Koji su sve problemi prisutni u Biskupiji, općini kraj Knina?
Biskupija broji 1600 stanovnika koji imaju osobne iskaznice, a od kojih njih oko 500 povremeno živi ovdje. Naše vijeće radi kvalitetno i ima dobru suradnju s načelnikom. Zajedno se borimo da olakšamo život naših građana. Sela u općini su dobrim dijelom napuštena i u njima žive stariji ljudi, dok je mladih porodica malo. Kao i u ostatku države, u Biskupiji je najveći problem nezaposlenost. Drugi problem je starosna dob populacije kojoj treba svakodnevna pomoć. Ima i nešto OPG-ova. Ljudi se bore da opstanu, a mladi ili odlaze na sezonske poslove ili se iseljavaju. Javni prijevoz imamo samo za vrijeme školske godine. Iako se već dugo pokušava riješiti ovaj problem, pomaka i dalje nema. Čujemo i da će zbog manjka djece jedna od škola u Kninu biti ukinuta, što će probleme učiniti još većima.
Biskupija je, kao i druge okolne općine, nekad bila dio Općine Knin. Koja je varijanta bolja?
Bolja je sadašnja opcija. Napravili smo mnogo toga što ne bi uspjeli da smo ostali u Općini Knin. Sve je lakše kada radite sami. Izgradili smo ceste i vodovod, a da smo ostali u sastavu Knina bili bismo periferija. Imamo načelnika, svoje općinsko vijeće i zajednički rješavamo probleme. Uostalom, surađujemo sa susjednim općinama, uključujući i traženje sredstava za projekte od države.
Vi ste i koordinator SNV-ovog projekta za podršku provođenja Regionalnog programa stambenog zbrinjavanja za područje Šibensko-kninske županije?
Moj posao, kao i posao kolega u drugim županijama, podrazumijeva uspostavljanje veze između Ureda državne uprave i stranaka, povratnika i bivših nositelja stanarskog prava. Postoji 500 slučajeva koje treba privesti kraju. Imamo odličnu komunikaciju s Uredom državne uprave u Šibeniku, s kojim smo svakodnevno u kontaktu. Moje je da pronalazim stranke. Do kontakata dolazim na sve moguće načine jer su ljudi rasuti po cijelom svijetu. Mnogi su još prije desetak godina podnijeli zahtjeve za stambeno zbrinjavanje ili obnovu, a danas nije lako doći do njih. Sela u kojima su živjeli sad su pusta, pa nemate ni rodbine niti prijatelja od kojih možete dobiti informacije. Do kontakata dolazim na razne načine, čak i preko interneta, ali kad dođem do tih ljudi, oni su često nezainteresirani za povratak u Hrvatsku. Deset godina su čekali rješenje po zahtjevima i za to su se vrijeme snašli. O povratku najčešće razmišljaju stariji ljudi koji pored stambenog zbrinjavanja i obnove trebaju svakodnevnu pomoć u kući. Kako bismo im olakšali život, surađujemo i s udrugama koje se bave starijima i nemoćnima.
Koliko je zahtjeva do sada riješeno?
Nažalost, nije puno. Naime, država s jedne strane koči postupke, a s druge se, kao što sam već rekao, Ured državne uprave svojski trudi da pronađe stranke i prikupi dokumente. Teško je nekog nagovoriti da se vrati u Hrvatsku nakon toliko godina. Sada se sve umjesto na pitanje povratka zapravo svodi na pitanje o(p)stanka. Zato umjesto čekanja i odugovlačenja treba krenuti u daljnje rješavanje stambenog zbrinjavanja i obnove.
