Kažu da je Mošina statua, koja stoji ispred Muzeja AVNOJ-a u Jajcu, u vrijeme rata završila u Vrbasu te da je izvađena i vraćena ispred muzeja, a kad je vraćena, da su pokušali Mošu još jednom da maknu tako što su pucali u njega. Iskusno veteransko oko primjećuje nekoliko rupa i kaže: ‘Rane su takve da bi iskrvario za koji minut.’ Ali drug Moša Pijade nije od krvi i mesa i ovakav kakav je svjedok je vremena u kom su on i drugovi najprije bili slavljeni poput bogova, da bi onda bili brutalno svrgnuti. Bilo je neobično, gotovo čudesno gledati kako na njega i čitavu postavku u muzeju, u kom su donesene najvažnije odluke za socijalističku Jugoslaviju, gledaju oni koji su petokrake pod kojima su rasli zamijenili nacionalnim simbolima. Mnogi od njih i sami izranjavani od metaka. A neki i vojni invalidi.
‘Pomozite Bosni i Hercegovini. To je šareni ćilim koji nitko ne može pocijepati. Ne želim da se dijeli Bosna. Podijelili smo Jugoslaviju i vidimo šta smo dobili’, rekao je u gradskoj skupštini Jajca Hamdija Karić, jedan od ratnih vojnih invalida iz Viteza, a povodom susreta veterana čiji je dolazak u Jajce organizirao Centar za nenasilnu akciju (CNA). Naime, mješovita grupa ratnih veterana, bivših pripadnika Armije BiH, HVO-a, HV-a, VRS-a, JNA i VJ-a posjetila je 24. septembra mjesta stradanja i spomenike u Jajcu. Prvi put su domaćini jedne veteranske posjete bili zajedno Bošnjaci i Hrvati, a veterani su obišli centralne spomenike posvećene poginulim pripadnicima Armije BiH i HVO-a, neobilježeno mjesto stradanja srpskih civila u Bravnicama, spomenik bošnjačkim civilima u opštini Jezero u Republici Srpskoj te spomenike poginulim vojnicima HV-a na Plivskom jezeru i HVO-a na Ćaninom polju. Nije to prvo veteransko druženje, ali je možda najznačajnije, baš zbog Jajca, grada koji je obilježilo Drugo zasjedanje AVNOJ-a, ali i krvavi sukobi 1990-ih. Prvo su Srbi 1992. ušli u grad, nakon čega je uslijedio egzodus, a onda, tri godine poslije, i Bošnjaci i Hrvati, nakon čega je uslijedio egzodus. A drug Moša smetao je svima.
Glasna reakcija gotovo svih prisutnih veterana na nečije "Smrt fašizmu!" pri ulasku u muzej bila je koliko tužna toliko i opčinjavajuća jer je izgledalo kao da su se probudili iz košmara
Glasna reakcija gotovo svih prisutnih veterana na nečije ‘Smrt fašizmu!’ pri ulasku u muzej bila je koliko tužna toliko i opčinjavajuća jer je izgledalo kao da su se probudili iz košmara u koji su silom ubačeni i kao da su tekovine odluka donesenih pod krovom sadašnjeg muzeja i dalje žive. ‘Sloboda narodu!’ Tekovine su žive, ali imaju drugačiju formu.
Jedna od njih je izložba ‘Rat sjećanja’ postavljena u Kulturnom centru, koja govori o načinima na koji su komemorisani stradali, kao i o nepostojećim obilježenim mjestima, autora Nenada Vukosavljevića i Nedžada Horozovića. ‘Ne postoji ništa što može da vrati izgubljene živote, ali može da da smisao žrtvama. Izložba je pokušaj davanja tog smisla. Ona je borba za budućnost, jer prijetnja da nam se rat ponovi postoji upravo kroz sjećanja koja izgrađujemo’, rekao je Vukosavljević.
U Bravnice, jedno od rijetkih mjesta gdje ima Srba povratnika, koje se nalazi na putu iz Jajca ka Travniku i Sarajevu, gosti Centra za nenasilnu akciju bili su odvedeni kako bi čuli priču o kojoj se jako malo zna. Priča potiče iz septembra 1995., a prvi put ju je javno ispričala Nadežda Janković, sekretarica udruženja Žene žrtve rata Republike Srpske, koja tvrdi da su za zločin u Bravnicama i stradanje 81 civila srpske nacionalnosti odgovorni pripadnici HV-a. ‘To se desilo kad se civilno stanovništvo povlačilo iz Gornjeg Vakufa prema Banjaluci. Na čelu te kolone je bio autobus na koji je bačena zolja. Onda su pucali po nedužnim civilima koji nisu pružali nikakav otpor. Jasno je da to nije bio vojni cilj. To je jedan od najstrašnijih zločina jer je ubijeno osmero djece. Najmlađa žrtva je imala tri godine, a najstarija 91’, sa vidnom tremom pričala je Nadežda, koja je i sama bila na ivici života nakon ranjavanja. Ova priča ima i zanimljiv obrat jer su je, prema njenim riječima, od sigurne smrti spasili pripadnici HVO-a. Predmet, ističe ona, stoji u Tužilaštvu BiH od 2005., iako je poznato tko je zločin počinio. ‘Ne trebamo da osudimo jedan narod zbog par onih koji su počinili zločin. Treba da razdvojimo ljude od neljudi’, zaključila je Nadežda Janković.
U samom centru Jajca, ulica ih dijeli, dva su spomenika – stradalim Hrvatima i stradalim Bošnjacima. ‘Govorimo sve jedni drugima, redovno se susrećemo i otvaramo teme. Jajce može poslužiti drugima za primjer. Ovo je i moja domovina, ovo je i moj grad. Volimo ga zajedno i pokažimo svojim djelima da ga volimo’, kazao je Ivo Šimunović, predsjedatelj Općinskog vijeća, nekad pukovnik HVO-a. Na konstataciju autora teksta da u Jajcu ipak postoje različiti školski programi, tzv. dvije škole pod jednim krovom, kao i da Bošnjaci i Hrvati ne mogu da se dogovore oko jednog datuma oslobađanja grada, odgovorio je: ‘Na to ne možemo uticati. Nije naš proizvod ‘dvije škole pod jednim krovom’.’ Za njihovo postojanje odgovornost vidi u međunarodnoj zajednici, ali on sam ne vidi veliki problem u tome jer, kako ističe, ‘djeca idu u školu i nema incidenata’.
Priča o stradanju potiče iz 1995., a prvi put ju je javno ispričala Nadežda Janković, iz Žena žrtava rata RS-a, koja tvrdi da su za zločin u Bravnicama i stradanje 81 civila srpske nacionalnosti odgovorni pripadnici HV-a
Teško da bi se život u Jajcu mogao nazvati zajedničkim. Preciznije bi bilo reći da je to život jednih pored drugih. Baš kao što spomenici žive jedan pored drugog. Svijetli primjeri su rijetki, a svi će se sjetiti onih srednjoškolaca koji nisu željeli dalju segregaciju u školama. Trenutno je ta priča utihnula, a neki čak tvrde da su roditelji te djece dobivali ozbiljne prijetnje. No jedan primjer i dalje svijetli. Baš na ulici koja dijeli jedan spomenik od drugog prišao nam je stariji čovjek sa kapom na glavi, a na kapi crvena petokraka. ‘Znaš li odakle mi ova kapa? Iz Kine. Dao mi Kinez. U Jajcu nema više ničega’, započeo je svoju priču Uča. Njegovo ime je Miralem Duranović i umirovljeni je učitelj jedne seoske škole. Došao je da podrži veterane jer je i sam bio pripadnik Armije BiH, ali u vrijeme drugog oslobađanja Jajca nije bio ni blizu svog grada. Bio je u Zenici. Sa ponosom ističe rad u školi, za koju kaže da je u to vrijeme bila jedina škola koja nije bila podijeljena. ‘Kad su poslije rata podijelili škole, odmah su me pozvali u neku muslimansku. Rekao sam da nikad nisam učio ni Muslimane ni Hrvate ni Srbe. Učio sam djecu. Rekli mi da onda neću raditi nigdje.’ Prije rata radio je u selu Bešpelju, pa su mu istu školu ipak dodijelili i 1999. ‘Rekao sam da ću raditi, ali ne sa podijeljenom djecom. Imao sam sreću da je načelnik to prihvatio i rekao mi da saberem djecu. Kad su došli ovi iz međunarodne zajednice, čuli su da postoji negdje jedna škola gdje su djeca zajedno. Igrom slučaja, to su sve bila djeca mojih bivših učenika. Prvih šest godina škola je ostala nepodijeljena, a sad su je podijelili. Ima svega 30 djece. Ljudi su se razišli. Vidi, svi su sad u Njemačkoj’, pokazuje nam fotografiju svojih đaka.
Ova Učina rečenica konačan je poraz. Ipak, djeca se i dalje rađaju, a tu i tamo nađe se i poneki profesor ili profesorica koji su spremni izaći van zadatih okvira. Tako su izložbu ‘Rat sjećanja’ posjetili učenici prvih i četvrtih razreda lokalne gimnazije. Ilija Oršulić jedan je od njih. ‘Nisam upućen u stvari oko rata. Iznenadio me broj nekih žrtava. Vjerojatno ću kad dođem kući probati da se više uputim u te stvari’, rekao nam je nakon izložbe. Maida Gazić također priznaje da nije ništa znala o izložbi: ‘Iskreno, jako sam se zainteresovala kad sam pogledala sve fotografije. Naša generacija dosta toga ne zna.’
Da zaista postoji iskrena želja vodećih struktura u gradu da se o svemu priča, đaci bi čekali u redu da pogledaju ovu značajnu izložbu. Tada se ni Moša ni muzej ne bi morali brinuti da li će neki Slovenci ili tko zna tko preuzeti obavezu da održe sjećanje na svijetle trenutke grada. Obasjali bi ih sami, onako kako su plamenovi šest republika obasjavali grb države koja je nastala u Jajcu. Tada grešku ne bi ponavljali. U suprotnom, vidimo se u Njemačkoj.
