Uvijek iznova možemo čuti pitanje hoće li kod nas Drugi svjetski rat ikada završiti? Razlog tome je očito činjenica da u hrvatskoj javnosti gotovo osamdeset godina od Drugog svjetskog rata ne prestaju prijepori o njemu i da on – zajedno s drugim događajima iz 20. stoljeća, tog "doba ekstrema", kako ga se naziva – izaziva snažne polarizacije i podjele u društvu. To međutim ne vrijedi samo za hrvatsko društvo nego i nama susjedne države koje dijele zajedničko iskustvo Jugoslavije, ali i europsku javnost u cjelini, u rasponu od Španjolske do Ukrajine, što se vidi sa svakom novom komemoracijom i rezolucijom posvećenom Drugom svjetskom ratu. U tom smislu se radi o temi javne povijesti par excellence, posebice jer je zastupljena u politikama povijesti i kolektivnom sjećanju, akademskoj historiografiji i publicistici, filmovima i književnosti.

U Hrvatskoj se po mom sudu u postojećim diskusijama i prijeporima, kao i u odgovorima na izazove povijesnih kontroverzi, stalno vrtimo u krug i kronično nam nedostaju novi argumenti i teme te nova pitanja i perspektive. Historiografski iskorak u tome svakako predstavlja knjiga Maxa Bergholza Nasilje kao generativna sila: identitet, nacionalizam i sjećanje u jednoj balkanskoj zajednici (Sarajevo – Zagreb 2018), čemu je razlog, uz pažljiv arhivski rad i dobro poznavanje tematike, nesumnjivo i snažna konceptualna podloga. Polazeći upravo od važnosti osmišljenih konceptualnih polazišta i s ciljem da se uz njihovu pomoć otvore neke nove perspektive, želio bih staviti u prvi plan fenomen građanskog rata kao takvog. Smatram naime da je koncept građanskog rata i njegova nasljeđa ključ tumačenja prijepora o Drugom svjetskom ratu u Hrvatskoj. On osim toga omogućuje dublje razumijevanje hrvatske povijesti 20. i 21. stoljeća.

Zbog toga je na pitanje poput: "Je li Drugi svjetski rat gotov?", moj odgovor zapravo protupitanje: "Može li građanski rat ikada biti gotov?". Jedan od razloga zašto Drugi svjetski rat u Hrvatskoj nikako da završi – osim zbog nepomirljivog ideološkog sukoba – jest i u tome što se ujedno radi o građanskom ratu, a ne samo međunarodnom ratu između država i velikih sila. Poticaj za takva razmatranja možemo osobito naći u međunarodnoj literaturi, posebice jer se u posljednje vrijeme fenomen građanskog rata sve više analizira u društvenim i povijesnim znanostima.

Zanimljivo je primjerice da neki autori čitav period od 1914. do 1945. nazivaju europskim građanskim ratom, kako glasi naslov knjige Enza Traversa Fire and Blood: The European Civil War 1914–1945 (2016; francuski izvornik 2007). Uz taj primjer sa ljevice, moguće je sa desnice navesti knjigu Alaina de Benoista Komunizam i nacizam: 25 ogleda o totalitarizmu u XX. stoljeću (1917.-1989.) (u izdanju Zlatka Hasanbegovića, Zagreb 2005, francuski izvornik 1998) s fokusom na "'europski ‘građanski rat' između komunizma i nacionalsocijalizma, te svjetski građanski rat između komunizma i 'kapitalizma'". Tu su dakako i historiografska djela koja primjenjuju koncept građanskog rata na pojedine nacionalne slučajeve u periodu Drugog svjetskog rata. U tome se napose izdvaja knjiga Claudija Pavonea A Civil War: A History of the Italian Resistance (2014, talijanski izvornik 1991), koja je izazvala brojne polemičke reakcije upravo zbog upotrebe tog koncepta (usp. Norberto Bobbio, "Pokret otpora: građanski rat?", Diskrepancija, br. 1, 2000, str. 29-37).

Nasljeđe građanskog rata traje desetljećima i često rezultira novim građanskim ratom te se čak postavlja pitanje da li građanski rat uopće ikada završava

Osim historiografske literature o povijesnom razdoblju prve polovice 20. stoljeća, važna je dakako i opća literatura društvenih i humanističkih znanosti o fenomenu građanskog rata, kao i različitim slučajevima građanskih ratova diljem svijeta. U općoj literaturi je upozoravano da nasljeđe građanskog rata traje desetljećima nakon njegova okončanja i često rezultira novim građanskim ratom te se čak postavlja spomenuto pitanje da li građanski rat uopće ikada završava. U literaturi se dakako razmatraju i komparacije s drugim državama koje su imale građanski rat. To također smatram važnim kako bismo prestali vrtjeti se u krug s uvijek istim argumentima i držati hrvatski, odnosno jugoslavenski slučaj iznimnim. I zbog toga treba poticati usporedbe s drugim zemljama koje su prošle kroz građanski rat i koje i danas imaju oštre sukobe oko sjećanja na njega, poput Španjolske i SAD-a te mnogih drugih. Sukladno je to i recentnim tendencijama u historijskoj poddisciplini javne povijesti koja pišući o aktualnim pitanjima iz svoje teorije i prakse nastoji obuhvatiti globalnu perspektivu (usp. zbornik What Is Public History Globally? Working with the Past in the Present koji su 2019. uredili Paul Ashton i Alex Trapeznik).

Za pitanje povijesnih usporedbi i teorijskih razmatranja fenomena građanskog rata i njegova osjetljivog nasljeđa osobito je korisno uključiti uvide iz recentne knjige intelektualnog povjesničara Davida Armitagea posvećene upravo građanskim ratovima Civil Wars: A History in Ideas (2017), a osvrnut ću se i na autore iz drugih disciplina, kao i sugestivne primjere iz književnosti. Osim Drugog svjetskog rata i odnosa prema njemu uzet ću u razmatranje i rat u Hrvatskoj 1990-ih i načine na koje se u našoj suvremenosti odnosimo prema njemu.

U spomenutoj knjizi o građanskim ratovima David Armitage problemski zahvaća raspon od antike do 20. stoljeća. Izdvojit ću samo nekoliko njegovih napomena koje mogu biti interesantne za navedenu problematiku. Autor ističe da je građanski rat najdestruktivniji oblik organiziranog ljudskog nasilja (str. 5) i da je od rata gori samo građanski rat (str. 8). Upozorava da je nasljeđe građanskog rata često novi građanski rat, odnosno da su građanski ratovi posljednjih desetljeća gotovo u pravilu nastavak prethodnih građanskih ratova (str. 6). Građanski rat izvlači ono najgore u ljudima, stoga i kad završi njegove rane ne zacjeljuju. Na to su se referirali brojni suvremenici, primjerice Charles De Gaulle koji je rekao da u građanskim ratovima u kojima su braća na suprotnim stranama mir ne dolazi ni nakon završetka rata. Zbog toga mnogi autori postavljaju već spomenuto pitanje da li građanski rat uopće ikada završava (str. 9).

Armitage u knjizi Civil Wars nadalje ističe da je dakako problem u tome i kako definirati građanski rat te da postoje prijepori oko toga što označiti građanskim ratom. Vlast će s jedne strane građanske ratove nazivati pobunom ili ilegalnim ustankom protiv legitimne vlasti i tako joj oduzimati legitimitet (str. 13). S druge strane revolucionari će često poricati da su bili uključeni u građanski rat i koristit će druge termine poput revolucije ili oslobođenja (str. 26). Problem s definiranjem je i u tome što se građanski ratovi često prelijevaju preko granica svojih zemalja i u njih se upliću snage izvana (str. 15). U tom smislu je i sam pojam građanskog rata primjer prijepornog termina (str. 18). To vrijedi u talijanskom slučaju na primjeru spomenute knjige C. Pavonea o Drugom svjetskom ratu. Slično je i s hrvatskim slučajem, u kojem su prijeporne i primjene termina kolaboracija za Drugi svjetski rat ili revizionizam za suvremeni odnos prema Drugom svjetskom ratu ili pak totalitarizam za socijalističku, odnosno komunističku Jugoslaviju, kao i borbenih pojmova fašizma i antifašizma u cjelini. Simbolički sukobi ne vode se dakle samo oko tumačenja povijesti nego i oko pojmova i njihove primjene. O tome govori i knjiga Enza Traversa Istorija kao bojno polje (Beograd 2020, francuski izvornik 2011).

Što se tiče komparacija sa drugim građanskim ratovima, u hrvatskoj i susjednim javnostima najviše se prati prijeporni odnos prema Španjolskom građanskom ratu koji do danas ne gubi na intenzitetu. Ovdje ću sada uvesti književnost i navesti odlomke o sukobljenim tumačenjima građanskog rata iz romana Vladar sjena Javiera Cercasa, čije je hrvatsko izdanje objavljeno 2020. godine: "'Stvarno ćeš napisati još jedan roman o Građanskome ratu? Jesi li ti popizdio, što ti je? (…) Ma što napisao, neki će te optužiti da idealiziraš republikance jer ne prokazuješ njihove zločine, a drugi će te optužiti za revizionizam ili za ušminkavanje frankizma zato što prikazuješ frankiste kao normalne, obične ljude, a ne kao čudovišta.'" (str. 29); "'Čuj, Javi: ništa me toliko ne iznervira kao nepristrane interpretacije rata, one fifti-fifti, one koje kažu da je to bila tragedija i da su obje strane imale pravo. To je laž: ovdje se dogodio državni udar koji su poduprle oligarhija i Crkva protiv demokracije. Naravno da ta demokracija nije bila ni blizu savršena i da je na kraju bilo malo onih koji su u nju vjerovali i poštovali pravila, ali svejedno je bila demokracija; dakle političko pravo imali su republikanci. Točka. Ali isto me tako silno nervira sektaška ili religijska ili djetinjasta interpretacija rata prema kojoj je Republika bila zemaljski raj, a svi republikanci bili su anđeli koji nikoga nisu ubili, a svi frankisti demoni koji su neprestano ubijali: to je druga laž…'" (str. 137). To su prijeporni naglasci u interpretiranju povijesnih kontroverzi koji u određenoj mjeri mogu komparativno vrijediti i za hrvatski, odnosno jugoslavenski slučaj, bilo s obzirom na osjetljivost teme, bilo u odnosu na izjednačavanje krivice, o čemu će još biti riječi.

U romanu se tematizira i već apostrofirana nemogućnost okončavanja građanskog rata ("I nemoj mi reći da je prošlo osamdeset godina od rata, jer tom čovjeku rat nije prošao; ili barem nije frankizam, koji je, na kraju krajeva, i bio nastavak rata, ali drugim sredstvima."; str. 91), kao i živa prisutnost povijesti u suvremenosti: "Dotad sam već nekoliko puta posjetio memorijalni centar u Terri Alti posvećen čuvanju sjećanja na Bitku na Ebru i već sam bio uvidio da je, za razliku od onoga što se dogodilo u Teruelu, u Léridi, pa čak i u dolini Bielse, u tom okrugu bitka ostavila neizbrisiv trag: tijekom poraća mnogi su njegovi stanovnici zarađivali za život prodajući šrapnele koji su okovali njihove planine, a i dan-danas mnogi se živo sjećaju bitke, i dalje na neki način žive s njome ili s njezinim posljedicama, opsjednuti njome, neki čak izbačeni iz ravnoteže zbog nje." (str. 191-192).

Uz Španjolski građanski rat 1936-1939. komparativno nam može biti zanimljiv i Grčki građanski rat 1944-1949, o kojem piše grčki književnik Nikos Kazantzakis u sugestivnom romanu Bratoubojice prevedenom na hrvatski 2015. godine. Napominjem da su ideologem bratoubojstva (kada je jedan brat bio u partizanima, a drugi u četnicima) obrađivali u romanima Dobrica Ćosić, Vuk Drašković i drugi srpski književnici, dok je u hrvatskoj književnosti obrađivan ideologem pomirbe (ustaša i partizana). O tome detaljno govori Maciej Czerwiński u knjizi Drugi svjetski rat u hrvatskoj i srpskoj prozi (1945-2015) (Zagreb 2018), o kojoj sam pisao u međuvremenu (Historijski zbornik, br. 1, 2019, str. 229-235). Motiv bratoubojstva je naravno motiv dugog trajanja i nalazimo ga u mnogim svjetskim mitologijama i predajama – od Kaina i Abela u Bibliji, preko Eteokla i Polinika u grčkoj te Romula i Rema u rimskoj mitologiji i drugdje (Armitage, Civil Wars, str. 10).

Kao što je sjećanje na građanski rat stalno prisutno, tako je sveprisutna i prijetnja novim građanskim ratom, kao i metafora građanskog rata (Civil Wars, str. 14-15). Stoga mnogi u situacijama velikih polarizacija i podjela u društvu govore o simboličkom građanskom ratu ili verbalnom građanskom ratu. To se spominje ne samo u našoj sadašnjosti nego su primjerice u Jugoslaviji 1980-ih intelektualci i mediji navodili kako se približavaju građanskom ratu ili se već nalaze u njemu. Pritom se neizostavno referiralo i na nasljeđe Drugog svjetskog rata. Tako je nedavno i Damir Pilić povodom objave svoje knjige Tito očima Krleže. Revolucija i zebnja (Zagreb 2020) rekao na tom tragu sljedeće: "K tome, i Tito i Krleža su držali da uvođenje liberalne demokracije u jugoslavenskim uvjetima – s nasljeđem međusobnih pokolja iz Drugog svjetskog ata – može rezultirati samo građanskim ratovima. Događaji iz devedesetih su pokazali da nisu bili posve u krivu." (Jutarnji list, 10.X.2020). Ostavljam sada po strani jesu li autor i povijesne ličnosti koje navodi zaista u pravu već ih koristim kao ilustraciju stalnog spominjanja građanskog rata i njegova nasljeđa te njegove prijetnje, što bi se dakako moglo potkrijepiti brojnim drugim citatima iz jugoslavenske i hrvatske intelektualne povijesti.

U svakom slučaju bi trebalo napraviti rekapitulaciju koliko se pojam građanskog rata i u kojim sve kontekstima koristio ne samo u medijskom i intelektualnom diskursu u Jugoslaviji i Hrvatskoj nego i kod društvenih znanstvenika i povjesničara u 20. i 21. stoljeću. Dakako, koncept građanskog rata nudi i mnoge druge mogućnosti njegove daljnje konceptualne i metaforičke razrade i primjene na različite političke, društvene, kulturne i intelektualne sukobe ili pak simboličke ratove oko povijesti (kao što to čini niz knjiga poput zbornika History Wars: The Enola Gay and Other Battles for the American Past ili The History Wars). Treba pritom svakako spomenuti djela koja u fenomenu građanskog rata vide fundamentalni politički utjecaj poput knjige filozofa i političkog teoretičara Giorgia Agambena Stasis: Civil War as a Political Paradigm (2015, talijanski izvornik 2015).

Što se tiče hrvatskog slučaja, poznati su oštri prijepori u javnosti je li rat u Hrvatskoj ujedno bio, uz ostalo, i građanski rat ili samo agresija izvana

Mnogo prethodno navedenih problema prisutno je i kod problematike primjene koncepta građanskog rata u odnosu na ratove 1990-ih. Što se tiče hrvatskog slučaja, poznati su oštri prijepori u javnosti je li rat u Hrvatskoj ujedno bio, uz ostalo, i građanski rat ili samo agresija izvana. Za dio javnosti to je gotovo tabu-tema i odbacuje se kao "pokušaj izjednačavanja krivnje kroz sintagmu građanskog rata" (Zvonimir Despot, Večernji list, 12.10.2020). To je dakako složeno pravno, politološko i historiografsko pitanje, ali nesumnjivo i političko pitanje koje izaziva snažan interes javnosti. Upravo je primjerice objavljena knjiga Mirjane Kasapović Bosna i Hercegovina 1990. – 2020. Rat, država i demokracija koja se u medijima najavljuje riječima "Zašto je rat u BiH bio građanski, a u Hrvatskoj ne". Sve te rasprave i polemike potvrđuju već spomenutu napomenu da je imenovanje ili definiranje nekog rata građanskim ratom iznimno prijeporno političko pitanje i da je sam termin građanskog rata itekako prijeporan pojam. No osim problema definiranja karaktera određenog rata, važno je govoriti i o društvenom aspektu rata i njegovoj svakodnevici, koje se često zanemaruje.

Naime, dok su tijekom Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj pripadnici iste nacije bili na suprotnim stranama, to nije slučaj s ratom 1990-ih, ali su i u njemu na suprotstavljenim ratnim stranama bili upravo sugrađani i, štoviše, susjedi. To će primjerice isticati i sami sudionici s hrvatske strane. Ako se pritom neće slagati s imenovanjem Domovinskog rata ujedno i građanskim ratom, opisivat će upravo situaciju građanskog rata. Tako je Vukovarac Dragutin Berghofer Beli koji je preživio ratni zločin na Ovčari rekao sljedeće: "Sve ove godine se pitam samo jedno: Poznavali smo se, a toliko su nas lomili i ubijali. Kako su mogli?" (Jutarnji list, 11.10.2020). I u brojnim drugim svjedočanstvima sudionici rata držali su osobito bitnim istaknuti ono što su im počinili njihovi susjedi, kolege, prijatelji.

Taj se aspekt ističe i u opisu navedene knjige M. Kasapović: "Obrasci proizvodnje i novačenja političkih neprijatelja pokazuju da je sukob u Bosni i Hercegovini, kao i u ostalima građanskim ratovima, primarno bio 'rat znanaca, a ne rat stranaca'. Djelomice su posrijedi bili konkretni znanci – članovi vlastitih obitelji, drugovi iz škole i s fakulteta, kolege s posla, susjedi, prijatelji, a djelomice figurativni znanci koji su dijelili jednaka ili slična iskustva života u istoj zemlji. Žrtve su među mučiteljima prepoznavali svoje školske učitelje i svoje učenike, prodavače i kupce s tržnica i iz trgovina, gostioničare i goste, vozače i putnike komunalnih autobusa, poslovođe i radnike iz tvornica, prve susjede i školske prijatelje svoje djece. To je rat učinilo gorim nego da je zemlja napadnuta izvana, jer unutarnji sukob ne razara samo političke i društvene institucije nego uništava sâmo tkivo društva, a to su odnosi među ljudima."

Zasebno je pitanje uloge koju je nasljeđe Drugog svjetskog rata imalo u ratovima 1990-ih, primjerice za Srbe u Hrvatskoj, kao i potvrđuju li se time i u kojoj mjeri spomenute napomene iz literature da se građanski rat nastavlja kasnije u novom građanskom ratu. U svakom slučaju, sada uz prijeporno nasljeđe Drugog svjetskog rata imamo i teško nasljeđe rata 1990-ih – uz međusobne sličnosti i razlike – pri čemu se ta dva osjetljiva nasljeđa često isprepleću. S obzirom na pitanje komparacija, spomenut ću da je upravo objavljeno hrvatsko izdanje knjige Mile Dragojević Identiteti u ratu. Civilne žrtve u komparativnoj perspektivi koja uspoređuje ratno nasilje nad civilima u Hrvatskoj, Ugandi i Gvatemali. Složena pitanja građanskog rata i njegova nasljeđa svakako zaslužuju dublja razmatranja i uzimanje komparacija u obzir.

"Politika sećanja posle građanskog rata ima zadatak da razgradi destruktivnu energiju sećanja, a to se nikada ne može postići potiskivanjem sećanja, nego samo obostranom saglasnošću"

Kako izaći iz nasljeđa građanskog rata? To je prema svemu navedenom dakako ključno društveno pitanje i ujedno jedno od najtežih. No smatram da je i ovdje društvena odgovornost povjesničara i društvenih i humanističkih znanstvenika u tome da, između ostalog, ponude konceptualne uvide koji će otvarati nove perspektive. Tako Aleida Assmann u knjizi Duga senka prošlosti. Kultura sećanja i politika povesti (Beograd 2011, njemački izvornik 2006) navodi da je nakon Španjolskog građanskog rata poražena republikanska strana bila prisiljena živjeti pod pritiskom pobjedničkog pamćenja te nije bila u prilici iznijeti svoju povijest. Stoga „dokle god traje bolna asimetrija sećanja, traje i rat“. Građanski rat može se, prema autorici, prevladati tek kad se uspostavi simetrija sjećanja. Iz toga razloga: "Politika sećanja posle građanskog rata ima zadatak da razgradi destruktivnu energiju sećanja, a to se nikada ne može postići potiskivanjem sećanja, nego samo obostranom saglasnošću. (…) Cilj savladavanja prošlosti je prevazilaženje bolnog sećanja radi zajedničke i slobodne budućnosti." (str. 84-85).

To međutim ne znači izjednačavanje krivice – kako se kod nas često navodi – nego otvara prostor ravnopravnom sjećanju. Jesu li hrvatska i srpska zajednica u Hrvatskoj tijekom ovogodišnje komemoracije Oluje napravili važne iskorake upravo u tom smjeru uspostave – međusobno ravnopravne – simetrije sjećanja na rat 1990-ih s ciljem zajedničke budućnosti? No što je sa pitanjem (a)simetrije sjećanja na Drugi svjetski rat? Očito nas u tome čeka mnogo konceptualnog rada i niz praktičnih koraka. Pritom ni ovdje nije rješenje u izjednačavanju krivice – ili riječima spomenutog Cercasovog romana "nepristrane interpretacije rata, one fifti-fifti" – već u radu na ravnopravnom sjećanju i suočavanju s prošlošću.

 

Rana verzija teksta kolumne izložena je pod naslovom "Može li građanski rat ikada biti gotov?" na znanstvenom kolokviju "Povijest u javnom prostoru: stanje i perspektive – Je li Drugi svjetski rat gotov?" održanom 4. prosinca 2020. i zatim prerađena i nadopunjena, pri čemu su uključeni komentari i sugestije koji su mi bili upućeni. Tekst prenosimo s portala Historiografija.