Prije bukvara Steve Čuturila, u Kneževini Srbiji bio je u upotrebi "Bukvar za osnovne srpske škole" Đorđa Natoševića, koji je značajan po tome što je označio pobjedu Vukovog pravopisa. Postojale su verzije tog Bukvara - za Austrougarsku i Crnu Goru.
Međutim, po mišljenju Glavnog prosvjetnog savjeta ukazala se potreba za novim udžbenikom koji bi pratio dostignuća savremene pedagoške nauke i novih metoda u nastavi početnog čitanja i pisanja. Na konkurs za pisanje novog bukvara javio se i Stevo Čuturilo, koji je tada bio učitelj u Kragujevačkoj gimnaziji.
Čuturilu je Bukvar za crnogorske osnovne škole objavljen 1879. u Pančevu, ocijenjen kao najbolji i najmoderniji udžbenik u to vrijeme, poslužio kao osnovni materijal za pisanje novog bukvara, koji je korigovao u skladu s razvojem pedagogije i metodike i novim nastavnim planom i programom.
Na polju bukvarske nastave na kraju 19. i u prvim decenijama 20. vijeka, u Srbiji je bilo malo obrazovanih i pedagoški osposobljenih stručnjaka, kakav je bio Stevo Čuturilo, koji su, pored rada u nastavi, imali znanja i iskustva u pisanju udžbenika. Zato ne predstavlja iznenađenje što je njegov "Bukvar za srpske osnovne škole" prihvaćen na konkursu Glavnog prosvjetnog savjeta zbog odlično sprovedenog načela postupnosti u obradi slova i povezanosti tekstova s ostalim nastavnim predmetima, posebno s nastavom srpskog jezika.
Uprkos činjenici da je njegov Bukvar dobio najbolje ocjene, Čuturilo je morao dva puta da ga koriguje, prema primjedbama i zahtjevima eminentnih stručnjaka koji su pregledali udžbenik, prije nego je odobren za štampanje i upotrebu u školama. Bukvar je objavljen 1886. godine s državnim pravom otkupa na pet godina.
Nakon isteka tog roka Čuturilo je zatražio obnovu ugovora, s tim što je postojeći Bukvar preinačio u skladu s promjenama u nastavnoj praksi i udžbeničkoj literaturi i poslao ga Glavnom prosvjetnom savjetu na pregled i davanje mišljenja o njegovoj daljnjoj upotrebi u školama.
U Bukvar je unio novine među kojima se izdvajaju upotreba druge boje za obilježavanje novog slova radi lakšeg uočavanja, kao i upotreba slika predmeta koji svojim oblikom podsjećaju na slovo koje se uči. Korigovani Bukvar mu je odobren za privremenu upotrebu do raspisivanja novog konkursa.
O ovom četvrtom izdanju Bukvara pohvalno je pisano u mnogim stručnim časopisima. U Crnoj Gori je ocijenjen kao do tada najsavršeniji Bukvar napisan na srpskom jeziku. Bilo je prijedloga da se upravo taj Bukvar prilagodi ijekavskom izgovoru, kako bi se mogao koristiti i u crnogorskim osnovnim školama. "Bukvar za osnovne škole u Kraljevini Srbiji" se koristio do 1896. godine, mimo svih rokova koji su bili propisani i dogovoreni. U tom periodu doživio je više izdanja u ukupnom tiražu od 300.000 primjeraka.
Te godine je na novom konkursu primljen bukvar drugog autora, koji se koristio u školama do 1905., kada je štampan Čuturilov "Bukvar za osnovne škole u Kraljevini Srbiji", napisan prema novim zahtjevima Glavnog prosvjetnog savjeta, koji je, među pet bukvara prispjelih na natječaj raspisan tri godine ranije, bio ocijenjen kao najbolji. Iako je i ovaj put bilo pokušaja da se utiče na Čuturila da izvrši neke izmjene u svom udžbeniku, on na to nije pristao. Najvažnija osobenost ovog izdanja bila je usmena analiza govora. Razlika u odnosu na prethodni Bukvar je i Čitanka koja čini poseban udžbenik.
Bukvar štampan na Krfu za borce i ranjenike
Ovaj Bukvar Steve Čuturila imao je neobičnu sudbinu. Štampan je i u izbjeglištvu, na Krfu 1916. godine, fotolitografski sa starog primjerka pronađenog u Zavodu gospođe Grujić u Faleru kod Pireja. Iz njega su se opismenili mnogi učenici, ali i mnogi nepismeni borci i ranjenici. U školama u izbjeglištvu, u vrijeme kada udžbenika za nastavu maternjeg jezika gotovo da nije bilo, pojava Bukvara Steve Čuturila predstavljala je olakšicu učiteljima u radu s najmlađim učenicima, a starijima priliku da se podsjete na život u domovini koju su zbog rata morali da napuste.
Svako novo izdanje Bukvara Čuturilo je, potpuno posvećen struci, koristeći svoje ogromno iskustvo u radu, kontinuirano usavršavao, unoseći u njega, pedantno i precizno, nove metodske elemente pod uticajem njemačke literature, koju je čitao u originalu, i savremene srpske literature. Njegovo najvažnije dostignuće u pisanju Bukvara je uvođenje metode normalne riječi. To znači da su učenicima bila poznata sva slova, osim prvog koje se obrađuje. Važna novina je izdvajanje početnog slova drugom bojom radi lakše uočljivosti, upotreba slika predmeta koji svojim oblikom podsjećaju na riječ koja se obrađuje, usmena analiza govora. Umjesto sricanja, koje je učenicima stvaralo velike teškoće u učenju čitanja, uveo je ščitavanje, što znači da je učenik učio jedno po jedno slovo i spajao ih u slogove i u riječi. Tekstovi u Bukvaru su bili raznovrsni, uvijek u vaspitnoj i obrazovnoj ulozi.
Uz Bukvar je Čuturilo napisao metodički priručnik u kojem je dao učiteljima uputstva za praktičan rad u nastavi. Bukvari Steve Čuturila koristili su se gotovo pola vijeka u Crnoj Gori, Austrougarskoj, Kraljevini Srbiji, u srpskim školama i izbjegličkim centrima u Grčkoj i Francuskoj, u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Iz njih su se opismenile mnoge generacije učenika, ali i odraslih pa ih kvalitetom, brojem izdanja i tiražima nijedan drugi bukvar nije premašio. Za svoj rad, nažalost, Čuturilo nikada nije bio adekvatno nagrađen, ali za njega je, kako sam kaže, uvijek bila važnija moralna naknada koja se ogledala u interesu prosvjete i školstva.
Čuturilo je, pored Bukvara, napisao i tri čitanke za crnogorske osnovne škole koje su bile namijenjene učenicima koji su naučili sva slova za uvježbavanje čitanja i pisanja. Iz oglasa, sa prikazom prvog izdanja Bukvara, saznajemo da je Čuturilo planirao da napiše čitanke za sva četiri razreda osnovne škole, ali četvrtu čitanku nije napisao, jer su ga životne i profesionalne okolnosti omele u ostvarenju te zamisli.
Nastavak na ovom linku.
