Odgovarajući na pitanje novinara Borisa Pavelića u intervjuu za portal Forum.tm o ciljevima napada Rusije na Ukrajinu, profesor sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti Dejan Jović kazao je da je Vladimir Putin na vlasti već 22 godine i da vjerojatno razmišlja o povijesnom nasljeđu tako duge vladavine.
"Mislim da sebe sada više nego ikad vidi kao povijesnu ličnost i pita se – 'po čemu ću biti zapamćen'. Uvijek je bio kritičan prema raspadu SSSR-a, koji je doveo do gubitka moći Rusije i do njena poniženja. Njeni su tenkovi do 1989. bili u Berlinu, a sada su na Krimu, kao što kaže moj norveški kolega Iver Neumann da bi ilustrirao to slabljenje Rusije. Putin je, doduše, rekao da onaj tko ne žali raspad SSSR-a nema srca, a onaj tko ga želi obnoviti nema pameti, ali on svakako želi ostaviti Rusiju sigurnijom, moćnijom i sa više samopouzdanja nego što je bila kad je došao na vlast. Oko Rusije želi stvoriti – tamo gdje je to još moguće – pojas neutralnih ili Rusiji sklonih država, povezanih u neku poluformalnu cjelinu", kazao je Jović.
Među ostale moguće ciljeve navodi Putinovu želju da spriječi da se transformacija međunarodnog poretka dogodi bez Rusije pa da o svemu odlučuju Amerika i Kina. Jović tvrdi da ovo nije samo napad na Ukrajinu, nego i na Zapad, te da znatno prevazilazi manjinska pitanja dviju odmetnutih pokrajina, kao i da Rusija želi oslabiti NATO i ideje liberalne demokracije kao globalnog projekta.
"Rusija je moćnija od Ukrajine, ali Ukrajina na svojoj strani ima Zapad, cijeli NATO i EU i SAD, a Zapad je – ako ostane ujedinjen – snažniji od Rusije. Ali, pitanje je hoće li Zapad ostati ujedinjen – posebno ako dosad poduzete mjere, kao što su sankcije i slično, ne zaustave Rusiju. Sjetimo se samo rata protiv SR Jugoslavije 1999. I tada je Zapad bio na početku ujedinjen, ali su se pukotine u tom jedinstvu pojavile relativno brzo, kada se vidjelo da se SRJ nije predala na samu prijetnju ratom, a ni u prvih 20-30 dana rata. O tome imamo odlično svjedočenje Wesleya Clarka, koji kaže da mu je negdje usred tog rata došao u kancelariju Tony Blair da bi ga ljutito pitao: 'Može li NATO dobiti ovaj rat?', i potom dodao, otprilike ovako: 'Ako ga ne dobijemo, NATO je propao, a s njim i sve naše vlade'. Nakon već nekoliko tjedana toga rata počeli su antiratni protesti u Grčkoj, njemački ministar vanjskih poslova je na kongresu partije bio fizički napadnut, a Britanija i SAD su se razišle oko pitanja treba li upotrijebiti i kopnenu vojsku. Sada NATO nije u istoj poziciji kao tada, jer ne ratuje u Ukrajini a nije ni agresor, tako da će mnogo lakše očuvati svoje jedinstvo", ispričao je Jović.
Prema njegovim riječima, države se ponašaju prema svojim interesima i prema onome što misle da mogu postići u okviru postojeće strukture i konteksta vremena. "Ako velika sila procijeni da negdje treba intervenirati, te ako procijeni da to može uspješno napraviti – ili da mora kako bi osigurala svoje sigurnosne i druge interese – ona će to i napraviti. Da to kažem riječima Henrya Kissingera, još jednog realiste, velike sile nisu velike po nekim vizijama ili moralnim principima, nego po tome što mogu odlučiti kad i gdje će intervenirati, a kad i što će ignorirati. Iz pozicije realizma, kao što je još 1948. objašnjavao Hans Morgenthau, moralnost, altruizam, pa i sam mir i sloboda imaju sasvim drugorazrednu ulogu i osloniti se na njih pri analizi poteza realistički orijentiranih aktera je pogrešno. John Mearsheimer, čije sam poglavlje iz jednog zapadnog udžbenika preveo i objavio kako bi ga i naši studenti mogli pročitati kad studiraju realizam, ovih dana s pravom ukazuje da se tako ponašala i Amerika kad je napala Irak, i to ne samo bez suglasnosti UN-a, nego i bez suglasnosti unutar NATO-a pa je stoga skupila 'koaliciju dragovoljnih', tj jednu ad hoc koaliciju svojih podržavateljica", ističe Jović.
Što se tiče spremnosti da se ostvare ciljevi: oni su u vezi s opasnošću od "gubljenja obraza", kako se to naziva u politološkoj struci. "Naime, rat je lakše započeti nego završiti, kao što su i Amerikanci vidjeli, npr. u Vijetnamu, u Jugoslaviji, u Iraku i Afganistanu. Jednom kad se u njega uđe, mora postojati neka izlazna strategija, kako se pri odlasku ne bi izgubila reputacija a time – u svijetu slika i dojmova u kojem živimo – i moć. Povući se zbog pritiska, neobavljena posla, bio bi kraj statusa Rusije kao velike sile. Uostalom, povlačenje iz Afganistana i iz Istočne Europe je za SSSR bio kraj", napominje Jović, dodajući da spominjanje nuklearnog oružja u kontekstu rata u Ukrajini ima prije svega političku svrhu – da istakne važnost Rusije kao velike sile po tom pitanju.
Komentirajući potencijalni utjecaj rata na situaciju u Bosni i Hercegovini, Jović je rekao da su u BiH sve tri etničke "strane" – pojam koji koristi s oprezom – revizionističke i nezadovoljne sadašnjim stanjem tako da je vrlo neodgovorno kad njihovi predstavnici u svoje diskurse uključe i ratnu opciju, a posebno kad počnu tvrditi da je neizbježna.
"Međutim, da bi se rat započeo potrebno je imati ne samo motive nego i sredstva, tj. naoružanje, kao i okolnosti, tj. moralo bi doći do kolapsa Zapada, koji je presudno utjecao na završetak rata 1995. i koji je uspješno održavao mir u Bosni i Hercegovini u ovih više od 26 godina. Ne treba zaboraviti da je BiH simbol neuspjeha Zapada 1992., ali i simbol njegova uspjeha 1995. Zato oni koji ratuju protiv Zapada žele destabilizaciju Bosne i Hercegovine", kazao je Jović, naglasivši da iako ima motiva za novo "miješanje karata", nema vojnih sredstava kod domaćih aktera u BiH kao i da je danas politički nezamislivo da bi itko priznao nezavisnost Republike Srpske, kad bi ona i proglasila nezavisnost.
Odgovarajući na pitanje o jačanju rusofobije, Jović je rekao da ona već postoji kao i da će je poslije ruske intervencije u Ukrajini biti teže obuzdati. "Rusija ulazi u fazu stigmatizacije, a zemlje koje se nađu u toj situaciji vrlo teško iz nje izlaze, čak i u dugom periodu nakon događaja zbog kojih su stigmatizirane. Istodobno, postoje naznake da Zapad – suočen s ratom koji je blizu – počinje ograničavati slobode i provoditi politiku 'poništavanja', tako da će biti teže kritički misliti i govoriti, jer postoji uvijek opasnost da vas netko proglasi 'putinovcem'. To je situacija koja se već događa, recimo, profesoru Johnu Mearsheimeru, možda danas najvećem autoritetu u okviru teorija međunarodnih odnosa, koji je bio kritičan prema zapadnoj politici prema Rusiji s pozicije istaknutog teoretičara realizma – a sada već ima onih koji ga prozivaju kao nekog apologeta Putinove politike, što je apsurdno i vrlo štetno za liberalno-demokratski karakter Zapada. Tome se treba suprotstaviti, jer je udar na slobode upravo ono što bi zagovornici 'iliberalne demokracije' htjeli postići", kazao je Jović.
Cijeli intervju možete pročitati ovdje.
