ih podržavali topovima i tenkovima. Njima nasuprot bilo je oko 730 partizana i preko 10.000 civila. Podijeljeni u tri grupe, partizani među kojima je bio i Knežević, uspjeli su se probiti prema Biljegu i željezničkoj stanici Vojnić, kao i prema Magarčevcu, a za njima su krenuli civili, spašavajući se tako od ustaških zvjerstava.
- Planirali smo proboj u smjeru Vojnića jer neprijatelj nije računao da bismo išli tim smjerom, a imali smo informaciju da je na tom dijelu fronta, jedinica sastavljena od vojnika s malo ili nimalo borbenog iskustva. To i podatak da smo krenuli za vrijeme podjele doručka, kad su vojnici bili opušteniji, doprinijelo je našem uspjehu. Obruč je probijen uz 23 poginula borca, ali je tih dana stradalo civilno stanovništvo - preko 1.300 žena i djece, bilo na Petrovoj gori, bilo u srpskim selima prema Lasinji kuda su se povlačili ustaše. Tokom tri proljetna mjeseca 1942., u selima kotara Vojnić i Vrginmost ubijeno je 3.454 Srba, a oko 2.500 žena i djeca odvedeno je u logore, mahom u Jasenovac.
- Preživjeli su se vratili na svoja zgarišta, pa je i ta ofenziva pretrpjela neuspjeh, a Kordunaši se potvrdili kao dobri borci - zaključuje Knežević koga je kasniji ratni i poratni put odveo u druge dijelove Jugoslavije.
- Nakon oslobođenja 1945. godine, narod je održavao zborove na Biljegu, a tek kasnije, s izgradnjom Bakićevog spomenika i spomen-kosturnice u kojoj su simbolički sahranjeni poginuli partizani, među kojima i učesnici neuspjelog prvoaprilskog juriša, komemoracije su preseljene na Veliki Petrovac - priča Knežević. Nakon smrti Josipa Boljkovca i generala Dragana Pajića koji je bio i ranjen 1. aprila 1942., naš sugovornik jedini je preostali učesnik događaja na Petrovoj gori.
Podsjetimo, Bakićev spomenik je građen preko deset godina, a završen je 1982. godine. Do početka 90-ih stjecište je brojnih ekskurzija učenika i poštovalaca NOB-a. Otada počinje njegova svakovrsna devastacija, tako da se komemorativni skupovi održavaju u blago rečeno, post apokaliptičnom okruženju. Jedno od remek-djela svjetskog memorijalnog kiparstva je od početka 90-ih do prošle godine kad je skinuta oprema, služilo i kao (ilegalni) repetitor za HRT i mobilnu telefoniju. Na obližnjem Magarčevcu sagrađeno je radio-relejno čvorište kao dio mreže za komunikaciju Jugoslavenske narodne armije za slučaj rata ili prirodnih nepogoda. I ono je sada napušteno i izloženo propadanju.
Uostalom, i nekadašnja partizanska bolnica za čiju je obnovu krajem prve decenije ovog vijeka svojevremeno uloženo dosta sredstava, također tiho propada, iako bi, zajedno s ostalim spomenicima morala biti zaštićena.
