Joachim Becker profesor je na Institutu međunarodne ekonomije i razvoja bečkog Ekonomskog fakulteta. Dobar poznavalac prilika u bivšim socijalističkim zemljama, ovog puta Zagreb je posjetio kako bi održao predavanje o nacionalističkoj desnici, u sklopu dvodnevnog seminara koji je organizirao Centar za radničke studije.
Zašto je važno razlikovati populističku od nacionalističke desnice?
Vrlo često se ta dva koncepta koriste gotovo kao sinonimi, iako se radi o dva različita pojma. Programi nacionalističkih stranaka sadrže eksplicitne reference na naciju, primjerice favoriziranje domaćeg kapitala ili nacionalne preferencije u odnosu na socijalne politike ili zapošljavanje. U slučaju populizma, međutim, takve reference nećemo nužno naći u programima zato što se zapravo radi o pitanju stila, s elementima kao što je direktna komunikacija između stranačkog vodstva i masa. Za razliku od nacionalizma, populizam se obično obraća nižim društvenim slojevima. No isto tako izraz ‘populizam’ uključuje i negativnu konotaciju termina ‘narodni’, a time do neke mjere i narodnih zahtjeva, pa se mnogi njime koriste upravo zato da bi denuncirali i delegitimirali zahtjeve nižih klasa.
CDU je stranka s jakim neoliberalnim elementom, iako u Njemačkoj socijalna država nije do kraja razmontirana. Kod CDU-a je prisutan svojevrsni nacionalizam slobodne trgovine, jer je slobodna trgovina dobra za dominantne ekonomije
U svojoj klasifikaciji nacionalističke desnice razlikujete tri struje: novi liberalizam, nacionalni konzervativizam i fašizam?
Bitno je naglasiti da je nacionalistički kamp izrazito heterogen. Razlikuju se ideje o tome kako bi država trebala funkcionirati te kako bi trebalo oblikovati ekonomske i socijalne politike. Primjerice, neoliberalni nacionalisti zagovaraju snažnu tehnokraciju, snažnu izolaciju centara moći od narodnih zahtjeva, naročito sindikata, kao i donošenje odluka na temelju fiksnih pravila. Nacionalni konzervativci imaju drugačiju percepciju države, vide je kao eksplicitno političku instituciju, dakle provode određenu repolitizaciju zdesna. Imaju referendumsku ideju demokracije i zagovaraju plebiscit kao politički instrument, pa je tako u Mađarskoj vladajući Fidesz u posljednje dvije godine proveo nekoliko nacionalnih konzultacija i referenduma o izbjegličkim kvotama. Iz perspektive prakse to je iznimno opasno jer oni te instrumente koriste kako bi izolirali neke političke snage, primjerice marginalizirali civilni sektor ili disciplinirali sudstvo, kao u slučaju Poljske gdje je Ministarstvo pravosuđa donijelo mjeru koja izvršnoj vlasti omogućava smjenjivanje sudaca i koju tamošnji pravni stručnjaci smatraju protuustavnom. Što se tiče posljednje struje, fašističke desnice, ona je prilično oprezna oko samodefiniranja jer otvoreno zagovaranje diktature može dovesti do zabrane. Ali vidljivo je da priželjkuje autoritarnu državu, da njeguje kult nasilja i često ima paravojne snage te da je rasizam u njezinim programima prilično eksplicitan.
Slika Evrope
Možete li navesti još nekoliko primjera za svaku od tih kategorija i opisati njihovu snagu u Evropskoj uniji?
Nacionalistička desnica u institucijama EU-a relativno je slabo zastupljena, a u Evropskoj komisiji nema je uopće. Ima je u nacionalnim vladama i, naravno, u Evropskom parlamentu, gdje je razdvojena u različite parlamentarne klubove, što je djelomično slabi. Nacionalističke stranke s jakim neoliberalnim stavovima su najjača skupina, ali i među njima se nađe umjerenijih i autoritarnijih pozicija, pa i elemenata nacionalnog konzervativizma kao što su zagovaranje tradicionalne obitelji ili favoriziranje nacionalnog u socijalnoj politici. Dobar primjer za umjerene su britanski konzervativci i Građanska demokratska stranka u Češkoj, kao i Nova flamanska alijansa, vodeća stranka u belgijskoj vladi, neoliberalna stranka s jakim desnim elementom. Što se tiče nacionalnih konzervativaca, PiS u Poljskoj najčišći je primjer jer se radi o stranci s nacionalno-konzervativnom idejom države i istim takvim konceptom ekonomske politike s dugoročnim strategijama, favoriziranjem domaćeg kapitala i određenom fleksibilnošću u provođenju tih politika. Socijalna politika im je također nacionalno-konzervativna, čak i ekspanzivna primjerice u odnosu na obitelji s više djece. Fidesz ima i nacionalno-konzervativne i jake neoliberalne elemente, jednako kao Lega Nord u Italiji, čije su ideje oko industrijske politike i izlaska iz eurozone očigledno nacionalno-konzervativne, slično kao i kod Front Nationala u Francuskoj. Primjer stranke koja se može klasificirati kao fašistička je Narodna stranka naše Slovačke, koja je ušla u parlament s više od osam posto glasova. Njezini članovi oblače se u paravojne uniforme, imaju agresivan nastup, prijete Romima i slični su, čak i ekstremniji od mađarskog Jobbika. U Grčkoj također postoji fašistička stranka Zlatna zora.
Gdje biste smjestili CDU njemačke kancelarke Angele Merkel?
CDU je stranka s jakim neoliberalnim elementom, iako u Njemačkoj socijalna država nije do kraja razmontirana. Kod CDU-a je prisutan svojevrsni nacionalizam slobodne trgovine, jer je slobodna trgovina dobra za dominantne ekonomije. On se često ne doživljava kao nacionalistički zato što se pretvara da je univerzalan, ali je zapravo profitabilan samo za jednu, u ovom slučaju njemačku stranu. To se ogleda i u načinu na koji je njemačka vlada rješavala krizu eurozone, vršeći pritisak prilagodbe na zemlje kao što je Grčka. Slične stranke u Poljskoj i Mađarskoj zagovaraju pak obrambeni ekonomski nacionalizam, stvaranje prostora za jačanje perifernih ekonomija, zbog čega im je potrebna određena razina protekcionizma.
Jesu li fašističke stranke prisutnije u jugoistočnoj Evropi?
Moglo bi se reći, ali isto tako prilično su jake i u drugim zemljama u kojima postoji snažna regionalna heterogenost i ekonomsko propadanje određenih regija. Kod Jobbika i Narodne stranke naše Slovačke možemo vidjeti da su one naročito popularne u siromašnijim regijama. S druge strane, u slučaju Jobbika zanimljivo je da je među njihovim simpatizerima i jako puno studenata te da je prihod Jobbikovog glasača iznad prosjeka. To pokazuje da fašističke stranke imaju heterogena izborna tijela, a u nekim slučajevima čak i značajan udio dobrostojećih.
Uz toliko različitosti koje ste naveli, koje su značajke ovim strankama zajedničke?
Zajednički im je nacionalizam, ali bitno je još jednom naglasiti da je u pitanju heterogena skupina, ona koja dijeli ideju da bi nacionalna država trebala imati određene ovlasti, ali se počinje razlikovati već na pitanju stupnja tih ovlasti. Te stranke nisu sve ni euroskeptične, primjerice Nova flamanska alijansa, iako ih većina tendira tome. Još manje njih otvoreno zagovara izlazak iz EU-a, naročito na periferiji, gdje jedino slovačka stranka desnice otvoreno poziva na izlazak.
Što se tiče odnosa desnice prema rodu, oni žele obnoviti ono što vide kao vlastitu idiličnu prošlost, a to opet ima svoju materijalnu dimenziju, prije svega u smislu reduciranja uloge žena na tržištu rada
Rekli ste da bi u sklopu protustrategija nacionalističkoj desnici naročito trebalo uzeti u obzir dva faktora, onaj da socijalno pitanje treba tretirati kao klasno pitanje i odnos ovih stranaka prema rodnim pitanjima?
Za zapadnoevropske nacionalističke stranke većina socijalnih problema proizlazi iz imigracije, dok se uloga kapitalističkog sistema u proizvodnji nejednakosti i socijalnih problema uopće ne spominje. Te stranke ne samo da nisu antikapitalističke već su otvoreno prokapitalističke, a za socijalne probleme uvijek krive državu a nikada biznis. Zato smatram da se prema ovom tipu diskursa treba odnositi kritički i da treba postavljati pitanje čije interese ekstremno desne stranke zapravo zastupaju. Što se tiče odnosa prema rodu, taj se segment također često zanemaruje iako je vrlo važan element njihovih programa. Oni žele obnoviti ono što vide kao vlastitu idiličnu prošlost, a to opet ima svoju materijalnu dimenziju, prije svega u smislu reduciranja uloge žena na tržištu rada, iz čega je evidentno da oni javne socijalne usluge povezuju s rodnim pitanjima.
Zbog čega je Poljska postala žarište neonacističke desnice?
Politika sjećanja iznimno je prisutna u poljskom javnom diskursu, u medijima i u školstvu, što je stvorilo klimu u kojoj buja nacionalizam. Istovremeno, ekonomske politike doprinose nejednakom razvoju, a socijalna situacija jednog dijela populacije nije dobra pa se taj dio ne osjeća predstavljenim od strane tradicionalnih stranaka. Na njihovim marginama stoga su se pojavile ultranacionalističke snage, neke od njih vrlo militantne, izrazito konzervativne, do ruba pa i preko ruba fašizma. Istovremeno, postoji i druga struja koja je i vrlo konzervativna i vrlo protržišno nastrojena. Nju predstavlja Janusz Korwin-Mikke, vrlo bizaran političar koji zagovara ukidanje prava glasa ženama. Posljednjih godina PiS je nastojao spriječiti da se te marginalne supkulturne snage pretoče u neku vrstu parlamentarne alternative pa su se poigravali nacionalističkim diskursom, istovremeno legitimirajući i ohrabrujući takve snage, što je na koncu dovelo do ekstremno desnih slogana i nasilja na marševima za Dan neovisnosti.
‘Bili smo glupi’
Poljska se uvijek navodi kao primjer tranzicijskog dobitnika i zemlje koja je dobro prošla u ekonomskoj krizi. Ali baš u takvoj jednoj ‘uspješnoj’ državi imamo ovakve pojave?
Istina je da je Poljska jedina zemlja koja nije osjetila recesiju 2009. i da se vlada nosila s krizom vrlo fleksibilno i vrlo inteligentno. No oni koji su od takve strategije profitirali koncentrirani su uglavnom u velikim gradovima i na zapadu zemlje. Također, u Poljskoj je iznimno rašireno zapošljavanje na temelju fleksibilnih ugovora, bez ikakve socijalne zaštite, što je enormno povećalo prekarni rad. Liberali su dugo ignorirali posljedice takvog razvojnog modela, bili su potpuno neosjetljivi na ta pitanja i nisu imali nikakve organske odnose sa sindikatima, zbog čega su antagonizirali određene dijelove društva. S druge strane, PiS je od toga napravio veliko pitanje, naglašavajući značajne probleme koji proizlaze iz takvog vida zapošljavanja. Neki liberalni intelektualci sada pokazuju nešto samokritičnije ponašanje, primjerice Marcin Król koji je napisao knjigu ‘Bili smo glupi’, a bili smo glupi jer smo tijekom 1990-ih, u vrijeme šok-terapije, govorili o slobodi, ali ne i o onima kojima za to vrijeme ekonomska situacija nije pružala nikakav izbor. Dakle može se reći da je intelektualna rasprava u Poljskoj makar započela, ali ne i na razini stranačke politike.
U posljednjih godinu dana neke ekstremno desne stranke nisu prolazile onako dobro kako su se nadale, no s druge strane bujaju pokreti poput onog u Poljskoj. Je li desnica u usponu?
Rekao bih da ekstremna desnica raste, ali da taj rast nije kontinuiran niti je svugdje podjednako prisutan. Primjerice kada Geert Wilders u Nizozemskoj ‘loše prođe’, to nije znak neuspjeha jer ne samo što je dobro prošao na izborima, nego je i duboko utjecao na druge stranke, primjerice VVD pa čak i socijaldemokrate, koji su usvojili dijelove njegove retorike. Isto tako, Marine Le Pen nije postala predsjednica, ali je prošla bolje nego prije. Stranka kao što je AfD u Njemačkoj nije postojala, a sada je u parlamentu. Dakle rekao bih da je desnica u usponu.
Kakvom ocjenjujete reakciju ljevice na ove pojave?
Očigledno je da ljevica ima poteškoća suočiti se s tim fenomenom, jednako kao i lijevi centar. U fokusu ne bi smjelo biti samo ono što se odbacuje, u tome je ljevica prilično jasna, ali nije jasna u aspektu predstavljanja pozitivne alternative. Smatram da se ljevica previše fokusirala na nacionalistički dio programa desnice koji se, naravno, nikada ne smije zanemariti, što ne bi trebalo raditi ni kada su u pitanju njezine ekonomske i socijalne politike.
