Hrvatski telekom, stari povlaštenik na tržištu pripadajućih mu usluga, odnedavno se opako konfrontira s ovom državom. Podsjetimo se: prije otprilike desetljeća i pol, tadašnja vlada iz čista je mira privatizirala tu enormno unosnu kompaniju. Bilo je odnekud svisoka rečeno da država više ne smije biti vlasnik takvih poslova, pa je HT otkupila – njemačka država. Jer ona je to smjela, a trebalo je valjda i konkretizirati onu simboličku, ceremonijalnu ratnu zahvalu poznatu kao ‘danke, Deutschland’.
Dok se nije razvila konkurencija, HT je praktički držao monopol u branši, uz infrastrukturu koja mu je benevolentno prepuštena. Bile su to godine sigurnog profita za nj, no u međuvremenu se tehnologija razvijala i nastupile su drukčije okolnosti. Recimo, optički kablovi: HT je investirao u njihovo rastezanje po Hrvatskoj, no država je zatim uočila da bi moderna infrastruktura trebala biti jedinstvena, a ne da oni s boljim startnim mogućnostima uzurpiraju tržište ili da svatko premrežuje zemlju svojim kablovima.
Ukazali su se uto i europsko-unijski fondovi iz kojih se očito promišljaju pozicije konkurentnosti među većim igračima. Državi se tako otvorila mogućnost da fundamentalnu infrastrukturu podigne sa 88 milijuna eura i razvojnim zajmom od dodatnih 20 milijuna, no HT se upeo da bude ekskluzivni vlasnik mreže. Ponudio je Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture ravnomjerno 50:50 ulaganje po modelu javno-privatnog partnerstva. Vlada je uočila trik, a reagirala je i konkurencija, točnije Vipnet kao drugi najjači operater.
Naposljetku je HT ušao u natezanje s Vladom na višoj razini, te će sve završiti na daljnjim razmatranjima u Bruxellesu, koji najozbiljnije uzima u obzir baš takve probleme. Od novog povlaštenog pozicioniranja HT-a dijeli nas, izgleda, samo briga EU-a da se tržišna utakmica ne krene iznova odigravati pod monopolnim okolnostima. Kao i podatak rečenog ministarstva da bi konkretni projekt javne infrastrukture osigurao sistem na idućih 40 godina, dok bi se HT-ova predložena tehnika morala zamijeniti već nakon desetak.
Upada međutim u oko još jedna činjenica vezana uz pregovore. Ako država štiti javni interes, barem s motivom konkurentnosti, jedini sugovornik pred višnjim europskim sudom jest involvirana korporacija. I što joj je profit veći, to su njezina prava na raspravu jača, mada iza vedrih brojki stoje otpušteni ili obespravljeni radnici. Ako pak država uobičajeno izlazi ususret nekom predstavniku krupnog kapitala, nema tog subjekta koji bi Bruxelles uvažio, bilo da se radi o sindikatima, udrugama ili stranačkoj opoziciji.
