Posljedice sulude politike etničkog čišćenja, masovnog raseljavanja stanovništva i deklerativno ispoštovanog aneksa 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma, najvidljivije su upravo u statističkim podacima, a te brojke su neumoljive.
Prijeratna opština Jajce, prema popisu iz 1991. godine, imala je ukupno 45.000 stanovnika. Po nacionalnom sastavu te brojke su izgledale ovako: Muslimani 17.386, Hrvati 15.811, Srbi 8.663, a ostatak od preko 3000 ljudi - Jugosloveni i ostali. Danas, ista opština prema podacima Agencije za statistiku BiH ima 27.258 stanovnika od toga Bošnjaka 13.260, Hrvata 12,556 i Srba 501.
1992. godina sjetve krompira
Odlazak građana srpske nacionalnosti iz Jajca počeo je u martu i aprilu 1992. godine kada su na zahtjev Radovana Karadžića i SDS-a masovno i organizirano napustili Jajce. Nikola Bilić, predratni i poslijeratni načelnik opštine Jajce, ističe da je nakon masovnog odlaska u gradu Jajcu ostalo oko 500 do 600 građana srpske nacionalnosti.
‘Do početka maja ljudi su masovno kamionima izvlačili namještaj, bijelu tehniku, rakiju i dr. pod izlikom da idu sijati krompir. U tom trenutku mi nismo znali šta se događa. Nedavno dok sam gledao egzodus Srba iz Sarajeva, Hadžića, Vogošće, podsjetilo me na te slike. Jajce je mali grad, svak svakoga zna. Mislim da je u periodu rata dok Jajce nije palo, ostalo oko pet-šest stotina Srba koji su učestvovali u obrani i koji su djelovali kroz HVO i Teritorijalnu obranu.’
Razloge za poražavajuću statistiku i izostanak povratka prijeratnog srpskog stanovništva u Jajce, Nikola Bilić vidi u činjenici da je Dejtonskim sporazumom Republika Srpska priznata kao entitet u okviru BiH.
‘Mislim da je razlog ovako malog broja povratnika građana srpske nacionalnosti identičan kao u cijeloj Bosni. U prvom redu to je posljedica kolektivnog razmišljanja o stvaranju srpskog entiteta koji je na kraju stvoren i zaokružen u Dejtonu. Nakon oslobađanja Jajca ja sam zagovarao što brži i što masovniji povratak svih ljudi u Jajce bez obzira na nacionalnost. Jer ako se grad popuni ljudima na taj način će se sačuvati ono što nije uništeno u ratu. Međutim, ta kolektivna svijest i euforija zbog srpskog entiteta bili su glavni razlog što u tom periodu nije došlo do povratka Srba. Već 1997. i 1998. godine po mom uvjerenju dosta ljudi se htjelo vratiti, međutim vratiti se negdje gdje ćeš samo imati stan ili kuću, a nemati posao je poprilično nemoguća misija.’
Nezaposlenost, nestabilna politička situacija, opstrukcije kao i činjenica da je većina srpskog stanovništva iz gradske jezgre Jajca prodala stanove, za Nikolu Bilića glavni su razlozi zbog kojih danas u Jajcu živi tek oko 500 Srba.
‘Teško da Hrvat može dobiti posao u Bugojnu, Bošnjak u Grudama ili Srbin u Jajcu. I to su realne stvari. Srbi koji danas žive u Jajcu su uglavnom ljudi koji žive na selima i koji imaju svoja imanja zbog kojih su se vratili. Dobar dio jajačkih Srba iz gradske jezgre je u Brčkom i okolici Banja Luke ili su napustili Bosnu. Najveći dio tih ljudi je prodao svoju imovinu i definitivno se ne misle vraćati. Opstrukcija je bilo jer mi smo zemlja opstrukcija i zato nam je upravo ovako kako nam je. Ja sam prije osam godina predlagao da se izdvoji jednak dio za početak obnove pravoslavne crkve jer razrušena pravoslavna crkva je najveća sramota nas Jajčana, bez obzira što je danas samo par stotina Srba u Jajcu. Zbog te inicijative ja sam prozivan – odakle meni pravo da se ja sad zalažem za nekoga protiv koga smo ratovali. Rat je bio i prošao.’
Ja ne gledam jel’ se meni isplatilo da se vratim ja gledam jel’ meni lijepo
Slavica Glamočak penzionisana učiteljica, jedna je od povratnika u Jajce. U grad se vratila 2002. godine nakon povrata stana i kako naglašava ‘miješanja stanovništva’.
‘Ja se nisam odmah vratila u Jajce nego sam čekala da se pomiješaju stanovnici. Tako da sam se vratila 2002. godine, a povrat stana koji je bio useljen i opljačkan nekoliko puta, bio je 2001. godine. Stan je bio devastiran, hodnik je prokišnjavao, vrata nisam imala, pola parketa je falilo. Sve moguće papire sam predala, a eksera i šarafa nisam dobila. Tako da sam ja sama sa kćerkom mjesec po mjesec odvajala da renoviram malo po malo.’
Opstrukcije prilikom zapošljavanja Slavica Glamočak doživjela je odmah po povratku u Jajce. Primljena je na radno mjesto u školi u kojoj je radila prije rata da bi samo tri dana nakon zaposlenja dobila otkaz pod izgovorom da je govorila i održavala časove na ekavici.
‘Konkurisala sam u školu u kojoj sam prije radila. U tom trenutku direktorica je bila na godišnjem odmoru na moru i sekretarica me primi. Nakon što se direktorica vratila sa godišnjeg odmora zove me telefonom i kaže morat će mi uručiti otkaz. Zvanični razlog je da sam govorila ekavicu. Ja nikad ekavicom nisam govorila. Nakon toga tadašnja direktorica kaže da će održati sastanak sa roditeljima pa ćemo vidjeti. Tim sastancima nisam mogla prisustvovati. Održana su tri sastanka gdje su roditelji koji su moji bivši učenici tada rekli da bi voljeli da se vratim, a ovi koji su se doselili u Jajce i koji su izgubili nekoga u ratu nisu željeli da ja radim u školi. Nakon toga ja pitam direktoricu - jel’ ovo privatna škola. Direktorica odgovara da nije, a iskreno i iz Mostara su me zvali da ti kažem da ne možeš raditi.’
Stalno radno mjesto na kojem je i penzionisana, Slavica Glamočak pronašla je u područnoj osnovnoj školi u Podbrdu, mjestu koje je od Jajca udaljeno 30 kilometara prema Ključu. Kako tvrdi, u ovoj osnovnoj školi radila je deset godina, a sa svojim sugrađanima nema problema.
‘Škola u Podbrdu je od Jajca udaljena 30 kilometara na putu prema Ključu, a uprava te škole je na 50. kilometru u Baraćima. Tako da kad sam išla na sjednicu, morala sam doći u Baraće i nakon toga se vratiti. Što je 100 kilometara sve skupa. U toj školi sam radila deset godina i bilo mi je veoma lijepo. Ja ne gledam jel’ se meni isplatilo da se vratim, ja gledam jel’ meni lijepo. Sa komšinicom Vericom koja je Hrvatica i čiji je muž prva žrtva rata popijem kafu. Pred svaki praznik donese tacnu sa hranom. Tako da imamo fin odnos. Kao i u braku i porodici. Kakav si ti, takvi su i ljudi prema tebi. Ne možeš se svađati sam, a ne možeš se ni ljubiti sam.’
Iskustva povratnika srpske nacionalnosti u Jajce su različita. Radmila Govedarica porijeklom iz okolice Zrenjanina u Srbiji, u Jajcu je živjela od 1967. godine kada se kao medicinska sestra zapošljava u bolnici. Ulaskom vojske Republike Srpske u Jajce, napušta grad u koji se vraća tek 2003. godine. Naglašava da po povratku u Jajce nije imala nikakvih neugodnosti te da se bez problema vratila na staro radno mjesto.
‘Ja nisam imala nikakvih neprilika ni neprijatnosti. Regularno sam vratila stan. U mom stanu je bio jedan čovjek koji je čekao da se njegova devastirana kuća obnovi. U tom periodu ja sam bila kod kolegice. Kad se on vratio u svoje i ja sam se vratila u svoj stan. Od donacija sam dobila jedan šporet, gvozdeni krevet i dvije deke. Stakla nisam imala, pa stavim karton, al’ polako sve se napravilo i sredilo. Vratila sam se na radno mesto u bolnicu i odmah po povratku su me primili i tu sam zaradila penziju.’
Biti manjina u bilo kom kontekstu nikada i nigdje nije dobro
Od pet stotina građana srpske nacionalnosti koji danas žive u Jajcu, prema nezvaničnim podacima tek 10 posto čine ljudi mlađi od 30 godina. Sara Velaga novinarka magazina Lola, djetinjstvo je provela u Jajcu. Ističe da su međuetnički odnosi u Jajcu površinski dobri dok se u dubini i dalje krije netrpeljivost koja u pojedinim situacijama eskalira verbalnim nasiljem.
‘Biti manjina u bilo kom kontekstu nikada i nigdje nije dobro, jer su svjetla reflektora uperena na pojedince koji se izdvajaju. Biti manjina u Jajcu znači ne imati ništa osim tolerisanja većinskih etničkih grupa, zanemarivši prava da se ista od manijske grupe predstavi. U prilog tome ide i dugogodišnje čekanje obnove pravoslavne crkve koja se, kako mi se čini, nikada neće obnoviti. Ali i turističko predstavljanje koje recimo u izlogu turističke zajednice drži narodne nošnje Bošnjaka i Hrvata ali srpske nošnje nema. To je prvo što turisti vide kada pređu most, što je sasvim jasan pokazatelj kako stvari stoje.’
Prema mišljenju Sare Velage u Jajcu je danas veoma izražena povezanost etničkih grupa, vjerskih institucija i političkih stranaka što potvrđuje ponovno ‘štićenje’ svojih naspram drugih. Ističe da i u periodu osnovnog obrazovanja nije imala problema iz jednostavnog razloga – krila je svoju vjeroispovijest.
‘Tokom obrazovanja nisam imala problema zahvaljujući tome što sam lagala da sam katolkinja kako bi se uklopila u društvu kojem je glavno pitanje bilo čija si i odakle si. S obzirom da svog oca ne poznajem i bila sam jedina pravoslavka, lagala sam da imam tatu koji radi u Njemačkoj i da dolazim iz obližnjeg sela u Jajcu. Djeca su prihvatila takvu priču, a nastavnici podržavali jer je bilo jednostavnije uklopiti se u društvo na taj način. Ipak osjetila se kontrola roditelja nad djecom u pogledu druženja sa ‘svojima’ pa se u nižim razredima osnovne škole nije dešavalo da katolici prime nekoga drugog u društvu. To je popravljeno kako se bližio početak srednje škole gdje je mješovitost bila izraženija.’
Srba fizički nema
Načelnik opštine Jajce, Edin Hozan smatra da je proces povratka ljudi bez obzira na nacionalnu pripadnost opstruiran do 1998. godine nakon čega se u ovu opštinu masovno vraćaju prvenstveno Bošnjaci.
‘Da budemo iskreni povratak svih ljudi bez obzira na nacionalnost je opstruirano do 1998. godine. Nakon toga Bošnjaci se masovno vraćaju i tako negdje do 2002. godine. Vjerujem da su se i Srbi tada mogli vratiti ali to je stvar nekog ličnog opredjeljenja. Postojalo je zajedničko udruženje za povratak koje se zvalo ‘Povratak’ i u kojem su učestvovali Srbi. Predsjednik tog udruženja je bio srpske nacionalnosti i to udruženje još uvijek formalno postoji. Međutim, meni se u periodu od kad sam načelnik, nikad niko nije u ime tog udruženja obraćao.’
Danas u okviru opštine Jajce postoje dvije organizovane mjesne zajednice lokalnog srpskog stanovništva: MZ Ćusine sa 99 posto srpskog stanovništva i MZ Bravnice. Edin Hozan naglašava da opština nikad nije imala programe za povratak jer je povratak raseljenih lica državni projekat.
‘Svi programi tipa obnove stambenih objekata išli su sa državnog, federalnog ili kantonalnog nivoa. Ti projekti još uvijek traju, a srpsko stanovništvo ravnopravno učestvuje. Morate znati da srpsko stanovništvo ovdje čini uglavnom starije stanovništvo obzirom da se mladi mahom nisu vratili. Tako da Srba nema na terenu. Konkretno, mi u općini imamo četiri zaposlene osobe srpske nacionalnosti s tim da je jedna osoba za novu godinu otišla u penziju. U policiji broj zaposlenih je mnogo bolji, obzirom da su se u policiju prijavljivale osobe koje nisu iz Jajca, a koje su kasnije lakše dobijale premještaj u Prijedor, Brčko ili Bijeljinu.’
Pravoslavna vjerska opština na području opštine Jajce formirana je tek prije nekoliko mjeseci, a nacionalni spomenik Crkva uspenja presvete Bogorodice od miniranja 1992. godine čeka na obnovu. Prema riječima Edina Hozana, opština Jajce pokazivala je interes za obnovu ovog objekta međutim taj interes nije postojao od strane srpske pravoslavne zajednice koji su vlasnici objekta.
‘Vjerska općina je formirana i mi smo u budžetu za tekuću godinu predvidjeli 10.000 KM koje ćemo dati za funkcionisanje na način na koji to dajemo drugim vjerskim zajednicama. Kad govorimo o obnovi pravoslavne crkve, općina Jajce je pokazivala interes i volju da se taj objekat obnovi. Međutim, nije postojao interes ili volja od strane pravoslavne vjerske zajednice. To se sad promijenilo. Koliko znam iz razgovora sa sveštenikom Miladinom iz naselja Jezero, Republički zavod za zaštitu kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa i spomenika RS-a radi projekat obnove koji je u završnoj fazi. U trenutku kad budemo imali projekat rekonstrukcije krenut ćemo zajednički u realizaciju.’
Proces povratka Srba u Jajce je sasvim sigurno završen. Razloge za činjenicu da danas u Jajcu živi tek pet stotina Srba možemo tražiti u nezvaničnoj politici Republike Srpske koja ni na koji način nije željela podržati povratak srpskog stanovništva u njihove prijeratne domove, kao i opstrukcija koje su dolazile od nekadašnjih lokalnih struktura vlasti u ovom gradu.
Oni koji su se odlučili vratiti u ovaj grad danas žive na marginama društveno-političkog života dijeleći svakodnevicu drugih stanovnika Jajca. Dnevno politička prepucavanja, nezaposlenost, odlazak mladih i izostanak bolje perspektive.
Preneseno sa tacno.net
