Nužno je razviti svijest o jezičnoj, književnoj i kulturnoj tradiciji nacionalnih manjina te o tome da je materinski jezik najmoćniji alat za očuvanje i razvoj njihovih kulturnih baština i identiteta, složili su se sudionici stručnog skupa nazvanog "Ključna obilježja primjene kurikuluma materinskih jezika nacionalnih manjina, ovisno o modelu obrazovanja na jeziku i pismu nacionalnih manjina". Tematski, skup je ponajprije bio namijenjen prosvjetarima, odnosno učiteljima, nastavnicima, profesorima jezika i pisama nacionalnih manjina Hrvatske, a održan je 20. i 21. maja putem Zoom aplikacije.
Koordinatorica Patrizia Pitacco, viša savjetnica za talijansku nacionalnu manjinu u riječkoj podružnici Agencije za odgoj i obrazovanje RH, izrazila je uvjerenje da će takvi skupovi na državnoj razini, koji se neformalno opisuju i kao "manjinski sveobuhvatni", doskora postati tradicionalni.
- Redovita razmjena iskustava, poticanje kreativnosti, jačanje profesionalnih kompetencija i, prije svega društvenih vještina vodit će nas u izgradnji suživota, tolerancije i pozitivnog okružja, čime će se pridonijeti i razvoju sustava obrazovanja na jezicima i pismima nacionalnih manjina – istaknula je, ističući koliko je važno da država sve to inicira i podržava.
O obrazovanju u sklopu državnog modela zaštite nacionalnih manjina govorio je Siniša Tatalović, profesor zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti.
- Hrvatska je već samim definiranjem nacionalnih manjina priznala njihov formalni status, bez obzira na brojnost zajednice. Ustavom im se priznaje pravo na višejezičnost, na učešće u političkom životu i izražavanje svoje pripadnosti. Nažalost, kad je potkraj 1990-ih ratificirana Povelja o regionalnim i manjinskim jezicima, za ostvarenje brojnih prava postavljena je restriktivna granica od najmanje 33 posto stanovništva neke jedinice lokalne samouprave. Znatno je liberalniji pristup odlučivanju na svim razinama vlasti, pa se tako na neposrednim tajnim izborima bira oko 820 manjinskih vijeća, od 220 do 230 manjinskih vijećnika te osam zastupnika manjina u Saboru - rekao je, podsjetivši da po popisu stanovništva iz 2011. u RH živi 90,94 posto većinskog naroda i 7,17 posto pripadnika nacionalnih manjina, a ostalo su neizjašnjeni ili teritorijalno, vjerski i drugačije izjašnjeni. Iz tog je popisa razvidan trend smanjenja broja pripadnika nacionalnih manjina, uz izuzetak albanske i romske, čiji broj je u porastu. Nastavio je govoriti o zaštitnom modelu temeljenom na tri stupa, odnosno djelovanju manjina kroz civilno društvo i državne institucije, obrazovanje i medije te političku participaciju od općina do Sabora.
- Model je široko postavljen i teško je sve primijeniti u praksi, a osim razlike u položajima između manjina, postoje i razlike unutar same manjine. Značajna je razlika između propisanih i ostvarenih prava, pa srpska zajednica u Vukovaru i Vrbovskom još ne konzumira svoje pravo na višejezičnost radi otpora šire zajednice – kazao je Tatalović.
Da nacionalne manjine nisu tikve bez korijena, podsjetio je Filip Škiljan s Instituta za migracije i narodnosti.
- Pripadnici nacionalnih manjina žive u brojnim hrvatskim općinama i gradovima, uglavnom u Istri, sjevernoj Dalmaciji, Lici, na Kordunu i Baniji te u zapadnim i istočnim dijelovima Slavonije, Srijema i Baranje. Radi migracija unutar zemlje, sve ih je više u velikim gradovima, posebno Zagrebu. Neke manjine žive jako dugo u Hrvatskoj. Romi su tu od 14. vijeka, no njihova je zajednica uništena za vrijeme NDH. Albanci su u 17. vijeku doselili u okolicu Zadra, a Crnogorci u istarski Peroj. Neke zajednice su ovdje kraće, od 19. ili 20. stoljeća: Austrijanci, Bošnjaci, Poljaci, Bugari, itd. No sve su nastojale imati školstvo na svom jeziku - rekao je Škiljan. Razlozi smanjenju broja pripadnika nacionalnih manjina su ratovi 90-ih, njihova teritorijalna raspoređenost koja pogoduje slabljenju povezanosti, migracije u gradove i nestajanje ruralnih zajednica, ekonomske migracije u druge zemlje, ali i viša razina obrazovanja te tzv. miješani brakovi u kojima se gubi ili udvaja tzv. etnička komponenta.
Nacionalne manjine same određuju modele nastave, naglasio je Nandor Čapo, ravnatelj Uprave za nacionalne manjine pri Ministarstva znanosti i obrazovanja, pa sudionicima detaljno obrazložio kakvi sve nastavni modeli manjinskog obrazovanja postoje, u koliko ih se ustanova provodi i koliko ih đaka pohađa od vrtićke do srednjoškolske dobi.
Jadranka Radošević govorila je o obrazovnim modelima unutar srpske zajednice, pa je tako sudionike skupa upoznala da po tzv. modelu A u Osječko-baranjskoj i Vukovarsko-srijemskoj županiji radi 17 matičnih i jedanaest područnih škola s ukupno 1.496 učenika i 367 nastavnika. Zagrebačka Srpska pravoslavna gimnazija trenutačno broji 64 učenika 15 nastavnika, a škole u Ernestinovu i Šodolovcima rade po modelu B i imaju svega desetero, odnosno šestero đaka.
Koordinatorica skupa Pittaco navela je da se nastava na talijanskom održava u Istri, na Kvarneru, u Zadru i Splitu, ali i u Pakracu i Lipiku, kamo su pripadnici te manjine doselili u doba Austrougarske Monarhije. Viša savjetnica za nacionalne manjine Natalija Koprenica govorila je o tome kako se nastavni model C primjenjuje uglavnom u sredinama u kojima je manje učenika unutar manjinskih zajednica. Upravo je on najzahtjevniji za izvođenje, s obzirom na to da pokriva čak pet predmeta za koje mahom nema ni priručnika ni udžbenika.
- Svaka škola je slučaj za sebe; neke nemaju prostornih uvjeta, u nekima se manjinska nastava odvija nakon redovite, u neke se roditelji ustručavaju upisati djecu radi opće atmosfere nakon 1990-ih – rekla je, istaknuvši da je u svemu presudna pomoć krovnih manjinskih udruga, poput SNV-a ili Talijanske unije. Andrea Sales, profesor psihologije s Filozofskog fakulteta u Padovi, podsjetio je na tužnu činjenicu kako svakog mjeseca uslijed smrti posljednjih govornika u svijetu nestaju po jedan do dva jezika ili narječja.
