Koliko vas je pogodilo odbijanje Gradskog vijeća Pakraca da vam dodijeli javno priznanje za spašavanje vrijednih knjiga iz Eparhijske biblioteke SPC-a tokom rata?
Kada su me o tome obavijestili, bilo mi je smiješno. Odbili su me zato što sam u filmu citirao zapovjednika Miroslava Jezerčića da je naređenje o uništenju biblioteke došlo iz Zagreba i da ga je proslijedio na izvršenje, pa sam na taj način uvrijedio tadašnju vladu ili koga već. Nisam znao od koga je došlo naređenje, a više nema ni Jezerčića da bi to mogao raščistiti. Odluku o nedodjeljivanju titule su donijeli vijećnici HDZ-a, to je njihovo pravo i ja tu ništa ne osuđujem. Nitko nije prorok u svome selu. Još uvijek su svježe uspomene i takva reakcija je za očekivati. Uostalom, ja sam u Bjelovar evakuirao i pakračku gradsku knjižicu. Kada je bila obnovljena prije 10-15 godina, pozvali su me na svečanost i održao sam kratki govor. Neki su to poštovali, ali neki ne poštuju.
Kakve su reakcije građana nakon nedavno prikazanog filma ‘Biti ili ne biti Ivan Hiti’?
Reakcije su bile pozitivne i tu se nema ništa dodati ni oduzeti. Jedino sam očekivao da će film dobiti neku od nagrada. Zapravo, ja sam sudionik filma i ne mogu suditi li je on rađen vrhunski ili ne, ali sam zadovoljan konstrukcijom dokumentarca. Što se mojih sugrađana tiče, sada mi pružaju ruke i to mi je nakon niza godina šutnje pomalo tragikomično, ali je ljudski.
Prigovaraju vam i da ste preuveličali svoju ulogu.
Pakrac je oslobođen dva-tri dana prije nego što sam spašavao knjige. Nisam znao u koga mogu imati povjerenje. U tim trenucima morate se snalaziti i u trenu donositi odluke. Sada su se pojavili neki koji tvrde da su oni čuvali knjige, a spominje se i neki žuti kombi koji je, navodno, knjige vozio u razmjenu. Možda su ljudi nešto pobrkali, jer tko bi to činio odmah nakon borbi.
Što vas je ponukalo na spašavanje pravoslavnih knjiga? Biste li ponovno postupili kao 1992?
Svakako. Na taj čin su me natjerale uspomene iz mojeg rodnog mjesta, Špišić Bukovice. Tamo su 1944. na sličan način okončale knjige Nijemaca. I tada se našao neki čovjek koji je skupljao knjige koje su novi stanovnici izbacivali iz kuća na cestu, ali su one nakon njegove smrti zapaljene. Nijemci su u mom selu živjeli 200-300 godina, a od njih su ostala samo dva-tri spomenika na groblju. U selu je bilo i pravoslavaca koji su se nazivali Vlasim. Moja obitelj je bila bliska sa svima i nismo se opterećivali ničijim porijeklom. Uostalom, moja majka je porijeklom Mađarica. Jezerčić me te večeri 1992. pitao što sam, Srbin ili Hrvat. Rekao sam da je kroz Hrvatsku prošlo mnogo različitih vojski pa porijeklom slobodno mogu biti i Turčin. Na to se jednostavno ne može utjecati. Ni vi ni ja nismo donosili odluku gdje ćemo se roditi i tko će nam biti roditelji.
Ponosim se da zbog mene nitko nije zavijen u crno i nitko nije suzu pustio. Na početku rata dao sam 15.000 maraka ušteđevine za kupovinu opreme i vozila za sanitet, jer su najužasniji zvuk na ratištu krici ranjenih. Onda sam dvadeset godina vozio stari automobil i nije mi žao. Konačno, a to sam rekao i kada mi je patrijarh Irinej uručivao orden: kad se ruši i uništava, teško je biti moralna vertikala.
Iako je ono što ste učinili nedvosmisleno pozitivno, postoje i drugačija mišljenja…
Na društvenim mrežama je bilo pozitivnih i negativnih komentara. Kao što ima različiti ljudi, tako ima i dugoročnog zlopamćenja. Netko će se olako uklopiti u masu, a netko ipak neće.
