Kao u Arsenovoj "Kući za ptice" već sedmi dan je kišilo, a tmurno zagrebačko subotnje popodne proveli smo u višesatnom razgovoru s najmlađom predstavnicom generacije X, Ivanom Dragičević. Dragičević je novinarka i urednica koja preko dva i pol desetljeća prati vanjsku politiku, autorica je knjige "Nejednaki", dobitnica triju nagrada Hrvatskog novinarskog društva "Marija Jurić Zagorka" za najbolje televizijske emisije i reportaže (1999., 2001. i 2014.) te nagrade HRT-a "Joško Martinović" za najbolju reportažu 2011. godine. Radi kao urednica vanjske politike na televiziji N1 u Zagrebu.

Krenimo od vaših novinarskih početaka. Na fakultetu ste sudjelovali u pokretanju studentskog lista "Puls", a kasnije ste pisali u "Homo Volansu". Što vam je ostalo u sjećanju iz tog perioda?

Fakultet političkih znanosti u Zagrebu upisala sam usred rata, 1993. godine, i na fakultet je došla profesorica novinarstva sa Sveučilišta u Indiani, Sherry Ricchiardi, koja je uz pomoć nekoliko američkih fondacija s nama studentima napravila prve studentske novine u Hrvatskoj. Tako je nastao "Puls", čiji je prvi urednik bio Ante Perković. Dogodine proslavljamo trideset godina od nastanka "Pulsa", a kada se sjetim tema kojima smo se bavili, one su i danas relevantne, a nažalost ponekad i subverzivne. Prvo mi pada napamet naslovnica na kojoj je pisalo "I pederi su Hrvati". Kroz "Puls" je prošla cijela plejada novinara, na primjer Tomislav Klauški i Jasmin Klarić, a nakon Perkovića urednica je bila Marijana Grbeša koja danas radi kao profesorica na istom fakultetu. Ubrzo nakon nastanka "Pulsa" Perkoviću se javio Valerije Jurešić, koji je rekao da studenti Filozofskog fakulteta također žele pokrenuti novinu i raditi zajedno s nama pa je tako nastao "Homo Volans", podlistak tadašnjeg "Vijenca". Mnogi kolege i kolegice htjeli su pisati o kulturi, knjigama, predstavama, ja sam odmah krenula pisati o politici. I mislila sam da ću ostati u pisanom novinarstvu.

 

Postala sam očarana TV formatom

Život vas je ipak ubrzo odveo u smjeru televizijskog novinarstva. Kako je do toga došlo?

Na četvrtoj godini fakulteta prijavila sam se na audiciju za novinarku na TV Mreži, primili su me i uz Igora Mirkovića kao urednika postala sam očarana formatom televizije na kojoj sam ostala do danas. TV Mreža se u međuvremenu raspala, a 1998. godine HTV je imao veliku audiciju za novinare pripravnike, koja je trajala šest mjeseci, imali smo pet krugova. Kada sam konačno dobila posao, kao još mlada novinarka svjedočila sam kraju jednog doba s Tuđmanovom smrću.

Dobitnica ste triju nagrada "Marija Jurić Zagorka" u periodu od 15 godina. Kojim ste se temama bavili u nagrađenim emisijama i reportažama?

Prvu "Zagorku" dobila sam 1999. godine za rad na TV Mreži, iako sam već tada otišla na HTV. Riječ je o reportaži u sklopu emisije "Pet do 12", u kojoj sam pratila jednu obitelj koju su htjeli iseliti iz kuća željezničara zbog izgradnje podvožnjaka na Ilici, na Črnomercu. Drugu sam nagradu dobila za serijal "Viza", za priču iz Finske, urednica je bila za moj novinarski rad i rast još jedna važna novinarka, Mirjana Rakić, a treću za vanjskopolitički magazin "Horizonti" koji sam uređivala s kolegom Draganom Nikolićem.

Pripremajući se za ovaj intervju, htjela sam ponovno pogledati "Horizonte", ali nisu više javno dostupni na web-stranicama HRT-a?

Tako je, web-stranica više ne postoji od 2021. Užasno mi je žao zbog toga jer smo stvarno ponosni na projekt, a "Horizonti" su bili početak kraja moje odluke da odem s HTV-a. Mislim da smo se od tada izgubili u različitim fragmentarnim problemima i da je nužno da netko povede borbu za javnu televiziju. U današnje doba dezinformacija i multipliciranih kriza, javni prostor je dezorijentiran, kao da ne postoji prostor za pravu javnu raspravu. Informativni programi se svode na izjave članova stranaka.

Važno je shvatiti da se Europa mijenja, da ljudi migriraju. Pitanje je kako ćemo reagirati na te promjene, kako ćemo modificirati sebe i, najbitnije, obraniti prostore slobode za sve ljude koji će dijeliti europski prostor

Uskoro će deseta godišnjica ulaska Hrvatske u Europsku uniju, a u našem medijskom polju mahom izostaju emisije, tekstovi i analize koji se bave europskim politikama ili njihovim kritikama. Što mislite koji je razlog da se domaći mediji gotovo isključivo bave unutarnjom politikom i ignoriraju hrvatsko članstvu u Uniji, iako su ga najčešće nedvosmisleno zagovarali?

Iskreno, nemam odgovor na to pitanje. Svakog dana u svakom pogledu čudim se i promatram kako ignoriramo teme koje su ključne za naše društvo, a koje treba promatrati u kontekstu EU – od poljoprivrede do klimatskih promjena. Mislim da se kod nas Europskom unijom sustavno godinama bavi jedino kolegica Irena Frlan Gašparović.

Možda Europska unija nije klikabilna?

Zaista vjerujem da ljudi žele ozbiljan medijski sadržaj, ali čitateljima i gledateljima se ne pristupa ozbiljno i smatra ih se budalama, nema ponude pa svi govore da nema ni potražnje, kao da smo u začaranom krugu. Kada nemate javni prostor u kojem se ključna društvena i politička pitanja kontekstualiziraju, onda je puno teže prepoznati, primjerice, političku manipulaciju.

"Smatram da riječ sloboda treba za svakoga vrijediti. Za muškarce i žene", govori migrant nedaleko od hotela Porin u Zagrebu na početku vašeg dokumentarca "Hotel Europa" koji ste snimali 2013. godine. Kako danas gledate na putovanje do Lampeduse i projekt "Anima Hotel Europa"?

Malo se toga promijenilo u ovih deset godina i mislim da je dokumentarac i dalje vrlo aktualan, što paralelno valjda znači da smo napravili dobar posao, ali i zabrinjava. Ipak, nigdje na tim "rubovima čovječanstva" nisam vidjela toliko ljudskosti kao tada na Lampedusi. Ljudi su svjesni da su migracije povijesni proces koji je normalan – jedan kontinent stari i umire, taj kontinent se zove Europa, a na jugu imaš potentan, mladi afrički kontinent koji će do 2050. godine imati milijardu stanovnika mlađih od 35 godina. Važno je shvatiti da se Europa mijenja, da ljudi migriraju. Pitanje je kako ćemo reagirati na te promjene, kako ćemo modificirati sebe i, najbitnije, obraniti prostore slobode za sve ljude koji će dijeliti europski prostor.

Novinarka ste i urednica koja u svom radu koristi različite medije i platforme: u sklopu projekta "Anima Hotel Europa" imali ste blog, u "Horizontima" ste analizirali rezultate američkih predsjedničkih izbora fokusirajući se i na Twitter, u sklopu serijala "Glasači 2024." objavili ste proširene razgovore na YouTube kanalu. Zašto vam je važan takav pristup novinarstvu?

Mislim da svaka platforma ima svoje zakonitosti i različite publike, a ljudi koji osmišljavaju program u klasičnim medijima to rijetko shvaćaju. Bilo mi je važno probati raditi na novim platformama, koristiti društvene mreže kako bih privukla mlađu publiku, pokazati da i ozbiljne teme, a ne samo komercijalni sadržaji, mogu biti gledani na YouTubeu, TikToku. U "Horizontima" smo prvi u Hrvatskoj u emisiji projicirali Twitter zid, s Dinkom Cepakom, koji je radio vizualni identitet za projekt "Anima", trebala sam osmisliti koncept koji bi promijenio cjelokupni informativni program HTV-a. Zoran Šprajc, koji je tada bio urednik, dao nam je odriješene ruke. Ali cijela priča je propala, dio ljudi s HTV-a je pitao zašto se mi uopće bavimo izbjeglicama… Na to stvarno nisam znala što reći. Važno je prilagoditi sadržaj različitim platformama, a ja sam sve te poslove paralelno, koje negdje rade timovi ljudi, tada radila sama u sklopu svoje plaće jer većina to nije smatrala ozbiljnim radom. Pogledajte sada koliko poslovi montaže, produkcije, osmišljavanja sadržaja za mreže koštaju kada unajmite neku agenciju.

(Foto: Davor Konjikušić)

Život u dvije paralelne stvarnosti

U kolumni "Zaboravljeni tekst", u kojoj pišete o svom posljednjem predpandemijskom putovanju u Ukrajinu, stoji: "Iza svake velike geopolitičke analize, stava, pozicija, analiza, iza svake puške i tenka, velikog ili malog stola za pregovore uvijek stoje ljudi s imenima i prezimenima. I njihove priče." Na taj ste način pristupili i pišući knjigu "Nejednaki", a sada čekamo novi naslov. O kakvoj je knjizi riječ?

Mislim da je za moj posao jako važno putovati, svjedočiti stvarima iz prve ruke, jer naš je javni prostor pun ljudi koji nigdje nisu bili i ništa nisu vidjeli, a imaju mišljenje o svemu. Zaista vjerujem da je, pogotovo kada se baviš vanjskom politikom, nužno biti u pokretu, razgovarati s ljudima, razumijevati kontekst i sa svakog se putovanja vratiti drugačija. Imam potrebu prenijeti ono što sam vidjela, prenijeti što se događa u svijetu, pokazati da je svijet dio našeg života i da se od toga ne treba bježati. Zbog toga već nekoliko godina surađujem s Igorom Bezinovićem na njegovom kolegiju Televizijska režija i reportaža na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu.

Struka nam je disperzirana, imamo različita iskustva, radne uvjete, energije, ali važno je da se okupljamo i razgovaramo, kao što je važno da hrvatska javnost Zagorku percipira kao nultu novinarku

Što se tiče nove knjige, "Nesigurni" su trebali izaći prije nekoliko godina, ali onda se dogodila pandemija, raznorazne druge bolesti, pa rat u Ukrajini, u međuvremenu sam pisala kolumnu na portalu N1 pod nazivom "Svijet u doba korone", zatim sam krenula raditi projekt "Global Fokus", kombinaciju podcasta, kolumne i TV emisije. Kolumnu i dalje pišem pa mi je trenutni plan adaptirati je u knjišku formu, to mi se čini najlogičnijim jer se u njoj bavim svim aktualnim temama koje smatram relevantnima i o kojima želim nešto reći.

Početkom 2018. godine na svom ste Facebook-profilu objavili 14 priča pod zajedničkim nazivom "Pričala mi prijateljica", koje su govorile o različitim ženskim iskustvima, diskriminaciji žena na poslu, kod kuće, u javnoj sferi. Projekt uskoro postaje predstava?

Nakon što sam objavila prvu priču, žene su mi se krenule javljati u inbox i Maxteatar u režiji Dalibora Matanića odlučio je prema pričama napraviti predstavu. Oteli su mi tekst (smijeh) i sada nakon tzv. kazališnog sessiona, uvoda u predstavu odigranog u Zaprešiću u sklopu Noći kazališta, čekamo premijeru.

Kako je nastala ideja za serijal "Glasači 2024." u kojem ste se u šest epizoda bavili mladima?

Europa je 2022. proglasila godinom mladih, o tome se u Hrvatskoj ništa nije čulo. Mi kao da živimo u dvije paralelne stvarnosti – jedna je ona koju gledamo na televiziji i slušamo na radiju, druga je stvarnost mladih ljudi koja ne dopire do klasičnih medija i o kojoj starije generacije ne razgovaraju, ne uvažavaju mlade i ništa ih ne pitaju. Paralelno, u Europi postoji trend da mladi žele participirati u društvu, no sve manje glasaju na izborima. U serijalu pokušavam odgovoriti na pitanje tko su ti mladi ljudi koji će imati pravo glasa na izborima 2024. godine i koje su njihove potrebe. Možda je vrijeme da razmislimo kako promijeniti postojeći koncept demokracije, kako ga prilagoditi novom vremenu. Primjerice, u Hrvatskoj Institut za društvena istraživanja i Fakultet političkih znanosti rade relevantna istraživanja o mladima, ali nitko ne poduzima ništa konkretno s njihovim rezultatima u smislu kreiranja politika ili rada s mladima. Kada je emitirana prva emisija "Glasača", mnogi su mi rekli da mladi neće gledati emisiju jer je spora, imala je duže intervjue, mladi nemaju strpljenja, oni samo skrolaju po TikToku. Mislim, i ja skrolam po TikToku, ne razumijem to stalno podcjenjivanje. Nitko se ne trudi generaciji kojoj su različite poluinformacije doslovno na dlanu pojasniti na zanimljiv i konstruktivan način neke važne povijesne i društvene procese i onda se, recimo, čudimo rastu teorija zavjere.

(Foto: Davor Konjikušić)

Nada me gura kroz svaki novi dan

Kao što ste ranije spomenuli, čini mi se da je uz podcjenjivanje glavni sentiment prema onome što danas zanima mlađe generacije zgražanje, u posljednje vrijeme najviše prema muzici koju slušaju. U petoj epizodi "Glasača" reperica Mimi Mercedez govori da su rep, trep i folk muzika naroda. Kako vi gledate na to?

Nedavno je u RTL Direktu gostovala Tereza Kesovija i pustili su joj pjesmu "S.O.S" Jale Brata i Bube Corellija, valjda kako bismo svi vidjeli Terezino zgražanje. Ona je zatvorila oči, odslušala i rekla da je pjesma jako zanimljiva i da ima orijentalni zvuk. Stvarno ne razumijem kako nam je u svijetu u kojem se laže i ubija glavni problem postala muzika koju slušaju mladi. Nitko ne razumije zašto se baš takva glazba dogodila u ovakvom vremenu. Drago mi je da je barem Hiljson Mandela bio nominiran za Porina za najbolji hip-hop album. Muzika danas živi na YouTubeu, ne na televiziji. Također, termin cajka je tako passe, ljudi nemaju pojma o čemu pričaju, nisu ni poslušali ni pokušali shvatiti današnju pop kulturu.

Stvarno ne razumijem kako nam je u svijetu u kojem se laže i ubija glavni problem postala muzika koju slušaju mladi. Ljudi nemaju pojma o čemu pričaju, nisu ni poslušali ni pokušali shvatiti današnju pop kulturu

Uz Mandelinu nominaciju, u zadnjoj sezoni emisije "Zvijezde pjevaju" pobijedio je TikToker Marco Cuccurin. Čini se da generacija Z ipak pomalo osvaja i male ekrane?

Spremajući serijal bila sam na finalu emisije i bilo je fenomenalno. Marco je toliko napravio za mlade ljude govoreći otvoreno o pitanjima mentalnog zdravlja, identiteta, pričajući o siromaštvu, nošenju sa smrti bliske osobe. Jako je talentiran i ima fascinantne socijalne vještine. A kada govorimo o popularnosti i relevantnosti, HDZ na Facebooku ima 70.000 pratitelja, a Marco na TikToku više od pola milijuna. Pa vi vidite.

"I baš sa Zagorkom, kao godišnjom nagradom za najbolje novinarske radove u Hrvatskoj, svaka od nas treba stajati uz svaku Zagorku oko nas", pišete u osmomartovskoj kolumni pod nazivom "Žena". Šuška se da se novinarke okupljaju, o čemu je riječ?

Povod okupljanja bio je serijal "Turistički vodič" Borisa Veličana i epizoda u kojoj je objašnjavao da Zagorkin spomenik u Tkalčićevoj ulici treba uhvatiti za grudi. Naravno, mnogi su se muškarci osjetili prozvanima kada su žene reagirale na tu epizodu pa smo slušale uvijek iste izjave, da nemamo smisla za humor, ne da mi se to više ni ponavljati. Javila sam se dobitnicama nagrade sa Zagorkinim imenom, povezale smo se i dogovorile da za početak jednom mjesečno organiziramo zajedničke kružoke, da pozovemo mlade novinarke i međusobno razgovaramo. Struka nam je disperzirana, imamo različita iskustva, radne uvjete, energije, ali važno je da se okupljamo i razgovaramo, kao što je važno da hrvatska javnost Zagorku percipira kao nultu novinarku.

Koje projekte pripremate, putujete li gdje tokom proljeća?

Kada izađe intervju, već će biti održan Delfi ekonomski forum u Grčkoj na kojem sudjelujem, mislim da je važno da se u takvim raspravama sve više čuju glasovi jugoistočne Europe. A najesen krećemo s novim serijalom na N1 u sklopu projekta "Jadranski opservatorij digitalnih medija" koji vodi Odjel za komunikologiju Sveučilišta u Dubrovniku. Mi smo medijski partner. Bavit ćemo se dezinformacijama, njihovim nastankom, ali i načinima borbe za javni prostor o čemu, čini mi se, pričam većinu intervjua.

U pjesmi "Aman" Senidah kaže "nada kao more samo puni dno", ali rado bih da intervju završimo u malo pozitivnijem tonu. Što vas puni nadom?

Ma ja se stalno nadam da možemo i moramo bolje, zato radim to što radim, zato me nada gura kroz svaki novi dan.

 

Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma