Nalazi li se Kina u ulozi izazivača i pretendenta za budućeg hegemona koji svijetu nastoji nametnuti svoj sustav vrijednosti i pravila igre? Izvozi li Kina uspješno svoj politički i razvojni model? Je li Kina prijetnja demokraciji, svjetskom miru i stabilnosti? Treba li demokratski svijet zajedničkim snagama odgovoriti na kineski izazov? U akademskim kao i u novinarskim krugovima danas brojni vrsni poznavatelji kineske kulture, jezika, političkih i ekonomskih prilika u toj zemlji, ljudi vrlo često obrazovani na istim institucijama, smatraju da je odgovor na gore navedena pitanja ili isključivo da ili isključivo ne. No nije to tako neobično kao što se na prvu može učiniti jer se stvar (i opet) svodi na vlastita uvjerenja i sklonost prema pragmatičnosti, odnosno ideologizaciji, ali, nažalost, vrlo često i na uske osobne interese kao i financijske interese raznih centara i think tankova koji se bave Kinom.

Potpora velikog broja zemalja Kini oko dokidanja demokracije u Hong Kongu s pravom zabrinjava demokratski svijet. No odgovor nije u pritisku na Kinu, nego u dosljednom upražnjavaju "zapadnih vrijednosti" na Zapadu

Kako gledam na Kinu danas, mogu prilično pouzdano znati na osnovu toga kako bih odredila prioritete (ako baš moram) za sljedeće vrijednosti i civilizacijske dosege – poštivanje ljudskih prava i sloboda, ravnopravnost svih ljudi, ravnomjernija raspodjela resursa, brzi ekonomski rast i razvoj, dobro upravljanje javnim sredstvima, napredna tehnologija, borba protiv klimatskih promjena itd. Možete i sami pokušati. Zapitajte se jeste li fascinirani Kinom koja brine o svih 1,4 milijarde ljudi puno bolje od nekih demokratskih zemalja, koja je u svega trideset godina izvukla više od 800 milijuna ljudi iz najtežeg siromaštva, koja je hrabro podnijela surovu fazu ekonomske tranzicije i od jedne od najzaostalijih zemalja svijeta postala dinamična, inovativna ekonomija koja prerasta u prvu svjetsku gospodarsku silu. Fascinira vas zemlja koja kreditira najsiromašnije države svijeta, gradi ceste, mostove, aerodrome, luke tamo gdje zbog visokog političkog i ekonomskog rizika nitko drugi neće, zemlja koja predvodi u tehnologiji obnovljive energije i koja se vrlo uspješno bori s pandemijom? Ili možda prevladava osjećaj bijesa i zazora od Kine koja milijun svojih muslimanskih građana drži zatočenima u reedukacijskim logorima i snabdijeva ostale autokrate naprednom tehnologijom namijenjenoj kontroli i represiji stanovništva? Zabrinjava vas zemlja koja svojim investicijama u svijetu kupuje politički utjecaj, koja u Ujedinjenim narodima tumači kako ljudska prava nisu univerzalna, već su uvjetovana specifičnim nacionalnim prilikama i razinom ekonomskog razvoja, a suverenitet shvaća kao pravo svake zemlje da samostalno i bez ikakvog vanjskog nadzora i upliva određuje svoje unutarnje poslove, između ostalog i tretiranje političkih neistomišljenika te pripadnika etničkih i religijskih manjina?

Može li nam možda netko propisati koja bi nas Kina trebala više interesirati? Može li se tvrditi da bi nas svaki od tih aspekata trebao podjednako zanimati? Konačno, radi se o vrijednosnom sudu svakog pojedinca koji razmišlja o ulozi Kine u svijetu danas – i sutra. Pojedince usko vezane uz Konfucijeve institute, kineske ambasade ili na suprotnoj strani, uz think tankove zadužene za antikinesku kampanju ovdje ne ubrajamo jer oni tu slobodu nemaju (nećemo ovom prilikom na njih trošiti riječi, ali njihovo djelovanje, i u našoj regiji, ne smijemo previdjeti).

Iako će kod većine na pomisao o Kini prevladati ili svijetla ili tamna slika, ovisno o tome jeste li više fascinirani dvoznamenkastim gospodarskim rastom i prosperitetom ili ste pak zgroženi represivnim aparatom i reedukacijskim logorima, morali bismo se moći složiti da nam nijedna od te dvije Kine ne smije izaći iz vidokruga. Jer ako se zagledamo samo u prvu, nećemo imati odgovor na eventualne prijetnje, a ako se fokusiramo na drugu, propustit ćemo brojne prilike. A Kina je upravo to – i prijetnja i prilika. No nevolja je u tome što nije uvijek lako razlučiti radi li se o prilici ili o prijetnji. Mike Pompeo je na primjer bio toliko uvjeren da Kina gotovo uvijek predstavlja prijetnju da se odlučio na potpuno odvajanje SAD-a od Kine. Sreća je pa u SAD-u, kao osnivaču i nositelju trenutnog svjetskog poretka, odnose s Kinom preuzima novi tim umjerenijih stavova i boljih kompetencija, a Xi Jinping će se morati prilagoditi i pokazati spremnost na suradnju. S druge strane, on uvjerava svijet kako je sve što Kina radi u najširem interesu i vas i nas i njih, jer su njegova rješenja dizajnirana da rezultiraju win-win situacijama. Iz usta ambicioznog autokrata zvuči kao demagoška floskula, ali umjesto odmahivanja rukom valjalo bi utvrditi koji planovi i ciljevi kineske vlade zaista jesu ili mogu biti kompatibilni s interesima ostatka svijeta, a koji to nisu.

U hrvatskoj javnosti stječe se dojam da vlada pod pritiskom Bruxellesa, suprotno nacionalnim interesima, odbacuje kineske ponude te nauštrb hrvatskih štiti interese velikih europskih tvrtki

Primjerice, Kina se pokazuje prilično efikasnom i ustrajnom u rješavanju ekoloških problema. Njezina bitka za čišći zrak, tlo i vodu imat će veći utjecaj na ekosustav nego napori svih postindustrijskih zemalja zajedno. Zašto joj onda ne omogućiti, ako već ima ambiciju, da se okuša kao svjetski lider u borbi protiv klimatskih promjena? To ne bi čak značilo preuzimanje "eko-palice" jer nijedna zemlja do sada nije njome ozbiljno zamahala na globalnom planu. Isto tako, za razliku od ostatka svijeta, a uz iznimku par susjednih azijskih zemalja, Kina se vrlo uspješno nosi s pandemijom i jedina je od većih ekonomija koja je 2020. godinu zaključila s gospodarskim rastom. Jasno, dio uspjeha duguje svojim autokratskim metodama (premda, koliko se te metode razlikuju od onih u većini europskih zemalja?), ali i dobrim procjenama, naprednim tehnološkim rješenjima i ogromnim ulaganjima u istraživanja i razvoj cjepiva i lijekova te efikasnom stimuliranju ekonomije za i nakon krize. Kina neupitno ima znanje, infrastrukturu i know-how koji mogu pomoći svijetu u borbi protiv ove, ali i (u prevenciji) budućih pandemija. Na ostatku svijeta je da iskoristi taj potencijal.

Nadalje, svijet bi trebao slaviti svaki uspješan projekt (u sklopu inicijative "Pojas i put") kojim su kineske investicije pridonijele razvoju prvenstveno zemalja globalnog juga. Kvalitetni projekti koje su izvele iskusne kineske firme a financirani su povoljnim kreditima kineskih banaka u područjima gdje alternative kineskom kapitalu nema, dobra su vijest za sve. Ako zapadne zemlje misle da mogu bolje, korektnije i kvalitetnije (a misle), jedino je rješenje ponuditi atraktivniju alternativu i natjecati se (što još uvijek ne čine). To su samo neki od primjera. Kina može pridonijeti više nego što (joj je omogućeno da) čini po pitanjima osiguravanja mira na Korejskom poluotoku, nuklearne sigurnosti i neproliferacije, globalne financijske sigurnosti, međunarodne borbe za jednakije i pravednije društvo i smanjenje jaza između bogatih i siromašnih zemalja. Hoće li Kina liderskim pozicijama u borbi protiv klimatskih promjena, pandemija i siromaštva postati još moćnija? Hoće, i taj segment spada u win-win okvir. Međutim, sviđalo se to nekome ili ne, suočavanje s globalnim krizama iziskuje zajedničke napore, ogromna sredstva i najnaprednija rješenja. Bez značajnog doprinosa doskora prve svjetske ekonomije uspjesi su teško ostvarivi.

Protesti u Hong Kongu, srpanj 2019. (Foto: Edgar Su/Reuters/PIXSELL)

No ne zaboravimo, postoje i pitanja oko kojih se demokratske zemlje i Kina ne mogu usuglasiti i zajednički djelovati, štoviše gdje su kineske politike i prakse upravo suprotne ključnim vrijednostima demokratskog svijeta, poput ljudskog dostojanstva, ljudskih prava i slobode, ravnopravnosti i vladavine prava. Unatoč desetljećima nade i pokušaja ideološkog približavanja Kine Zapadu, Komunistička partija nastavlja vladati Kinom (s visokim legitimitetom). Ekonomske razmjene, uzajamne ovisnosti i uključivanje Kine u međunarodne liberalne strukture nisu i najvjerojatnije neće rezultirati političkom liberalizacijom Kine. Ne samo da se Kina nije demokratizirala, nego se na globalnoj razini aktivirala oko suzbijanja režimskih promjena. Svojim djelovanjem u međunarodnim institucijama, ali i kroz bilateralne odnose posebice s nedemokratskim državama te mladim i nestabilnim demokracijama, Kina nastoji ukazati na tobožnju neuniverzalnost i neprimjenjivost demokratskih vrijednosti u nezapadnim civilizacijama. Kao članica UN-ovog Vijeća za ljudska prava već godinama uspješno koristi svoj status kako bi odbacila optužbe protiv kršenja tih prava na svom teritoriju te kako bi promovirala vlastito poimanje ljudskih prava. Ono naime uključuje pravo svake nacije na ekonomski razvoj koje kao takvo ima prioritet nad ljudskim pravima pojedinca. Sasvim je jasno da takva definicija ljudskih prava autokratima širom svijeta zvuči atraktivnije i usklađenije s ciljem da se održe na vlasti te su je stoga spremni podržati. Primjerice, na optužbe da Kina krši ljudska prava ujgurskog stanovništva u pokrajini Xinjiang, 46 zemalja je odgovorilo zajedničkim pismom podrške kineskoj vladi u "borbi protiv terorizma i radikalizacije u Xinjiangu". Isto tako, čak 53 zemlje podržale su poziciju Pekinga vezano uz proteste u Hong Kongu, kojima Hongkonžani bezuspješno nastoje očuvati svoje demokratske institucije. Potpora velikog broja zemalja Kini po pitanjima ljudskih prava i dokidanja demokracije u Hong Kongu s pravom zabrinjava demokratski svijet. Međutim, odgovor koji će donijeti rezultate nije u pritisku na Kinu (što ne znači da ga ne treba biti), nego u dosljednom upražnjavaju "zapadnih vrijednosti" na Zapadu, za primjer drugima da se može i isplati.

Nadalje, iako Kina još uvijek naglašava miran rast i razvoj kao svoj osnovni cilj, ona ne može biti promatrana na isti način kao do prije sedam-osam godina. Kina je u vrlo kratkom roku pribavila velik broj tehnološki najnaprednije vojne opreme, uključujući nosače aviona, nuklearne podmornice, konvencionalne, nuklearne i hipersonične projektile itd. te već sada raspolaže "pobjedničkim kapacitetima". Iako ti kapaciteti nisu osigurani za pokretanje rata, oni nedvojbeno signaliziraju moć potrebnu i prikupljenu za aktiviranje promjena. Kina se, istina, ne suzdržava od pokretanja konflikta sa susjednim zemljama, no za sada ne pokazuje ekspanzionističke ambicije osim, naravno, prema Tajvanu koji smatra dijelom svog teritorija. To bi, međutim, moglo biti sasvim dovoljno ne samo za ugrožavanje stabilnosti u regiji nego i u svijetu. Naoružavanje Tajvana, eventualni kineski napad na otok i odluka o obrani tajvanske demokracije jedan je od najdelikatnijih slučaja u međunarodnim odnosima i nedvojbena prijetnja svjetskom miru.

Što se ekonomske sfere tiče, poznato je da je Trumpova administracija u SAD-u zabranila poslovanje više stotina kineskih poduzeća iz raznih sektora. Za neke od njih zaista nije moguće ni pretpostaviti kakvu bi prijetnju mogla prouzročiti za nacionalnu sigurnost SAD-a. Međutim, pod razumnom pretpostavkom da bi kineska poduzeća pod pritiskom predala svoje baze podataka kineskoj vladi, neka od njih zaista mogu biti prijetnja nacionalnoj sigurnosti zemalja u kojima posluju. Uostalom, problem se kod ekonomskih i trgovinskih pitanja ne svodi samo na sigurnost. Kina još uvijek drži visoke barijere za ulazak stranih poduzeća na svoje tržište, prvenstveno ono uslužnih djelatnosti. Krađe intelektualnog vlasništva i dalje nisu rijetkost, a kako bi dobile pristup kineskom tržištu, strane kompanije u sektoru visokih tehnologija u većini slučajeva moraju podijeliti tehnologiju i know-how sa svojim kineskim partnerima. Kina je kao zemlja u razvoju dugo imala pravo na zaštitu svog tržišta od strane konkurencije, no u međuvremenu je postala druga najveća svjetska ekonomija s realnim ciljem da ubrzo postane dominantna ekonomska sila. Inzistiranje na privilegijama koje joj po svoj logici više ne pripadaju pretvara se u predatorske ekonomske prakse koje su prijetnja ostalim ekonomijama.

Svaka će zemlja za sebe (prije eventualnih zajedničkih odgovora na kineski izazov) morati procijeniti može li Kina i kako zaprijetiti njezinim nacionalnim interesima i sukladno tome donositi pojedinačne odluke. O kineskom kapitalu valja razmišljati strateški i u širem kontekstu kako bi se unaprijed ili barem na vrijeme znalo što činiti kada najpovoljnije ponude pristignu upravo od kineskih korporacija. U Hrvatskoj to za sada nije slučaj, pa se u javnosti stječe dojam da hrvatska vlada pod pritiskom Bruxellesa, suprotno nacionalnim interesima, odbacuje kineske ponude te nauštrb hrvatskih štiti interese velikih europskih tvrtki.

Sve u svemu, do sada je jasno da su u pravu i oni koji moćnu Kinu drže za globalnu prijetnju kao i oni koji u njoj vide ključnog partnera za suočavanje s globalnim problemima. Važno je stoga imati odgovor na izazove koji su tek počeli stizati s Istoka, no od obrane je možda još i važnija spremnost na suradnju. SAD i EU bi pritom morali imati dovoljno mudrosti da tretiraju Kinu kao sebi ravnopravnog partnera. Možda se upravo kroz zajedničke napore i, nadajmo se, globalno važna postignuća otvore prilike za konstruktivnije dijaloge o prijepornim pitanjima te time eventualno ublaže za sada vrlo realne prijetnje koje svijetu donosi autoritativna Kina kao svjetska supersila.

 

* Emina Popović istražuje i predaje teme vezane uz politiku i ekonomiju u Kini na Karlovom sveučilištu u Pragu