Već je niz puta istaknuta veza paravojnih postrojbi s državom, no riječ je o važnoj temi. Dejan Anastasijević svojevremeno je napisao da su Srpska dobrovoljačka garda i njen komandant Željko Ražnatović Arkan "od početka do kraja bili ispostava MUP-a Srbije". Sud u Haagu je, pak, došao do nešto drugačijeg zaključka. Kako biste vi opisali odnos SDG-a i sigurnosnih, vojnih te ostalih struktura Republike Srbije, i u kojoj mjeri je SDG predstavljala alat ostvarenja političkih ciljeva srbijanskog rukovodstva?
U prvostepenoj presudi u ponovoljenom postupku Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću pretresno veće, istina, navodi da Tužilaštvo nije ponudilo dovoljno dokaza da bi van razumne sumnje moglo da se zaključi da su optuženi formirali, a potom rukovodili i imali efektivnu kontrolu nad SDG-om u vreme činjenja zločina, ali u samoj presudi se ne negira povezanost Željka Ražnatovića i ljudi iz vojnih, policijskih i političkih struktura Republike Srbije. Naprotiv, vrlo eksplicitno se u presudi govori o bliskosti Ražnatovića sa nekadašnjim ministrom unutrašnjih poslova Radmilom Bogdanovićem i Radovanom Stojičićem, načelnikom javne bezbednosti MUP-a Srbije, potom generalom JNA Andrijom Biorčevićem, kao i saradnji s ministarstvom odbrane Republike Srbije. Potom iz ovog i drugih postupaka pred Tribunalom i priloženih dokaza je jasno da da su organi Republike Srbije, koja je negirala učešće u ratovima, ne samo imali saznanja o delovanju SDG-a na ratištu i da njeni pripadnici nisu zbog nasilničkog ponašanja sankcionisani, nego su i oba resora MUP-a sarađivala sa ovom jedinicom bilo u vojnim operacijama poput operacija Trnovo/Treskavica, Pauk i Banjaluka, bilo tokom prisilne mobilizacije izbeglica. Resor državne bezbednosti je upućivao pripadnike SDG-a na pojedina ratišta i plaćao ih tokom pojedinih akcija, a naoružanje SDG je dobijao i od MUP-a Srbije i JNA i Ministarstva odbrane Srbije. Ta saradnja je negirana i držana u tajnosti, međutim istraživanje pokazuje da se SDG na ratištu nalazio uz znanje i odobravanje vlasti i da se na njega gleda kao na deo takozvanih srpskih snaga na istom zadatku s kojima je sarađavao ili im bio povremeno pretpočinjen.
Milorad Ulemek Legija, Marko Pejić zvan Peja Ciganin, Nenad Bujošević zvan Veliki Rambo ili Buba Zaneti, Zoran Mačai Mačak... Osim Arkana, i drugi pripadnici SDG-a su osim živopisnih nadimaka često imali i kriminalne karijere. Kako biste opisali njihov životni i profesionalni profil, koliko se u njihovom slučaju radilo o prilici za neograničenu pljačku, nasilje i druge zločine, a koliko o borbi za "nacionalne ciljeve" i da li je to moguće razdvojiti?
Komandant SDG-a Željko Ražnatović Arkan potekao je iz kriminalnog miljea i svakako da je to bila preporuka i za druge sličnog profila da se priključe ovoj jedinici i rekla bih da oni čine dobar deo stalnog sastava SDG-a. Međutim, ako imamo u vidu da je kroz SDG tokom rata prošlo nekoliko hiljada ljudi od kojih su neki proveli samo par meseci u jedinici, onda je jasno da SDG nije bila privlačna samo njima. "Uspeh" u mobilizaciji velikog broja dobrovoljaca SDG možemo da nađemo u nekoliko stvari. Najpre u jesen 1991. godine imamo mobilizacijsku krizu uslovljenu nejasnim delovanjem JNA koju veliki broj ljudi s narastanjem nacionalizma percipira kao relikt komunističke prošlosti, a zatim i kao izdajničku vojsku čiji ciljevi nisu jasni i koja se, iako tako deluje, ne naziva eksplicitno srpskom vojskom. Potom, dobrovoljačke jedinice su retko zahtevale bilo kakvu proveru fizičkih i drugih sposobnosti, a konkretno SDG je nudio obuku novim regrutima. Ono što isto ne treba zanemarati u vezi s SDG-om jeste imidž. Od samog nastanka ova jedinica mnogo polaže na svoj imidž jedine autentične srpske vojske. U televizijskim i novinskim oglasima koje je ova jedinica imala, dobrovoljcima je obećavana i plata što bilo privlačno. Pljačka jeste bila jedna od karakteristika SDG-a i svakako da je bilo onih koji su videli priliku za sebe u tome, međutim obećanje borbe za nacionalne ciljeve, onako kako ih je upravo kriminal definisao, ne može da se isključi iz ove jednačine.
"To je najveći doprinos Arkanovih dobrovoljaca... [M]i opkolimo selo, on uleti, i ono što neće da se preda pobije i idemo dalje" – tim je riječima komandant novosadskog korpusa general Biorčević opisao suradnju JNA i SDG-a. Na terenu je uloga SDG-a, dakle upravo bila sustavno činjenje ratnih zločina – sa svrhom provođenja etničkog čišćenja?
JNA i druge regularne jedinice vojske i policije su na SDG gledali kao na neku vrstu jurišne, udarne, jedinice. Vrlo brzo su svi na ratištu bili svesni imidža koji prati Srpsku dobrovoljačku gardu, odnosno njihovog brutalnog nasilničkog ponašanja. Sve jedinice su htele na neki način da se okoriste o to, odnosno veoma često je SDG služio za zastrašivanje stanovništva što je bilo praćeno zločinima, ubistvima i deportacijom. Međutim, ta saradnja je često i prekidana upravo zbog nasilničkog ponašanja pripadnika SDG-a kog nisu bili pošteđeni ni pripadnici takozvanih prijateljskih formacija koje su pripadnici SDG-a maltretirali, zlostavljali i ponižavali.
Srpska dobrovoljačka garda ostavila je trag krvi i zločina od istočnoslavonskih naselja Dalj i Laslovo 1991. godine, preko bosanskih Bijeljine i Zvornika 1992. do Trnova i Sasine 1995., a neki njeni pripadnici borili su se i na Kosovu. Koja biste zlodjela SDG-a naročito izdvojili?
Verovatno su fotografije iz aprila 1992. godine načinjene u Bijeljini zapravo prve slike kojih se svi setimo kada razmišljamo o ratu. I zaista, SDG u Bijeljini svoju brutalnost bez zadrške prikazuje pred kamerama i objektivima i danas su zločini počinjeni nad Bošnjacima u Bijeljini paradigma delovanja ove jedinice. Svi zločini pobrojani u dosijeu su brutalni i nasilni, svakako su najstrašniji oni počinjeni prema nesrpskim civilima i van bilo kakvih oružanih borbi poput ubistava zatočenika u Centru za obuku u Erdutu, zatim odvođenje i ubistva zatočenika iz zatvora u Dalju, dakle ubistva stanovnika Baranje i istočne Slavonije koji su ostali na tom području i nakon što je JNA zauzela njihova naselja.
U kolovozu 1995. MUP Srbije je SDG-u predao oko pet tisuća prisilno mobiliziranih izbjeglica iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Velik broj njih brutalno je zlostavljan u centru SDG-a u Erdutu. Koji je bio smisao cijele operacije i što nam to govori o odnosu arkanovaca i prema "vlastitom" narodu?
Vrhovni savet odbrane SRJ već od 1992. raspravlja o modalitetima vraćanja izbeglica, vojnih obveznika, na područje s kog su izbegli. Na to se gledalo kao na pružanje pomoći "srpskim republikama" u čemu možemo da vidimo i smisao operacije – odnosno obezbeđivanje ljudstva za rat. Prisilna mobilizacija izbeglica u Srbiji započela je još 1993. i nastavljena je 1994. kada mobilizaciju sprovodi Vojska Jugoslavije i delimično MUP Srbije i kada izbeglice predaju VRS ili SVK. Prisilna mobilizacija pun intenzitet dostiže u junu 1995. kada mobilizaciju na teritoriji Srbije sprovodi MUP Srbije koji tada izbeglice predaje i Srpskoj dobrovoljačkoj gardi. Odnos SDG-a prema "vlastitom narodu" nije iznenađenje 1995. godine. Srpska dobrovoljačka garda je tada već poznata kao jedinica koja je brutalna i prema Srbima koje percipira kao izdajnike, i, kao što sam pomenula, njeni pripadnici su već ranije fizički maltretirali borce i starešine oružanih formacija. Izbeglice su iz perspektive SDG pre svega izdajnici koji nisu branili svoju zemlju, a potom i resurs za ponovno učešće u oružanim akcijama i održanje imidža neophodne vojne jedinice.
Međunarodni kazneni sud je podigao optužnicu protiv Ražnatovića zbog zločina u Sanskom mostu, no suđenje nikada nije ni započelo pošto je Arkan ubijen u atentatu. Nitko od drugih pripadnika SDG-a nikada nije optužen za ratne zločine, iako je u haškim postupcima Miloševiću, Goranu Hadžiću te Stanišiću i Simatoviću neosporno utvrđeno da su arkanovci učestvovali u ubojstvima, progonima, prisilnom premještanju stanovništva, pljački i ostalim zločinima, i iako su svjedoci o tome govorili i pred sudovima u Srbiji, u kojoj se izvjesno nalazi većina pripadnika SDG-a. Što to govori o odnosu države i društva prema prošlosti i tko je za to najodgovorniji? Kako se danas u Srbiji gleda na Arkana, koji je za života uživao status gotovo romantičnog junaka – "tvrdog momka" s one strane zakona, ali i nacionalnog heroja?
Odgovornost je prevashodno na beogradskom Tužilaštvu za ratne zločine. Činjenica da niko od pripadnika SDG-a do danas nije procesuiran je sramotna. Sama činjenica da je Tužilaštvo Haškog tribunala podiglo optužnicu protiv Ražnatovića govori nam da postoji dovoljno dokaza da se optužnica podigne i protiv pojedinih pripadnika SDG-a. Postoji obilje dokaza koji ukazuju na odgovornost pripadnika SDG-a za počinjene zločine, kako vojnih i policijskih dokumenata, tako i svedočenja pripadnika SDG-a koji su pred Tribunalom govorili i o zločinima i o uklanjanju tragova zločina. Drugi aspekt je svakako činjenica da je Srbija društvo u kom se nekažnjivost odomaćila i gde se na ljude osuđene ili osumnjičene za ratne zločine gleda na kao na zaslužne građane i "borce za našu stvar". Ražnatović je čovek čiji se mit proteže od razbojništva po Evropi, preko ratnih zločina, pljačke, do estrade i njegovog ubistva. Imajući sve navedeno u vidu, on naprosto ima sve elemente da bude superstar današnjeg srpskog društva.
