Vatikanska Kongregacija za nauk vjere objavila je da svećenici ne mogu blagoslivljati homoseksualne parove. U prošlosti je papa Franjo podržao zakonska prava istospolnih zajednica. Da li je ovo korak unatrag?
Mislim da nije, jer ako pogledamo ranije stavove Kongregacije, vidjet ćemo da se u ovoj objavi zapravo radi o svojevrsnom otvaranju i tolerantnijem stavu prema istospolnim odnosima, u smislu da su ljudi svih orijentacija djeca božja i da Crkva treba o svima voditi računa. Ni sam papa se nije zalagao za mijenjanje temeljnog nauka Katoličke crkve, po kojem je brak zajednica muškarca i žene. Zalagao se za više tolerancije prema onima koji žive u istospolnim zajednicama. Rekao bih da je i posljednje tumačenje u skladu s papinskim nastojanjima da se ublaže ranije agresivne osude.
Postoji li šansa da Katolička crkva u budućnosti napravi i korak dalje?
Ne treba očekivati da Katolička crkva mijenja svoj stav na razini doktrine, nego samo to da te "grešnike" prihvaća u svoje krilo. Može se očekivati veće otvaranje prema učešću žena u životu Crkve. Neće skoro doći do njihovog zaređivanja, što postoji u protestantskim zajednicama. Međutim, povećava se broj žena na razinama od crkvenih općina pa do izvršnih tijela pri samoj Svetoj stolici. Papa je postavio žene na odgovorne položaje, dakako, samo u okviru svjetovnih crkvenih struktura, recimo u području financija.
Papa se nedavno u Iraku susreo sa šijitskim velikim ajatolahom Alijem al-Sistanijem. Koliko takvi susreti pripomažu razumijevanju među religijama?
Ekumenizam izvorno nije katolički koncept, nego je krenuo iz protestantizma. Prvenstveno je bio usmjeren na unutarkršćanski dijalog, koji se u drugoj polovici 20. stoljeća proširio na međureligijski, prije svega između kršćanstva i islama, a u zadnje vrijeme priključili su se i budisti. Unutarkršćanske susrete imamo još od susreta pape Pavla VI i patrijarha Bartolomeja iz 1964., a Ivan Pavao II susretao se i sa židovima i muslimanima. Aktualni susret predstavlja značajan iskorak pape Franje, jer su sada uključeni i šijiti, pa se tako potiče i unutarmuslimanski dijalog. Ti susreti nemaju praktičnih posljedica, no stvaraju atmosferu suradnje i pridonose mirovnim inicijativama. Trebat će vremena i bit će mnogo teže da hijerarhije velikih religijskih sistema na priključivanje tom dijalogu uspiju natjerati vlastiti kler.
