Nedavno se u hrvatskoj javnosti pojavila prva knjiga u kojoj njen autor, sveučilišni profesor u penziji Josip Sruk, objašnjava zašto nije vjernik. Kako kaže, knjigu nije zamislio kao znanstveni rad, već je nastojao da na popularan, uvjerljiv i argumentiran način objasni razloge svoje nereligioznosti koja se temelji na općepoznatim i nespornim činjenicama: provjerljivim dokazima koji su rezultat brojnih empirijskih i znanstvenih istraživanja, egzaktnim statističkim podacima, citatima iz Biblije i Kurana, navodima brojnih teologa i crkvenih dostojanstvenika te drugih relevantnih autora i znanstvenika.

Osim dubrovačkog biskupa Mate Uzinića, nisam čuo nijednog biskupa da je nešto lijepo rekao o antifašizmu, a nikad nijedan biskup nije direktno osudio ustaške zločine. Vrh crkve je proustaški i to se vidi iz svih njihovih manifestacija i postupaka

Što vas je vodilo u pisanju knjige i koji su njeni cilj i poruka?

Početni impuls razmišljanja o religijama i vjernicima dobio sam u obitelji. Obitelj moje majke je bila religiozna, a očeva ateistička, što je u vrijeme mog djetinjstva 1930-ih godina bilo vrlo bogohulno. Inicijalni povod priklanjanja ateističkom svjetonazoru mojeg djeda, rođenog 1860., vjerojatno je bio sukob sa župnikom koji mu je u školi tukao djecu. Tada je, po njegovom pričanju, počeo razmišljati koliko vjera u Boga ima smisla i to je prenio i na mog oca i strica. Zanimalo me je kako tako važno životno pitanje može biti različito shvaćeno u majčinoj i očevoj obitelji. Moj otac je bio načitan i zainteresiran za mnoge teme i to je na mene utjecalo. Poslije sam kroz život dolazio u kontakt s vjernicima i na pitanje kako objašnjavaju svoju vjeru obično su rekli da je to dar božji ili božja milost, što mi je bilo neuvjerljivo. Kako se djeca ne rađaju kao narkomani, alkoholičari ili rasisti, tako se ne rađaju ni kao vjernici. Stvarni razlozi vjerovanja ili ateizma nisu genetske prirode ili volje čovjeka –stvar je puke slučajnosti gdje je tko rođen, u kakvoj obitelji, kakav je imao roditeljski odgoj, u kakvoj je sredini odrastao, kakve škole je završio, i to su faktori koji su, po mom dubokom uvjerenju, odlučujući. Jer ako je netko rođen u Indiji ili Kini, neće imati milost božju kakvu tobože ima katolik, odnosno ako je netko rođen u Poljskoj neće biti budist.

Dok vjernici dosta teško mogu argumentirano objasniti razloge svojeg vjerovanja jer se za vjeru ne traži ni znanje ni promišljanje, a ni dokazi, nego samo vjerovanje, kod ateista je suprotno. Oni polaze od potrebe racionalnih, zdravorazumskih, znanstveno utemeljenih objašnjenja svih pojava i učenja, pa i religijskih, uz potrebu provjere i dokazivanja. Njima su bitne činjenice, a ne mitovi, legende i misteriji. Uvažavajući i poštujući potrebu vjernika, osobito bolesnih, nesretnih, siromašnih, da im religija, kako vjeruju, pruža utjehu i nadu, nadu u vječni život bolji od ovozemaljskog, s kojom lakše žive, i bez namjere da nekoga preobratim, u knjizi iznosim mnogobrojne nesporne činjenice koje objašnjavaju razloge moje nereligioznosti.

Odnos morala i religije

Koliko je bilo teško ili lako naći izdavača?

U udruzi za zaštitu prava ireligioznih Protagora upoznao sam neke ljude, između ostalih i profesora Linu Veljaka kome sam dao rukopis bez neke namjere jer sam pisao za svoju dušu. Kad je profesor pročitao rukopis, rekao je da je to za objavljivanje jer takvih knjiga kod nas nema; materijal sam još dorađivao i zaslugom kuće Razlog d.o.o. knjiga je izdana.

Danas mnogi, kao svojedobno Stjepan Radić, kažu da ‘vjeruju u Boga, ali ne i u popa’, samo što se nerado izjašnjavaju o tome. Ta tendencija je prisutna svuda u svijetu

Kako je biti ateist u Hrvatskoj danas? Je li gore nego što je bilo vjernicima u socijalizmu?

Iako se na socijalizam diže povika zbog odnosa prema vjeri, mora se reći da je posljednjih desetljeća prema vjeri prevladavao vrlo liberalan stav. Možda je bilo malo strože za članove SK, ali to je bilo normalno i očekivano. Vjernici i crkve su imali veliku slobodu, iako se značajan broj današnjih vjernika tada nije tako deklarirao. Kako sam rođen 1928., sjećam se i odnosa prema vjeri u Kraljevini Jugoslaviji. Vjera je imala višestruko veću ulogu nego što je to bilo u tada najrazvijenijim demokratski uređenim državama. Ona i u današnjoj Hrvatskoj ima veću ulogu nego u velikoj većini europskih i drugih naprednijih država u svijetu. Pravilo je sljedeće: što je zemlja zaostalija, religija u njoj ima veću ulogu. U doba mog djetinjstva neki faktori su crkvama išli na ruku jer za upis djeteta u knjigu rođenih ili vjenčanje nije bilo građanskih opcija. Tako sam, iako je moj otac bio ateist, kršten u crkvi. A iako je danas ateistima gore nego vjernicima prije 40 ili 50 godina, zbog svojih stavova nisam imao neugodnosti jer se nisam družio s ljudima koji bi drugačije prosuđivali ili koji bi bili netolerantni.

Svaka religija svojim vjernicima propisuje moralne norme kojih se trebaju pridržavati, primjerice da ne kradu, ubijaju, čine drugima zlo. Biste li u tom smislu mogli reći da ste veći vjernik od onih koji su nominalno vjernici, a krše zapovijedi božje ili nemaju ljubavi i suosjećanja za druge?

Religija je najmoćniji odgojni autoritet u povijesti čovječanstva, uči ljude da budu dobri, da pomažu drugima, suosjećaju s njima, da budu iskreni i pošteni. No žalosno je i tragično da se te vrline često pretvaraju u svoju suprotnost. Ljudi za svoje bogove ubijaju i ginu za njih. Religija uzrokuje ili potiče mržnju, razdor i sukobe, a ljubav prema bogu često je opravdanje za najstrašnija djela. Razgovarao sam s prijateljem vjernikom koji je pročitao moju knjigu i uvažava mnoge stvari koje sam napisao. Pitao me: A što ako ipak nešto postoji, kako ćeš se ti postaviti? Rekao sam mu: Ako sam živio moralno i pošteno, možda čak moralnije i poštenije od većine vjernika, onda će onaj gore imati razumijevanja. Ako ne bude imao razumijevanja, onda je on kriv što mi, kao Svemogući, nije dao priliku, nije me uputio u pravu vjeru.

Koliko su zapravo vjernici oni koji su prije rata bili u partijskim komitetima, a od 1990. u prvim redovima u crkvama i džamijama?

To je, nažalost, prisutno u svim postjugoslavenskim državama, od Slovenije do Makedonije, i dolazi paralelno s nacionalizmom. Umjesto da se grade vrtići i škole, grade se džamije i crkve, a mnogi konvertiti koji su nekad bili veliki ateisti i komunisti danas su u prvim redovima na ‘drugoj strani’. To je samo dokaz kakav je moral tih ljudi. I za razliku od nas ateista, oni su vidljivi u javnosti i stalno imaju priliku da izraze svoj stav. Iako bi u demokratskom i naprednom društvu između ateista, agnostika i vjernika, kao i između pripadnika različitih vjerskih zajednica trebala postojati velika tolerancija, danas je na našim prostorima dominacija crkve previše izražena. Sve one koji ne slijede taj svjetonazor potiskuje se i ne daje im se mjesto u javnom prostoru, od političkih vlasti do javnih TV kuća. Religije imaju ogroman prostor, ateisti i agnostici gotovo nikakav. Odakle bojazan o davanju informacija o drugačijem svjetonazoru od vjerskog? Ne osjeća li se možda vjera ugroženom od konkurentskog svjetonazora jer nije sigurna u svoju uvjerljivost i superiornost?

Spomenuli ste da bi se svaki vjernik trebao propitati sprečava li ga Bog u činjenju zla. Ima li zatvor kao sredstvo odvraćanja širu ulogu i za vjernike i za nevjernike jer se mnogi ne plaše zločina koji bi počinili, ali se plaše kazne koja bi ih mogla snaći ako ih otkriju?

To je povezano s odnosom morala i religije. Vjernici vjeruju jer su u strahu i boje se pakla ili očekuju nagradu i odlazak u nebo. Nije li to lažni poticaj morala? Kod ateista i gnostika je suprotno: slijede svoju savjest i potrebu da budu korektni i da se humano ponašaju prema drugim ljudima. Taj njihov moral je istinski jer nije nametnut religijom. Navest ću primjer: što će učiniti vjernik ako mu Bog, preko svećenika, naredi da ubije, pali, kamenuje, kao što je bio slučaj sa starozavjetnim Bogom Jahvom, a što će reći ateist? Vjernik, ako slijedi dosljedno vjeru, reći će da mora poslušati Boga, a ateist će raditi po svojoj savjesti i odbiti izvršenje zločina jer ga vjera na to ne tjera. Zato su sukobi temeljeni na religijskim razlikama gotovo uvijek najžešći i najduže traju. Ima ih i danas, pa i unutar jedne religije – sukobi između katolika i protestanata u Sjevernoj Irskoj, između sunita i šijita u nekim arapskim i bliskoistočnim državama.

Klerikalizacija nema budućnost

Koliko treba praviti distinkciju između vjerskog učenja, crkve kao institucionalizacije te vjere i pojedinaca koji vjeri i crkvi kojoj pripadaju daju pozitivan ili negativan doprinos?

Svakako je treba praviti jer ovisi o tome kakav je vrh crkve. U Hrvatskoj je on, što se tiče Katoličke crkve, katastrofalan. Osim dubrovačkog biskupa Mate Uzinića, nisam čuo nijednog biskupa da je nešto lijepo rekao o antifašizmu, a nikad nijedan biskup nije direktno osudio ustaške zločine. Vrh crkve je proustaški i to se vidi iz svih njihovih manifestacija i postupaka, uključujući i nepojavljivanje na komemoracijama za žrtve Jasenovca ili dječjeg logora u Sisku. Naravno, mnogi nisu kao sisački biskup Vlado Košić, ali zašto šute? Zato mnogi, kao svojedobno Stjepan Radić, kažu da ‘vjeruju u Boga, ali ne i u popa’, samo što su samozatajni i nerado se izjašnjavaju o tome. Ta tendencija je prisutna svuda u svijetu s obzirom na negativne strane crkvenih ljudi, života u celibatu, zlostavljanja djece, pedofiliju. Ti su postupci odbili mnoge ljude od njihovih crkava. Oni ne vjeruju u svećenika, ali vjeruju u Boga, da negdje nešto ima. Treba reći i da kod manjina ili kod naroda koji ne žive u matičnoj državi crkva može imati pozitivnu ulogu jer olakšava očuvanje njihovog nacionalnog identiteta: to pokazuju primjeri Katoličke crkve u Istri ili današnji Srba u Hrvatskoj i Hrvata u Srbiji.

Mnogi ističu povezanost kršćanstva i ljevice, pa tako i novi dalmatinski episkop SPC-a Nikodim Kosović ističe da je ljevičar, da je kršćanstvo u osnovi ljevičarsko i da se tu teško uklapa krajnji desni nacionalizam. Koliko se s tim slažete i postoji li raspon između lijevog vjernika i ateista ili agnostika desničara?

Ateist teško može biti desničar, a svećenik može biti ljevičar, što se pokazalo više puta kroz povijest. Nažalost, oni su ipak više konzervativci i nacionalisti i skloni preferiranju svoje nacije na štetu drugih; čak i Katolička crkva koja se smatra nadnacionalnom i univerzalnom često ističe, osobito u Hrvatskoj, naciju kao faktor usko povezan s vjerom. Takve su pojave prisutne uglavnom u Evropi, dok je Južna Amerika s teologijom oslobođenja ipak druga priča.

Kakva će, po vama, biti budućnost religija i vjerskih zajednica na ovim prostorima?

Vjerujem da će se u kraćem razdoblju nastaviti tendencija klerikalizacije društva, međutim u dužoj perspektivi to se neće održati. U Španjolskoj, najkatoličkijoj zemlji Evrope, u doba diktatora Franca do prije 40 godina materijalno prebogata Katolička crkva bila je odlučujući čimbenik u svim sferama života. Danas je na margini, pa se ni četvrtina katoličkih vjernika ne vjenča u crkvi. U Italiji je sličan proces, kao i u Irskoj i drugim zemljama. U gospodarski i demokratski najnaprednijim zemljama većina ljudi nisu vjernici. Prilikom posjeta pape Franje luteranskoj crkvi 2016. spomenut je i podatak kako se većina građana deklarira pripadnicima te konfesije, ali više u smislu pripadnosti tom kulturnom krugu, s njegovom tradicijom, a ne kao vjernici jer ih se oko 70 posto ne smatra vjernicima. Slično je danas i s Izraelcima, od kojih većina nisu vjernici, ali se deklariraju kao Židovi u smislu pripadnosti jednom dugovječnom kulturnom narodu kojem je vjera pomogla da sačuva svoj identitet unatoč progonima i pogromima, krivnjom kršćanstva, kroz mnoga stoljeća. Poljska i Hrvatska se izdvajaju od većine evropskih zemalja jer u njima klerikalizam jača i ima podršku aktualnih vlasti i javnih televizija i radija. Zato mislim da bi opći napredak i stvarna demokratizacija društva mogli bili faktor koji bi trebao preokrenuti taj proces na ovim prostorima. Nadam se da ćemo u budućnosti slijediti najnaprednije zemlje u kojima religija nema veliku ulogu u društvu i politici, ali i da će se i religije mijenjati prilagođavajući se novoj društvenoj stvarnosti, uz veće uvažavanje znanosti, i više se baviti vjerskim pitanjima.