Nakon duge i teške bolesti, 31. marta, u 84. godini života, preminuo je sisački pisac Đuro (Đurađ) Maričić. U više od 60 godina književnog stvaralaštva objavio je 45 knjiga, romana, pjesama, priča za djecu i odrasle te mnoge aforizme i kritike.
Rođen je 13. novembra 1934. godine u Hašanima kod Bosanske Krupe u Bosni i Hercegovini, od oca Petra i majke Danice. Nakon osnovne škole u Hašanima i niže gimnaziju u Bosanskoj Krupi, višu realnu gimnaziju završio je u Zagrebu, gdje je 1962. godine diplomirao slabu struju na Elektrotehničkom fakultetu, a studirao je i ekonomske nauke. Ovaj diplomirani inženjer elektrotehnike pisati je počeo još kao srednjoškolac, kada je 1954. godine dobio nagradu Grada Zagreba za esej ‘Idejna i estetska analiza početka bune protiv dahija’. Iako ga je posao u tehničkoj nauci vodio na sasvim drugi put, nikad nije zapostavio pisanje. Intenzivno se književnošću počinje baviti po zaposlenju u sisačkoj Rafineriji, i to posebno književnošću namijenjenoj djeci.
Među objavljenim knjigama su mu pjesme za djecu ‘Teta bez autoriteta’ (‘Jedinstvo’, Sisak, 1977), ‘Zbogom Esma’ (‘Jedinstvo’, Sisak, 1980), ‘Balada o sedam prijatelja’ (samostalno, Sisak, 1985), ‘Lov u Sahari’ (‘Knjigoplast’, Beograd, 1997), ‘10 ludih dječaka’ (‘Knjigoteka’, Beograd, 1998), ‘Raslo u jajetu pile’ (‘Prometej’, Novi Sad, 2002), ‘Plavi drum’ (‘Vitez’, Beograd, 2004) i ‘Pesme i priče’(‘Vitez’, Beograd 2008) te ljubavne pjesme za odrasle ‘Žena pored rijeke’ (‘Drugari’, Sarajevo, 1989), aforizmi ‘Kapi hladnog srca’ (‘Vasa Pelagić’, Banja Luka, 2009), knjiga proze za djecu i odrasle ‘Priča o životinjama’ (‘Merkur MGM’, Sisak, 2007) te mnoge druge knjige pripovjedaka i pjesama te romane. Djela su mu uvrštena i u nekoliko zbornika, antologija i odgojno-obrazovnih priručnika.
Tristotinjak pjesama Maričiću je objavljeno u četrdesetak štampanih medija na prostoru bivše Jugoslavije; u dječjim listovima ‘SMIB’, ‘Modra lasta’ i ‘Radost’ (Zagreb), ‘Galeb’ i ‘Bijela pčela’ (Rijeka), ‘Kurir’ (Sisak), ‘Zmaj’, ‘Poletarac’ i ‘Vitez’ (Beograd), ‘Neven’ (Novi Sad), ‘Vesela sveska’ i ‘Male novine’ (Sarajevo), ‘Putevi’ i ‘Glas’ (Banja Luka) i drugima. Maričić je bio dugogodišnji suradnik ‘Rafinerijskog lista’, sisačkog tjednika ‘Jedinstvo’, Šahovskog glasnika i drugih biltena u kojima je pisao o šahu i kulturi.
Bavio se i naučnim radom, izučavajući prelazne pojave u tehnici mjerenja i regulacije, a radio je i kao projektant mjerno-regulacionih uređaja u energetici i procesnoj industriji. Među ostalim je projektirao automatiku na prvoj automatiziranoj SM-peći u Jugoslaviji, 1966. godine, u Željezari Smederevo. U INA Rafineriji nafte u Sisku zaposlio se krajem 1966. godine, gdje je u Odjelu za instrumentaciju radio kao nadzorni inženjer, pa kao inženjer za instrumentaciju te kao tehnolog pripreme. Laboratorijske analizatore specijalizirao je 1968. godine kod firme Perkin & Elmer u Uberlingenu u Njemačkoj, a elektronski uređaj za vođenje industrijskih procesa TDC 2000 specijalizirao je 1977. godine kod firme Honeywell u Readingu u Engleskoj. Potom je vodio i grupu stručnjaka iz Rafinerije na istu specijalizaciju te je izvršio za potrebe Rafinerije u Sisku preuzimanje te visokosofisticirane opreme, koja je ondje montirana po prvi put u svijetu, a istovjetna je elektronskoj opremi u američkom Hustonu za lansiranje raketa, samo je prilagođena za industriju. Također je u Njemačkoj, kod firme ‘Bopp & Reuter’ izvršio prijem volumetarskih brojača preko kojih se u Rafineriji vrši utovar auto i željezničkih cisterni.
Značajnu ulogu u Maričićevom životu imao je sport. Vodio je u Zagrebu rukometni klub ‘Dubrava’ te je bio aktivan šahist u Klubu ‘Grafičar’, a u Sisku je osnovao Šah klub INA, Šahovski savez Siska i Šahovski savez za Baniju, Kordun i Liku. Dugo godina bio je i član Upravnog odbora i Predsjedništva šahovskog saveza Hrvatske i predsjednik Predsjedništva Šahovskog saveza Hrvatske. Maričić je bio međunarodni šahovski sudac te je pored brojnih šahovskih turnira sudio i na pet šahovskih olimpijada. Najveće priznanje odano mu je od strane Međunarodne šahovske organizacije FIDE, u Solunu 1988. godine, kada je sudio sve glavne mečeve Ženske šahovske olimpijade.
‘Novosti’ su pratile Maričićev rad, a jednom nam je prilikom rekao:
- Smatram se Evropljaninom i građaninom svijeta. Za Evropu se nadam da će znati sačuvati ljepotu multietničnosti. Moj jezik je jezik kraja u kojem sam rođen i gdje sam rastao do svoje šesnaeste godine, jezik Bosanske krajine.
Izvjestan utjecaj na njegovo daljnje formiranje imala su međusobna trvenja jezikoslovaca.
- Kad se u isti lonac saspe bošnjački, hrvatski i srpski jezik, to se dobro promiješa i prokuha, nastane jedna masa ujednačene kvalitete, to je moj jezik. Bošnjačke, hrvatske i srpske riječi smatram samo sinonimima, a jezične varijante samo varijacijama jednog te istog jezika - rekao je Maričić, koji je bio pokretač mnogih kulturnih aktivnosti.
Svojim pismom bihaćkom listu ‘Krajina’ 1973. godine pokrenuo je ideju o osnivanju književne manifestacije ‘Ćopićeve staze djetinjstva’, a bio je i suradnik u četvrtom Leksikonu pisaca Jugoslavije, u izdanju Matice srpske u Novom Sadu. Jedan je od osnivača Aktiva pisaca u Sisku (1973), a kao i biblioteke Književnog kluba ‘I. G. Kovačić’.
Iz sisačke Rafinerije Đuro Maričić je u penziju otišao u ratno nevrijeme te je u selu Žažina, nedaleko Siska, do kraja života neumorno pisao. Nedavno je izašla njegova zadnja knjiga priča za djecu pod nazivom ‘Vragolani iz Hašana’, a još brojne njegove pripovijetke, pjesme i romani ostali su u rukopisima.
