Novosti

Politika

Jović: Putin želi oslabiti Zapad i liberalnu demokraciju

Rat je lakše započeti nego završiti. Jednom kad se u njega uđe mora postojati neka izlazna strategija kako se pri odlasku ne bi izgubila reputacija, a time i moć. Povući se zbog pritiska, neobavljena posla, bio bi kraj statusa Rusije kao velike sile, kazao je profesor Dejan Jović

Large jovic

Dejan Jović (foto Matija Habljak/PIXSELL)

Odgovarajući na pitanje novinara Borisa Pavelića u intervjuu za portal Forum.tm o ciljevima napada Rusije na Ukrajinu, profesor sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti Dejan Jović kazao je da je Vladimir Putin na vlasti već 22 godine i da vjerojatno razmišlja o povijesnom nasljeđu tako duge vladavine.

"Mislim da sebe sada više nego ikad vidi kao povijesnu ličnost i pita se – 'po čemu ću biti zapamćen'. Uvijek je bio kritičan prema raspadu SSSR-a, koji je doveo do gubitka moći Rusije i do njena poniženja. Njeni su tenkovi do 1989. bili u Berlinu, a sada su na Krimu, kao što kaže moj norveški kolega Iver Neumann da bi ilustrirao to slabljenje Rusije. Putin je, doduše, rekao da onaj tko ne žali raspad SSSR-a nema srca, a onaj tko ga želi obnoviti nema pameti, ali on svakako želi ostaviti Rusiju sigurnijom, moćnijom i sa više samopouzdanja nego što je bila kad je došao na vlast. Oko Rusije želi stvoriti – tamo gdje je to još moguće – pojas neutralnih ili Rusiji sklonih država, povezanih u neku poluformalnu cjelinu", kazao je Jović.

Među ostale moguće ciljeve navodi Putinovu želju da spriječi da se transformacija međunarodnog poretka dogodi bez Rusije pa da o svemu odlučuju Amerika i Kina. Jović tvrdi da ovo nije samo napad na Ukrajinu, nego i na Zapad, te da znatno prevazilazi manjinska pitanja dviju odmetnutih pokrajina, kao i da Rusija želi oslabiti NATO i ideje liberalne demokracije kao globalnog projekta.

"Rusija je moćnija od Ukrajine, ali Ukrajina na svojoj strani ima Zapad, cijeli NATO i EU i SAD, a Zapad  je – ako ostane ujedinjen – snažniji od Rusije. Ali, pitanje je hoće li Zapad ostati ujedinjen – posebno ako dosad poduzete mjere, kao što su sankcije i slično, ne zaustave Rusiju. Sjetimo se samo rata protiv SR Jugoslavije 1999. I tada je Zapad bio na početku ujedinjen, ali su se pukotine u tom jedinstvu pojavile relativno brzo, kada se vidjelo da se SRJ nije predala na samu prijetnju ratom, a ni u prvih 20-30 dana rata. O tome imamo odlično svjedočenje Wesleya Clarka, koji kaže da mu je negdje usred tog rata došao u kancelariju Tony Blair da bi ga ljutito pitao: 'Može li NATO dobiti ovaj rat?', i potom dodao, otprilike ovako: 'Ako ga ne dobijemo, NATO je propao, a s njim i sve naše vlade'. Nakon već nekoliko tjedana toga rata počeli su antiratni protesti u Grčkoj, njemački ministar vanjskih poslova je na kongresu partije bio fizički napadnut, a Britanija i SAD su se razišle oko pitanja treba li upotrijebiti i kopnenu vojsku. Sada NATO nije u istoj poziciji kao tada, jer ne ratuje u Ukrajini a nije ni agresor, tako da će mnogo lakše očuvati svoje jedinstvo", ispričao je Jović.

Prema njegovim riječima, države se ponašaju prema svojim interesima i prema onome što misle da mogu postići u okviru postojeće strukture i konteksta vremena. "Ako velika sila procijeni da negdje treba intervenirati, te ako procijeni da to može uspješno napraviti – ili da mora kako bi osigurala svoje sigurnosne i druge interese – ona će to i napraviti. Da to kažem riječima Henrya Kissingera, još jednog realiste, velike sile nisu velike po nekim vizijama ili moralnim principima, nego po tome što mogu odlučiti kad i gdje će intervenirati, a kad i što će ignorirati. Iz pozicije realizma, kao što je još 1948. objašnjavao Hans Morgenthau, moralnost, altruizam, pa i sam mir i sloboda imaju sasvim drugorazrednu ulogu i osloniti se na njih pri analizi poteza realistički orijentiranih aktera je pogrešno. John Mearsheimer, čije sam poglavlje iz jednog zapadnog udžbenika preveo i objavio kako bi ga i naši studenti mogli pročitati kad studiraju realizam, ovih dana s pravom ukazuje da se tako ponašala i Amerika kad je napala Irak, i to ne samo bez suglasnosti UN-a, nego i bez suglasnosti unutar NATO-a pa je stoga skupila 'koaliciju dragovoljnih', tj jednu ad hoc koaliciju svojih podržavateljica", ističe Jović.

Što se tiče spremnosti da se ostvare ciljevi: oni su u vezi s opasnošću od "gubljenja obraza", kako se to naziva u politološkoj struci. "Naime, rat je lakše započeti nego završiti, kao što su i Amerikanci vidjeli, npr. u Vijetnamu, u Jugoslaviji, u Iraku i Afganistanu. Jednom kad se u njega uđe, mora postojati neka izlazna strategija, kako se pri odlasku ne bi izgubila reputacija a time – u svijetu slika i dojmova u kojem živimo – i moć. Povući se zbog pritiska, neobavljena posla, bio bi kraj statusa Rusije kao velike sile. Uostalom, povlačenje iz Afganistana i iz Istočne Europe je za SSSR bio kraj", napominje Jović, dodajući da spominjanje nuklearnog oružja u kontekstu rata u Ukrajini ima prije svega političku svrhu – da istakne važnost Rusije kao velike sile po tom pitanju.

Komentirajući potencijalni utjecaj rata na situaciju u Bosni i Hercegovini, Jović je rekao da su u BiH sve tri etničke "strane" – pojam koji koristi s oprezom – revizionističke i nezadovoljne sadašnjim stanjem tako da je vrlo neodgovorno kad njihovi predstavnici u svoje diskurse uključe i ratnu opciju, a posebno kad počnu tvrditi da je neizbježna.

"Međutim, da bi se rat započeo potrebno je imati ne samo motive nego i sredstva, tj. naoružanje, kao i okolnosti, tj. moralo bi doći do kolapsa Zapada, koji je presudno utjecao na završetak rata 1995. i koji je uspješno održavao mir u Bosni i Hercegovini u ovih više od 26 godina. Ne treba zaboraviti da je BiH simbol neuspjeha Zapada 1992., ali i simbol njegova uspjeha 1995. Zato oni koji ratuju protiv Zapada žele destabilizaciju Bosne i Hercegovine", kazao je Jović, naglasivši da iako ima motiva za novo "miješanje karata", nema vojnih sredstava kod domaćih aktera u BiH kao i da je danas politički nezamislivo da bi itko priznao nezavisnost Republike Srpske, kad bi ona i proglasila nezavisnost.

Odgovarajući na pitanje o jačanju rusofobije, Jović je rekao da ona već postoji kao i da će je poslije ruske intervencije u Ukrajini biti teže obuzdati. "Rusija ulazi u fazu stigmatizacije, a zemlje koje se nađu u toj situaciji vrlo teško iz nje izlaze, čak i u dugom periodu nakon događaja zbog kojih su stigmatizirane. Istodobno, postoje naznake da Zapad – suočen s ratom koji je blizu – počinje ograničavati slobode i provoditi politiku 'poništavanja', tako da će biti teže kritički misliti i govoriti, jer postoji uvijek opasnost da vas netko proglasi 'putinovcem'. To je situacija koja se već događa, recimo, profesoru Johnu Mearsheimeru, možda danas najvećem autoritetu u okviru teorija međunarodnih odnosa, koji je bio kritičan prema zapadnoj politici prema Rusiji s pozicije istaknutog teoretičara realizma – a sada već ima onih koji ga prozivaju kao nekog apologeta Putinove politike, što je apsurdno i vrlo štetno za liberalno-demokratski karakter Zapada. Tome se treba suprotstaviti, jer je udar na slobode upravo ono što bi zagovornici 'iliberalne demokracije' htjeli postići", kazao je Jović.

Cijeli intervju možete pročitati ovdje.

Politika

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više