Prije podosta godina Sandra Antolić napisala je svoj prvi scenarij za dugometražni igrani film i nazvala ga "Nosila je rubac črleni". Imao sam ga u to vrijeme prilike čitati i mogu priznati da je riječ o jedinom hrvatskom dugometražnom scenariju iz kojeg sam mogao zaključiti da nudi prvorazredan materijal za dobar film. Svi ostali koje si mi došli u ruke ostavljali su me ravnodušnim, jer se iz samog teksta nije mogla predvidjeti ne samo kvaliteta budućeg filma, nego ni osjetiti njegov senzibilitet. No bio sam vrlo skeptičan prema mogućnosti kvalitetne ekranizacije tog scenarija u okvirima hrvatske kinematografije, s obzirom na to da je glavni lik bila vrlo aktivna svinja koja govori, drugim riječima neka vrsta hrvatskog praščića Babea, samo u ženskom rodu i spolno zrela, a pothvati s takvim likom obično zahtijevaju holivudsko produkcijsko učešće. Međutim ispalo je da i "mi" svog Amerikanca za utrku imamo, s obzirom na to da je Antolić scenarij ponudila Goranu Dukiću koji je u to doba, nakon dugogodišnje, ne naročito uspjele američke avanture, u koju se uputio kao jedan od prvaka takozvanog mladog hrvatskog filma devedesetih ("Mirta uči statistiku" njegov je kultni kratki igrani film iz tog vremena), pokušavao povratnički proboj u Hrvatskoj. On se sveo na režiju druge, slabije sezone TV-serije "Počivali u miru", pa je Dukiću hitno trebao potentan novi projekt. Prihvatio je scenarističinu ponudu, no kako to obično kod nas biva, na skupljanje produkcijskih sredstava potrošile su se godine, u priču se uključila ne naročito agilna filmska kuća iz Makedonije kao manjinski koproducent, a i sam Dukić zakomplicirao je stvar odlučivši u međuvremenu u Americi, u nezavisnoj produkciji, snimiti triler-dramu "Opsesija" (prošla je prilično nezapaženo). Naposljetku je Sandra Antolić kao (ko)scenaristica dugometražnog igranog filma debitirala naslovom "Agape" Branka Schmidta, u čijem je scenarističkom timu bila i na njegovom narednom projektu "A bili smo vam dobri", a na ekranizaciju svog debitantskog scenarija čekala je tako dugo da je uspjela objaviti na njemu baziran roman, nazvan "Svojevrsna", prije nego što je film napokon ugledao svjetlo dana.
Čekanje se ipak isplatilo, jer Dukićev hrvatski cjelovečernji debi najbolji je od tri njegova dosadašnja duga metra, dakle bolji od solidnog prvijenca "Pizzerija Kamikaze", nastalog još 2006. u američkoj nezavisnoj produkciji te spomenute "Opsesije", štoviše riječ je o jednom od boljih hrvatskih filmova zadnjih godina. Snimljen na kajkavštini i s Kristom na raspelu kao pripovjedačem u offu, s radnjom smještenom u Zagorje na sam početak rata 1991., "Nosila je rubac črleni" glatko povezuje komediju (karaktera i običaja) te dramu (s elementima tragedije), dodajući tom spoju i elemente animiranog filma, mjuzikla i filma ceste, odnosno putovanja, ali i natruhe političkog filma. Mlada prasica Beba, naime, treba se pariti s prascem Rockyjem pristiglim iz Srbije, kojeg stoga u Zagorju doživljavaju kao Srbina, pa se seksualni spoj "Hrvatice" i "Srbijanca" postavlja kao poveći problem. No ne i jedini, jer se i na ljudskoj razini javlja nepoželjna erotska relacija, kad seoska djevojka ostane trudna s mladim svećenikom, pa je obitelj želi udati za lokalnog bedaka kako bi se prikrilo pravo porijeklo ploda, mada je ono zapravo javna tajna. Dobroćudna provokacija i benigna blasfemija idejna je strategija žanrovski i redateljski vješto sklopljena filma koji nudi i kontekstu primjeren pastoralno-razglednički dizajn (odlična fotografija Branka Linte) te vrlo raspoloženu glumačku ekipu predvođenu rijetko kad boljom Natašom Dorčić. Razigran i ugodan, s vrlo malo praznog hoda, a bome i pametan i emotivan, "Nosila je rubac črleni" trebao bi naići na naklonost široke publike, kao što već jest zadobio zasluženu naklonost kritike.
