Unatrag manje od dvadeset mjeseci, preminula su šestorica novinara koje sam dugo i dobro poznavao, a za neke od njih usudio bih se reći da smo bili prijatelji. Prijateljstvo je, uostalom, subjektivni osjećaj prema nekome; ne postoje i ne trebaju postojati kriteriji koje treba zadovoljiti da bismo spram nekog osjećali prijateljstvo, a teško da ta emocija može duže poživjeti ako nije uzvraćena barem donekle, niti prijateljstvo treba značiti odsustvo razuma u doživljaju onog drugog ili druge. Otišlo je šest, po mom mišljenju, vrlo markantnih i međusobno tako različitih ličnosti našeg novinarstva, različitih u pogledu žurnalističkog profila i karaktera, ali gotovo istih ili veoma sličnih u strasti prema novinarstvu, u posvećenosti tom zanatu koji, eto, iščezava pred našim očima. Sve to, mimo smrti u relativno kratkom vremenskom razmaku, spojilo ih je u ovom tekstu, kao i to što mi je svaki od njih – u cijelosti ili u nekim aspektima svog življenja novinarstva – predstavljao nedostižni uzor. No budući da oduvijek zazirem od one vrste pisanja o pokojnicima što se na kraju svede na što obilnije, što eksplicitnije i što nekritičnije pisanje o samome sebi, nastojat ću da ovaj zapis lišim privatnog, u svakom smislu privatnog, najviše koliko mogu. Kažem – privatnog; ne i subjektivnog. Ovo je šest bilješki o novinarima koji bi mogli nadahnjivati neke buduće novinarke i novinare ako iz tog poziva – za sve njih to je bio poziv, a ne posao – ne budu sasvim iskorijenjene vrijednosti koje mu daju smisao. U tekstu koji slijedi pojavljuju se redom kojim su napustili ovaj svijet.

 

Željko Matić (Foto: Goran Stanzl/PIXSELL)

Željko Matić (Šibenik, 1961. – Zagreb, 2020.)

Radio 101 bio je ključni i najveći dio njegove karijere, a on jedan od najzaslužnijih što je Stojedinica krajem osamdesetih i u dobrom dijelu devedesetih, uza sve ostale vrline i mane, bila kuća poštenog i inovativnog novinarstva: toga nema bez otpora vlasti i moći. Matićev otpor nije dolazio iz ideologije, iz ovakvog ili onakvog inata, iz revolucionarnog zanosa i aktivizma, nego iz pameti, maksimalne upućenosti i elementarnog samopoštovanja. Bio je sumnjičav i prema vlasti i prema opoziciji, bio je skeptičan prema svemu i svakome, s vremenom i prema nekim vrijednostima i idejama koje nisu zasluživale skepsu u tolikoj mjeri, pa je utoliko, što bi se reklo, bio težak i bilo je relativno lako, kako su godine prolazile sve lakše, upasti s njime u prepirku ili međusobno žustro uvjeravanje. Prepoznavao sam momente kad je govorio i ono što ne misli – nikad, doduše, gluposti – samo da proizvede reakciju, da isprovocira izvlačenje krajnjih argumenata, da samome sebi raščisti neku nedoumicu.

Matić je bio čovjek širokih interesa i širokog dijapazona tema – godinama je, uostalom, bio dopisnik Glasa Amerike – ali doživljavao sam ga kao zagrebačkog novinara u najboljem značenju, premda ga je rodna Dalmacija uvelike određivala. Izvan konteksta Stojedinice bio je na brisanom prostoru, na gostujućem terenu, koliko god se i kasnije uspješno i zapaženo bavio novinarstvom. Kontekst je neizrecivo važan, mada je vjerojatno popularnije tvrditi da je dobar novinar naprosto dobar novinar, neovisno o tome kime su i čime okruženi njegovi tekstovi, neovisno o cjelini. Može biti da je takav slučaj sa stvarno dobrim novinarima i novinskim piscima, ali uvjeren sam da nije s onim naročitima i autentičnima: takvi najbolje i najviše daju kad se njihova profesionalna frekvencija poklopi s frekvencijom redakcije, odnosno većine ljudi koji čine redakciju.

 

Frano Mioč (Foto: Screenshot/YouTube)

Frano Mioč (Livno, 1957. – 2021.)

Nema te novinarske škole i nema tih knjiga iz kojih se može naučiti kako desetljećima kao lokalni novinar voziti slalom između vanjskih i unutrašnjih pritisaka. Da bi se u tome uspjelo treba znati s ljudima, a Vanja Mioč je to znao

Cijelu svoju karijeru bio je lokalni novinar u najpozitivnijem značenju tog pojma. Vanja, kako su ga svi zvali, radio je na livanjskom radiju i godinama bio dopisnik Slobodne Dalmacije. Malo je dosega u novinarstvu koji se mogu mjeriti s poštovanjem i autoritetom izgrađenim svakodnevnim izvještavanjem iz provincije u kojoj oduvijek živiš, u kojoj te svi znaju i sve znaš, u kojoj do tebe može doći tko god želi i reći ti što god hoće. To dostignuće naročito je veliko u ratnim i poslijeratnim kaotičnim okolnostima u kojima jedni propadaju dok se drugi uspinju, u kojima se lako gube obraz i glava, u kojima se linijom manjeg otpora sklizne u bezdušnost nacionalizma. Vanja je zarana shvatio da se poštovanje sugrađana i pažnja čitalaca ne osvajaju podilaženjem sredini i nezamjeranjem moćnima, ali i to da će brzo izgorjeti ako se oda bezglavom i isključivom tjeranju inata s čaršijom i s onima koji presudno oblikuju duh i raspoloženje kolektiva. Između tih krajnosti nalazi se prostor zasijan minama i mogućim sukobima interesa na svakom koraku. Nije to kao doći odnekud, boraviti dan-dva, objaviti neki razorni tekst i vjerojatno se više nikad ne pojaviti u gradiću. Dopisnik ne može izbjeći susret s nekim koga je naljutio svojim tekstom, a vrlo često ne može izbjeći ni situaciju da je naljutivši jednog čovjeka rasrdio i mnoge druge, katkad i članove svoje uže ili šire obitelji kojima su se – ni krivima ni dužnima – zatvorila neka vrata, propali neki planovi.

Nema te novinarske škole i nema tih knjiga iz kojih se može naučiti kako desetljećima kao lokalni novinar voziti slalom između vanjskih i unutrašnjih pritisaka, između ovih i onih lojalnosti od kojih ni jedna nije bezvrijedna, kako ne izletjeti na nekom zavoju, kako se ne polomiti i kako ne odustati. Da bi se u tome uspjelo, nije dovoljno vladati tehnikom zanata, dobro pisati, biti iznadprosječno informiran. Treba, prije svega, znati s ljudima, a to nikad ne znači samo lijepe riječi, ugodne susrete i pristojnu komunikaciju. Vanja Mioč znao je s ljudima.

 

Miloš Vasić (Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL)

Miloš Vasić (Beograd, 1947. – Beograd, 2021.)

Mišin novinarski put, barem iz moje čitalačke perspektive, ponajviše je obilježen pisanjem u beogradskom Vremenu od početka devedesetih pa naovamo. Pisao je o temama koje su me generalno najviše zanimale i o kojima sam i sam ponešto pisao u kontekstu Hrvatske: politika, organizirani kriminal, ratni zločini, tajne službe, vojska, ulica. Počesto je pisao na način koji nisam bio ozbiljno registrirao prije susreta s njegovim tekstovima: tematski članak bez citiranja sugovornika, ali s mnogim sugovornicima zaštićenog identiteta i dugogodišnjim pouzdanim izvorima, krajnje informirano i podacima izdašno iznošenje pozadine i konteksta nekog događaja, ali bez prelaska u suhoparnost komentara, napisano majstorski i zavodljivo, uvjerljivo i uzbudljivo, s detaljima i digresijama koji stvaraju gotovo intimnu atmosferu i navode čitatelja da vjeruje autoru, da mu vjeruje na riječ jer autor nema ništa osim riječi, autor nije ni policajac, ni tužitelj. Vrhunski domet tog pristupa bila je knjiga o atentatu na premijera Zorana Đinđića.

Vasić je bio duboko zainteresiran da razumije pogani svijet o kojem je pisao, da pronikne u njegovu srž, a istovremeno se njegova distanca prema tom svijetu pružala do samog ruba prezira. To je, zapravo, jedini koncept pisanja o pobrojanim temama koji je brana gubitku vjerodostojnosti, propadanju u propagandu. To je, naravno, na duge staze uspjelo vrlo rijetkima.

Mišo je povremeno pisao i tekstove o naizgled neozbiljnim temama, o svakodnevici i njezinim ritualima, o hrani, piću, kafani. I u tome je bio drukčiji od svih koji su se upuštali u to sklisko područje. Nije bio imitator i mistifikator, nije pisao o onome što će ostati trajno nedostupno i nerazumljivo velikoj većini njegovih čitatelja, nisu mu ti tekstovi bili sredstvo da se pohvali, da izazove zavist, da paradira s egzotičnim iskustvima pred finim svijetom što jedva spaja kraj s krajem. Umio je da prenese na papir ono što je živio: skromno i građanski decentno uživanje u malim stvarima i trenucima obične ljudske radosti.

 

Ilija Maršić (Foto: HND)

Ilija Maršić (Proložac Donji, 1941. – Split, 2022.)

Maršić je 1993. predvodio štrajk radnika Slobodne Dalmacije protiv HDZ-ovske okupacije pod egidom privatizacije. Poražen je u toj bici, ali je ostao dosljedan i dostojanstven, nije mu padalo na pamet da se odrekne svojih uvjerenja

Barba Ilijin novinarski dar bio je ponajprije urednički i organizacijski. Bio je jedan od dvojice-trojice ključnih operativaca Slobodne Dalmacije u vrijeme njezina najvećeg profesionalnog i tiražnog uzleta, u drugoj polovici osamdesetih i prve tri godine devedesetih, u vrijeme glavnog urednika Joška Kulušića. Ilija je bio šef dopisničke mreže, koja je primarno bila koncentrirana u Dalmaciji i donekle u Hercegovini, što je bila kičma Slobodne: svaka čast, govorio je, i velikim kolumnistima, i važnim nacionalnim temama, i Saboru i Pantovčaku, ali Slobodna počiva na dopisniku iz Sinja, iz Makarske, s Brača, na tome da taj dopisnik prije drugih pošalje vijest koju ljudi trebaju znati. Vjerovao je da novine imaju smisla samo ako istinski žive sa zajednicom kojoj se obraćaju. Poznavao je u dušu svakog dopisnika, nikog nije smatrao manje važnim; obilazio ih, razvijao im privrženost zanatu i redakciji umjesto poslušnosti općinskom komitetu, stranačkom odboru, lokalnom šerifu, gvardijanu, i držao visoko letvicu zanatskih standarda i očekivanja.

Ilija je 1993. predvodio štrajk radnika Slobodne Dalmacije protiv HDZ-ovske okupacije pod egidom privatizacije u izvedbi Miroslava Kutle. Branio je svoju kuću i ono što je dotad postigao, jer je znao da nadiru oni koji će sve srušiti u ime partije, ideologije i vlastitog materijalnog interesa. Poražen je u toj neravnopravnoj bici, ali ostao je dosljedan i dostojanstven, nije mu padalo na pamet da se odrekne svojih uvjerenja i da pristane na ponižavajuće paktove s "pobjednicima". Nije to bila stvar zadrtosti ili ogorčenosti, nego naprosto nije mogao protiv svega u što je vjerovao kad je riječ i o novinarstvu, i o životu.

 

Vladimir Matijanić (Foto: Screenshot/N1)

Vladimir Matijanić (Livno, 1972. – Split, 2022.)

Bio je jedan od najboljih i najkompletnijih novinara koje sam znao, koje sam ikad čitao. Spojio je spisateljski talent s fanatičnom upornošću u dolasku do vijesti, spojio je pamet i hrabrost, rijetko viđenu znatiželju i istraživačku vještinu, profinjenu duhovitost i nemilosrdnu drskost u ophođenju s oholima i pokvarenima. Totalni novinar, bez kalkulacije i zadrške, novinar cijelim svojim bićem, u svakom času svog postojanja, kao što je rekao Viktor Ivančić, Vladin prijatelj i veliki uzor. Premda je u zadnje tri godine objavio hejbet odličnih istraživačkih članaka i komentara na Indexu, Feral mu je, i ne samo njemu, uostalom i meni, bio jedini pravi kontekst. Kao Matiću Radio 101. Vlado je u svojih deset godina u Feralu ispisao najbolje i najpreciznije stranice o Splitu kad je riječ o ratu i ratnim zločinima s hrvatske strane, o kriminalu pod skutima domoljublja, o privatizacijskoj pljački pod palicom HDZ-a i upropaštavanju privrede za račun bogaćenja malog broja beskrupuloznih i gramzivih, o urbanističkoj devastaciji grada i Dalmacije... Sve je to 2011. godine sublimirao u sjajnoj knjizi "Kerum i propadanje Splita".

Ne slažem se s onima koji su ovih dana, u dobroj namjeri, pisali da je Matijanićev žurnalistički motiv bio, u osnovi, patriotski, da je njegovo novinarstvo bilo u funkciji popravljanja ove države ili društva. Nije davao ni pet para na patriotizam i sve što tome nalikuje, niti je vjerovao u društveno konstruktivnu kritiku, u popravljačku ulogu novinarstva: novinarstvo nije sredstvo za postizanje nekog cilja, nego cilj samo po sebi. I uvijek je bio spreman za upornu svađu sa svakim tko bi se u tom pogledu postavio iole pragmatičnije ili fleksibilnije. Jedino pred čime je privatno i u prijateljskom krugu bio donekle popustljiv bilo je dobro pisanje, jer ponekad – veoma rijetko, ali dešava se – novinarski ili spisateljski talent zna se nastaniti u ljudima moralno problematičnih stavova i postupaka. Nisam sreo nikoga kome se u toj mjeri licem razlijevala čista sreća, gotovo ushićenje, kad bi pročitao tekst koji je bio izvanserijski. Bio je izvrstan novinar, ali i jednako izvrstan čitatelj.

 

Antun Masle (Foto: Boris Ščitar/PIXSELL)

Antun Masle (Bar, 1956. – Dubrovnik, 2022.)

Ispod njegove flegmatične pojave, iza njegovog lica vazda na rubu melankolije i nezainteresiranosti, stalno je titrala čežnja za daljinama. Činio mi se poput pomoraca kojima boravak na kopnu relativno brzo dosadi, pa jedva čekaju novi ukrcaj. Nino je u svakom trenu bio spreman na poziv iz redakcije i za putovanje na bilo koje mjesto na svijetu gdje se događa nešto važno i zanimljivo. I što opasnije, to bolje. Novinarstvo je za nj ponajprije podrazumijevalo to da se bude ondje gdje mogu biti samo rijetki, da svojim očima vidi ono što do drugih stiže preko uznemirujućih glasina i nepouzdanih posrednika. Imao je sreću da je radio u Globusu i Jutarnjem listu koji su mogli logistički pratiti njegov novinarski instinkt. Što opasnije, to bolje – bila je formula i kad je pisao o domaćim temama: bavio se krupnim lopovlucima politički zaštićenih baraba spremnih doslovno na sve da obrane ukradeno. Nisu računali s time da je Masle spreman na svaki mogući rizik i da ga se ne može zastrašiti.

Unatoč proživljenoj srpsko-crnogorskoj opsadi i razaranju Dubrovnika – bio je jedan od svega nekoliko novinara i fotoreportera koji su javljali svijetu o ubijanju Grada i njegovih stanovnika – ostao je sasvim nedotaknut nacionalizmom i mržnjom. Iskustvo rata u Dubrovniku, međutim, trajno ga je inficiralo ratnim izvještavanjem, no bilo bi banalno i odviše predvidljivo svoditi tu strast na puku adrenalinsku ovisnost. Njemu je novinarstvo, pa tako i reportaže s ratišta diljem svijeta, bilo metafora slobode.