Velika srpska pjesnikinja Dara Sekulić umrla je 12. aprila u Sarajevu u svojoj 91. godini, ostavljajući za sobom velik i značajan opus, ovjenčan brojnim priznanjima, među kojima je i nagrada "Sava Mrkalj" SKD-a "Prosvjeta" za doprinos kulturi Srba u Hrvatskoj.
Rođena je u Kordunskom Ljeskovcu 29. septembra 1931. gdje je živjela, dok joj u junu 1942. ustaše nisu spalile kuću i pobile 14 članova porodice. Otac je poginuo na početku ustanka kao partizan, a majka umrla od tifusa za vrijeme pete ofanzive. Rat je provela u dječjem domu u Vojnićkom Grabovcu na Kordunu te u partizanskoj gimnaziji u selima Rujevac i Klasnić na Baniji, a nakon što je neko vrijeme bila u zbjegu u Italiji, s ostalom djecom se vratila u zemlju. Završila je gimnaziju, 1953. se preselila za Sarajevo gdje je radila kao socijalni radnik, a nakon završene više škole i rada u školi i "Oslobođenju", 1968. godine prelazi u "Male novine" gdje radi kao urednik do 1980. Kad se 1992. zaratilo u Sarajevu, s unucima bježi u izbjeglištvo, prvo u Dečje selo u Sremskoj Kamenici, pa u Prištinu i na kraju u gradić Vlasotince u južnoj Srbiji, gdje je preživjela i bombardiranje 1999. U Sarajevo se vraća u novembru 2002. godine.
Autorica je skoro 30 knjiga poezije i proze, uglavnom pjesničkih naslova, od kojih dva u izdanju SKD “Prosvjeta” - "Kameni kašalj" i "Zapisi o bilju i nama", a dobitnica je više nagrada institucija u Hrvatskoj, BiH i Srbiji.
"Čitavog sam života bila izbjeglica", rekla je Dara u jednom davnom intervjuu Novostima. "Mi koji smo preživjeli jedan strašan rat, nikad sanjali nismo da bi mogli doživjeli i drugi. Zapravo, ja sam doživjela i treći jer sam s Kosova pobjegla u Srbiju gdje sam doživjela bombardovanje. Znam da u literaturi postoji pojam 'izbjeglištvo iz života', jer čovjek koji nikad nije preživio rat može biti izbjeglica iz života i vremena, pa na neki način i iz ljudskog društva, Međutim, ovo je konkretno političko izbjeglištvo koje je posljedica istorijskih, političkih, socioloških i drugih okolnosti, koje je bolno i koje ostavlja užasno nesređene i nesretne živote. Ta je tema prisutna u mojoj poeziji i to na jedan način koji veže dva pojma: izbjeglištva iz života i izbjeglištva iz društva", govorila je Dara Sekulić koja je i nakon 1945. kad god je mogla dolazila u rodno selo.
"Jezik je život i to je organska veza i kako živimo tako govorimo, ili gdje živimo tim jezikom govorimo. Ali za mene je to jedan jezik za sve ovo područje, bilo da je bivši hrvatsko-srpski ili srpsko-hrvatski ili srpski ili hrvatski ili bosanski ili crnogorski jezik, kako ga sve danas nazivaju. Za nas koji stvaramo, pravljenja jezičkih razlika su ustvari užasne prepreke, da ne upotrebim i groznije riječi. To je nasilje nad jezikom u kome nam se pružala velika mogućnost za izražavanje, pa je i jedna Desanka Maksimović pisala i 'kruh' i 'hljeb' i 'hleb'", govorila je Dara Sekulić.
